Vjera je jedan od elementarnih odnosa čovjeka prema svemu oko sebe: iz odnosa čovjeka prema Bogu redovito proizlaze određeni kvalitativni odnosi prema samomu sebi, prema drugomu čovjeku i prema svekolikomu svijetu oko sebe. Obrađivanjem takve tematike važno je imati i prihvaćati interkonfesionalni pristup religioznoj stvarnosti, bez obzira na to što je velikoj većini u europskom i zapadnom podneblju kršćanstvo najbliže izravnomu ili neizravnomu religioznomu, kulturnomu i civilizacijskomu iskustvu. Tu posebice mislimo na simbole, sadržaje i utjecaje velikih svjetskih religija kao što su židovstvo (sustavno počinje u Uru Kaldejskom i Palestini s Abrahamom u 19. st. prije Krista), na koje se izravno nadovezuje kršćanstvo; hinduizam (nastao u Indiji nakon dolaska Arijaca oko 1500. godine prije Krista); budizam (nastao s Budom u Indiji u 7. st. prije Krista) i islam (nastao s Muhamedom u arapskom gradu Meki oko 600. godine poslije Krista).
Tako je korisno i sa psihologijskoga motrišta gledati fenomen religioznosti bez obzira na to u kome i na koji se način ona očitovala. No treba istaknuti da je čovjek obogaćen i ohrabren nemalim brojem univerzalnih vrjednota velikih religijskih sustava pa će biti bliže navođenju potrebnih primjera i sadržaja iz onoga što im je zajedničko i što ih povezuje nego iz onoga što ih razdvaja. Jer ljudska povijest puna je značajnih i vrlo utjecajnih čestitih ljudi koji su nalazili motivaciju za svoj život i djelovali u religioznosti uznjegovanoj u različitim religijskim sustavima, a jedan čovjek visokoga stupnja religioznosti – sv. Ambrozije – još je u 4. stoljeću napisao da »svaka istina, bez obzira tko je izreče, dolazi iz Duha Božjega«.
Religija kao simbolički sustav sadrži moć inspiracije za čovjeka, ali on sa svoje strane postaje religiozan tek kad prihvati religiju kao osobnu inicijativu. No ta ljudska inicijativa niti je slučajna niti je određena samo logikom razuma. Ona ovisi o određenim psihičkim datostima i procesima, koji posjeduju vlastitu logiku. I to je u temelju onoga što zapravo zanima psihologiju religije. A da bi se pravo odgovorilo na stvarnost jednoga religioznoga čovjeka, važno je bitne sastavnice te religije (koju je čovjek učinio svojom osobnom) i način na koji on po njoj živi točno i ispravno promatrati. Ta življena religija, u svojoj empirijski uočljivoj stvarnosti, svakako je vrlo kompleksna cjelovitost pojava sastavljenih od vjere, povjerenja, osjećaja, različitih praktičnih postupaka i posljedica, koji opet djeluju na druga životna područja.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
