Poštovana, ne znam možete li mi pomoći. Naime, živim u jednom gradu na moru (mjesto je malo pa ga ne želim imenovati), a djeca su mi na studiju u Zagrebu. I suprug i ja smo zaposleni. Otkako je moja starija kći upisala fakultet svakoga ljeta događa se ista priča. Dva nam mjeseca po kući hodaju ona i njezini prijatelji koje poziva na odmor, i to je za nas već postalo neizdrživo. Moj je problem taj što me ona svaki put pita može li pozvati svoje prijatelje, a ja svaki put kažem da može jer ju ne želim povrijediti. Supruga to ne brine previše jer ga ionako većinu dana nema kod kuće. I onda se ta dva mjeseca šutke, onako u sebi, grizem jer mi doista smeta da nemamo nikakvoga mira u kući. Da ne govorim o tome da im kuham, perem, glačam. S jedne strane – zadovoljna sam što nekomu mogu pomoći, što je moja kći sretna, a s druge strane – umirem od umora i jedva čekam da ljeto prođe…?
Svaka je osoba barem jednom bila u situaciji kad je poželjela glasno uzviknuti: NE!, kad je poželjela odbiti zamolbu prijatelja da mu pomogne, zamolbu kolege da »uskoči« na njegovo mjesto, ali je učinila upravo suprotno od onoga što je željela. Većina ljudi često ide protiv vlastitih potreba, zatrpavajući se tuđim obvezama, nagomilavajući nepotrebne probleme koji su rezultat upravo nemogućnosti izgovaranja riječi NE!
U interakciji s drugim ljudima najčešće se mogu zamijetiti četiri stila ophođenja. Postoje oni ljudi koji svoje misli, želje, emocije i potrebe izražavaju na agresivne načine, ne uvažavajući potrebe drugih ljudi i ne vodeći računa o osjećajima drugih. Takvim pojedincima nije teško reći NE, ali to NE često je praćeno agresivnim gestama, tonom glasa, optužujući drugu osobu, kritizirajući ju za njezino ponašanje. Takvim ponašanjem pokušavaju kontrolirati drugu osobu, namećući joj osjećaj krivnje i osjećaja manje vrijednosti. Uzroke takvomu ponašanju moguće je tražiti u osjećaju manje vrijednosti pa agresivan nastup služi za obranu i kao maska kojom žele prikriti vlastite slabosti. Uzrok može biti sebičnost i egoizam te potreba za manipulacijom. S druge strane, pojedinci koji uvijek stavljaju drugoga ispred sebe i svojih želja rijetko izražavaju svoje mišljenje i osjećaje, odustaju od svojih potreba i prava, u interakciju s drugima ulaze na pasivne načine. Takvi pojedinci zauzimanje za sebe smatraju agresivnim nametanje vlastitoga mišljenja. Dugoročno gledajući, te osobe s vremenom zapadaju u stanja apatije, lošega raspoloženja, osjećaja neprimjerenosti, potiskuju bijes, gomilaju negativne emocije i nerijetko krive sebe za sve što pođe po zlu. Uzroci se mogu tražiti u osjećaju manje vrijednosti i odbačenosti koji svoje korijene ima u djetinjstvu kada su često bili kritizirani ili odbacivani.
Osobe koje ulaze u interakciju s drugim ljudima na pasivno-agresivne načine također ne će reći NE, ali će odugovlačiti u ispunjenju zahtjeva, pokazivat će mrzovoljnost i neefikasnost, sarkastično dajući do znanja da to rade nevoljko. Osobe koje se ponašaju na pasivno-agresivne načine često se koriste ironičnim primjedbama, ali rijetko kada iznose vlastito mišljenje, optužujući druge za vlastite frustracije, izazivajući namjerno kod drugih osjećaj krivnje.
Asertivan pak stil ophođenja uvažava osjećaj i potrebe drugih ljudi, a istovremeno omogućuje osobi da jasno i bez straha iskaže svoje mišljenje i osjećaje. Osobe koje asertivno komuniciraju nemaju poteškoća jasno reći NE ako situacija tako zahtijeva, ali isto tako nemaju potrebu i želju time povrijediti drugu osobu. Asertivnost podrazumijeva poštovanje samoga sebe, uvažavanje vlastitih želja i potreba bez osjećaja krivnje, ali i razumijevanje druge osobe.
Asertivna osoba čuva vlastito dostojanstvo, a ne vrijeđa tuđe; asertivna osoba teži rješavanju problema i nesporazuma, daje sebi dopuštenje da pogriješi i da se pri tome ne osjeća neuspješnom; asertivna osoba druge ljude doživljava kao ravnopravne, pokušavajući razumjeti i njihovu perspektivu. Ljudi su često ili pretjerano samokritični ili pretjerano kritični prema drugim ljudima, ne odobravaju pogrješke ni sebi ni drugima. Svaka osoba ima pravo na pogrješku, na pogrješnu odluku, ali ima i odgovornost za nošenje s posljedicama tih istih pogrješaka. Asertivna osoba daje sebi za pravo i da promijeni mišljenje, da jasno kaže da ne zna, ne pokušavajući vlastito neznanje prikriti optuživanjem drugih.
Često se pogrješno izjednačavaju agresivnost i asertivnost. Asertivne osobe svoja prava i interese ostvaruju na način da ne štete drugim ljudima, a agresivne osobe rade upravo to – ugrožavaju potrebe i osjećaje drugih. Asertivna osoba zna da će ostvariti ono što želi, zna kako postići osobno zadovoljstvo bez potrebe da drugi budu žrtve ispunjenja njezinih potreba. S druge strane, agresivna osoba uvijek sebe stavlja ispred drugih i pod svaku cijenu mora dobiti ono što je zamislila. Asertivna osoba uvažava tuđe mišljenje, poštuje neslaganja i konstruktivne kritike, ne shvaća stvari osobno, a agresivna je osoba često sumnjičava, nepovjerljiva, sklona traženju skrivenih motiva. Ako ne dobije ono što želi, asertivna osoba osjeća tugu i nezadovoljstvo, a agresivna osoba osjeća ljutnju i neprijateljstvo.
Asertivne i agresivne osobe razlikuju se i u načinima davanja povratnih informacija. Asertivna osoba daje konstruktivne kritike, nudi rješenja, bez potrebe za pronalaskom krivca, opisuje konkretna ponašanja na koja ima primjedbe, a agresivna osoba procjenjuje osobu, osuđuje i teži omalovažavanju drugih. Agresivne osobe optužuju i ne ostavljaju prostora za ispriku ili argumentaciju te su sklone prepustiti se lošim osjećajima.
Mnogi ljudi smatraju da je potrebno u svim situacijama popustiti drugima, tuđe potrebe staviti ispred svojih, i da nije pristojno niti poželjno razmišljati o svojim potrebama iznad potreba drugih ljudi. Ako osoba ima problem reći NE čak kad je to NE itekako opravdano, ako ima osjećaj da drugi nameću svoje potrebe i imaju pretjerane zahtjeve, tada se opravdano može pretpostaviti da je u pitanju manjak asertivnoga ponašanja.
Zauzimanje za vlastite potrebe odražava afirmaciju same osobe i pokazatelj je osobne odgovornosti. Pokazatelj je jasno postavljenih granica, što je važan znak emocionalne zrelosti. Moći reći NE alatka je pomoću koje se održava osobni prostor u kojem osoba čuva sebe od iskorištavanja i nametanja tuđih potreba. Asertivnost, osim što osigurava očuvanje vlastitoga prostora, osobu čini usmjerenom na vlastite ciljeve i na ono što je njoj uistinu potrebno i važno.
Većina se ljudi u trgovačkim centrima susrela s promotorima raznoraznih proizvoda koji pokušavaju reklamirati novitete na tržištu, a osobito žene kojima se nude razni kozmetički proizvodi. No zasigurno je mali broj tih istih ljudi odbio namazati ruke kremom koja se promovira, a u tom trenutku niti su imali volje niti vremena za takvu aktivnost. Zašto? Zato što je zakazala asertivnost i potreba da se udovolji osobnoj potrebi, a tuđi osjećaji i potrebe stavljeni su ispred vlastitih. Jer kako ne probati tu kremu ako postoji opasnost da će promotorica pomisliti nešto loše o osobi, a s tom spoznajom teško se nositi.
Neasertivne osobe često »izlaze u susret« i naglašeno su orijentirane na međuljudske odnose, do te mjere da automatski izgovaraju ono što drugi žele čuti, slažu se s tuđim idejama, svoje obveze odgađaju kako bi se uklopile u tuđi raspored. Takve je ljude društvo sklono vidjeti kao uglađene, fine, pristojne, omiljene u društvu. No rijetko se tko pita kako se osjećaju neasertivni pojedinci. Često ih prati osjećaj iskorištenosti, neuvaženosti. Neasertivne osobe pristaju na tuđe zahtjeve zbog straha od odbacivanja jer riječ NE uistinu kod drugih neasertivnih pojedinaca, a osobito kod agresivnih, može izazvati negodovanje, osjećaj ljutnje i frustriranosti. No neki će ljudi, bez obzira na razloge, riječ NE shvatiti kao napad na sebe, jer to doživljavaju kao nemogućnost ostvarenja vlastite potrebe i ispunjenja vlastitoga cilja. To NE stoji kao ograda, zid; to je zaprjeka koju moraju prijeći kako bi ostvarili svoju zamišljenu potrebu; to je poziv na »borbu« na koju neasertivna osoba nije spremna. I upravo zbog vlastite nespremnosti popušta pod zahtjevima drugih ljudi.
Moći reći NE iznimno je važno jer osigurava vrijeme za vlastite ciljeve i planove. U protivnom drugi ljudi postaju vlasnici tuđih života, diktiraju im tempo i vremenski raspored. Neasertivnost nužno narušava privatno-poslovnu ravnotežu, a neravnoteža uvijek dovede do toga da jedno područje života trpi, bilo poslovno bilo privatno. Asertivno NE omogućuje stvaranje bolje slike o sebi i slike koju drugi ljudi imaju o drugima. Osoba koja ne može reći NE, barem ponekad, nije voljena nego kontrolirana. Snaga riječi NE leži u tome da predstavlja moralni okvir i moralnu putanju. Moći biti asertivan odražava vlastito stajalište, promišljanje i djelovanje po vlastitim moralnim načelima.
Nasreću, asertivnost se uči i može ju se dobro uvježbati. Ako se automatsko DA zamijeni s »razmislit ću«, osoba je na dobrom putu da razvije asertivno ponašanje. Nitko ne mora objašnjavati svoje ponašanje drugim ljudima ako to ne ometa neki zajednički interes i cilj; svatko ima pravo sam graditi svoj odnos s drugima, a pri tome ne težiti zadobivanju njihove naklonosti pod svaku cijenu.
Jedna od zaprjeka za razvoj asertivnosti jest pomanjkanje svijesti o tome da svaka osoba ima takozvana asertivna prava. Osnovno asertivno pravo osobe jest pravo da se zauzme za sebe, pravo na osobne potrebe, pravo da osoba nešto ne želi i da ne mora uvijek biti na raspolaganju drugim ljudima. Asertivnost se uči unutar obitelji. Ako je osoba odrasla u obitelji u kojoj se podržavalo osobno mišljenje i u kojoj je bilo dopušteno izraziti vlastito stajalište, u odrasloj dobi ne će imati problema s asertivnošću. U protivnom, ti rano usvojeni obrasci ponašanja da je zauzimanje za sebe čin sebičnosti i neosjetljivosti predodredit će osobu da se u odrasloj dobi povija tuđim potrebama i da udovoljava tuđim željama, a da ne vodi računa o sebi. Asertivno ponašanje zahtijeva imanje poštovanja i ljubavi prema sebi.
No ljubiti sebe nikako ne znači njegovati kult ega, narcisoidnosti; niti je to stanje u kojem čovjek misli samo na sebe, zanemarujući druge. Ljubiti sebe, odnosno biti asertivan, znači zauzeti se za sebe i oduprijeti se izvanjskim pritiscima; to znači graditi svoju sreću, pri tome poštujući tuđu sreću; to znači živjeti vlastiti život koji je krojen po vlastitim mjerilima. Kad osoba uistinu počne voljeti sebe, tada prestane stremiti nekomu drukčijemu životu, životu koji nameću drugi ljudi, počinje uviđati da je sve što ju okružuje poziv koji joj omogućuje da raste, da se razvija i da postane zrela osoba. Asertivna osoba s lakoćom se oslobađa svega onoga što nije zdravo za nju: od ljudi, situacija i svega onoga što ju vuče na dno i udaljava od nje same. Asertivnost »ubija« želju da se uvijek bude u pravu i omogućuje zdraviji i kvalitetniji život.
