Hrvati nižu nezgodne rekorde pa su se opet našli u vrhu jedne od ljestvica europske statistike. Sada su, naime, dospjeli među tri zemlje s najvećim udjelom radno sposobnoga stanovništva koje živi u drugim zemljama Europske unije, piše Sanja Stapić u Slobodnoj Dalmaciji. »Ili, ako ćemo podatak malo uljepšati i upakirati, među najmobilnijim su u cijeloj Uniji. Dok samo 1 % radno sposobnoga stanovništva Njemačke u dobi od 20-60 godina živi i radi u drugim dijelovima Unije, znači, svaki stoti Nijemac, u Hrvatskoj je druga pjesma. Prošle godine 14 % radnoga kontingenta stanovništva ili svaki sedmi građanin Lijepe naše radio je i živio je u drugim članicama EU-a. Premda se u Hrvatskoj naveliko sa službenih razina govorilo o tome kako su građani Europske unije mobilni i fleksibilni, te će zbog posla potegnuti gdje god treba, čini se da to vrijedi kako za koga. Nije to ni čudno.
Zbog čega bi se Nijemci selili iz Njemačke kada svi žele tu zemlju, ili iz Ujedinjenoga Kraljevstva, čijih 1 % stanovništva radi i živi u drugim dijelovima Unije? Prosjek odijeljenih za cijelu Europsku uniju Hrvatska je premašila gotovo četiri puta ili točno 3,68 puta veći je udio odijeljenih iz Hrvatske od prosječnoga europskog udjela«, napisala je Sanja Stapić te zaključila da je migracija sintetički izraz stanja u Hrvatskoj i da je ipak riječ o smanjenju povjerenja da se nešto može napraviti u dogledno vrijeme. Čekanje u Hrvatskoj znači propadanje, pa znanje propada svaki dan. Zaostajanje u obrazovanju i znanju je takvo da je pet godina nakon studija završenog sa 5,0 to znanje već opalo na razinu od 2,5 do 3,0. Sveukupnost odnosa u Hrvatskoj dovela je do odlazaka iz zemlje jer nema tih obećanja koja ljude mogu zadržati a da nema drastičnih promjena, da ljudi ne osjete da kod kuće imaju šansu nešto napraviti.
Da se u Hrvatskoj može govoriti o općem siromaštvu dokazuje ista autorica, koja navodi da kad se, primjerice, pokvari štednjak, čak polovica Hrvata nema novca za novi, to jest čak 60 % obitelji u Latviji i njih 57,7 % u Hrvatskoj ne može podnijeti neočekivane izdatke, što znači da nemaju crne fondove iz kojih bi mogli izvući 2000 kuna za, primjerice, kupnju novoga štednjaka ako im je stari za staro željezo. Ili kako to statistika objašnjava, ta kućanstva ne mogu podnijeti takav iznenadni trošak iz svoga džepa a da ne ugroze plaćanje redovitih računa ili bez dodatnoga zaduživanja u banci, kod obitelji ili prijatelja. Prema objašnjenju hrvatske statistike, nemogućnošću plaćanja neočekivanih troškova definira se nesposobnost da se iz svoga džepa bez ugrožavanja redovitoga plaćanja tekućih izdataka i dodatnoga zaduženja podmiri popravak izvanrednoga kvara u stanu ili zamijeni neko trajno dobro, što iznosi 2000 kuna, koliko je mjesečni prag rizika od siromaštva za samačko kućanstvo za pretprošlu godinu.
Da je učenje vrijedno i da ima svoju svrhu ne treba objašnjavati. Međutim nekad se djeca toliko forsiraju da završe na psihijatriji, poput gimnazijalke koja se liječila jer nije prošla sa 5,0. Mirela Lilek piše u Jutarnjem listu da je u Hrvatskoj sve više anksiozne i depresivne djece zbog neostvarenih ambicija. Zbog toga neki ravnatelji angažiraju stručne službe u školi i izvan škole. »Opći uspjeh izračunat kao prosjek zaključnih ocjena ne ukazuje na jake i slabe strane učenika i nije valjan pokazatelj onoga što pojedini učenik jest. Stoga nije opravdano korištenje općeg uspjeha za upis u srednjoškolsko obrazovanje, zaključak je znanstvenika Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu nakon provedenog istraživanja pod nazivom ‘Superodlikaši’.
Rezultati istraživanja pokazali su, među ostalim, da je superodlikaša 5 posto, pri čemu 70 posto tih učenika, koji od petog do osmog razreda imaju iz svih predmeta zaključnu ocjenu odličan, čine djevojčice. Koliko je imperativ prosjeka 5,0 štetan? Kakve su posljedice na kvalitetu njihova srednjoškolskog obrazovanja i studija? Kako se djeca nose s ambicioznim ciljevima? ‘Superodlikaši sigurno nisu sinonim za darovitu djecu. Ako mi dozvoljavamo osnovnim školama da se učenjem napamet dobiva ocjena odličan, onda to nije darovitost’, kaže Zlatko Stić, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga. Ta iznimno popularna škola uvela je dodatno testiranje kandidata za upis koje je potvrdilo da s ocjenama, kako kaže Stić, nešto ne štima. Učenik s prosjekom 5,0 iz osnovne škole na njihovu je testiranju znanja iz viših razreda osnovne dobio deset od 50 bodova! ‘Pritisak roditelja i učenika na nastavnike u osnovnim školama je strašan i oni jednostavno odustaju od bitke. S druge strane, roditelji bi morali biti svjesni da stalan pritisak na dijete u postizanju najboljih ocjena iz svih predmeta ne može biti pozitivan’, kaže ravnatelj. ‘U srednjoj školi poput naše gimnazije gotovo svi učenici su odlični, iznad prosjeka. Ovdje je izboriti poziciju na koju su navikli u osnovnoj školi i ne prihvaćati ništa ispod toga prilično velik problem’, kaže Ljiljana Crnković, ravnateljica XV. gimnazije (MIOC), tradicionalno poznate po upisu superodlikaša, koje selekcioniraju klasifikacijskim ispitom. Prosjek ocjena njihovih ovogodišnjih maturanata bio je, primjerice, natprosječnih 4,59. Pomaže li škola učenicima koji se susreću s emocionalnim problemima jer nisu ispunili vlastita očekivanja?
‘Učenici se većinom nakon nekog vremena ponovno pozicioniraju. Nekima od njih šok je kad u prvom polugodištu prvog razreda dobiju trojku ili zaredaju četvorke. Tad vide da moraju raditi na drukčiji način. Prilagode se, uče više i redovitije’, kaže Crnković.«
Oni žive u mraku i tišini. S njima je iznimno teško komunicirati pa zbog toga većina njih, posebno u ruralnim sredinama, provodi život u samoći, uz tek povremeni dodir člana obitelji ili skrbnika. Nerijetko su izolirani, isključeni iz društva, zarobljeni u svojim razmišljanjima. U Hrvatskoj ih prema službenim podatcima živi oko 1400 iako mnogi od njih koji žive u manjim ruralnim sredinama nisu službeno registrirani. Oni su gluhoslijepi, i kao što sam naziv njihova invaliditeta govori, ne vide i ne čuju, piše Luka Špac. To, međutim, ne znači da ne mogu komunicirati. Osjet koji im to omogućuje je – dodir. Da bi tko bio u stanju komunicirati s gluhoslijepom osobom, mora poznavati znakovni jezik. Svakoj takvoj osobi mora se pristupiti individualno, a o tome koliko su naučili i proživjeli u razdoblju prije ostanka bez vida ovisi i razina komunikacije koju je moguće uspostaviti s njima. Poznavanje znakovnoga jezika nije dovoljno, potrebno je pronaći pravi oblik komunikacije, kaže mladi svećenik Leonardo Šardi, župni vikar u župi sv. Mihaela arkanđela u Sračincu pokraj Varaždina. Jedan je od rijetkih svećenika u Hrvatskoj koji poznaju hrvatski znakovni jezik i može bez prevoditelja komunicirati s gluhoslijepim osobama. Predstava »Niti čujem niti vidim« temeljena na životu znamenite američke književnice i aktivistice Helen Keller i njezina nadahnjujuća inspirativna životna priča bili su poticaj tada bogoslovu, a danas svećeniku da počne učiti hrvatski znakovni jezik.
