Među kriznim žarištima koja u posljednje vrijeme zaokupljaju pozornost, nedavno je u prvi plan izbila Sirija. Međutim, zebnju zbog mogućnosti novoga krvoprolića zasad su umirile izjave sirijskih pobunjenika, koji poručuju da im nije do obračuna, nego do dijaloga i mira. Može li im se vjerovati?
Pobunjenici, čiju snagu uslijed žilavosti režima Bašara al-Asada nitko nije uzimao ozbiljno, preuzimali su jedan za drugim veće gradove i u manje od dva tjedna trajanja ofenzive, početkom prosinca slavodobitno ušli u sirijsku prijestolnicu Damask. Al-Asad se s obitelji sklonio u Moskvu, gdje je dobio politički azil.
Razvoj događaja u Siriji drukčiji je od onoga u drugim bliskoistočnim državama, iako su akteri dijelom ili u potpunosti isti. Diktature u islamskom svijetu padale su uz rijeke krvi, najčešće uz pomoć Zapada, i još se ne smiruju. Od Afganistana, preko Iraka do Libije, pad starih režima doveo je do još većega zla. Pritom su uvijek svoju ulogu imale islamističke snage, bilo kao pokretači pobune, bilo kao oni koji su iskoristili kaos da bi proširili svoju moć. No u Siriji je, barem zasad, drukčije. Islamisti, koji predvode pobunu i čija ekstremistička prošlost dijelom bode u oči, pozivaju na dijalog. Tek će se vidjeti je li taj poziv iskren, no on je zasad jedinstven u povijesti islamističkih revolucija.
Abu Muhamed al-Džolani, čelnik skupine Hajat Tahrir al-Šam koja predvodi pobunu, u trenutku zauzimanja Damaska pozvao je na dijalog i najavio da će se njegova vlast posvetiti organizaciji države u kojoj će sudjelovati svi građani. Odahnuli su i sirijski kršćani, ali poučeni iskustvima islamističkih moćnika diljem svijeta zasad su na oprezu.
Pobunjenici, predvođeni skupinom Hajat Tahrir al-Šam, ušli su u Damask u noći na 8. prosinca, praktički bez ispaljenoga metka. Štoviše, njihov uspjeh začudio je cijeli svijet, naviknut na dugogodišnje nemire koje je Bašar al-Asad godinama držao pod kontrolom. No iznenađenje je očito bilo u granicama u očima velikih sila, kojima je Sirija tradicionalno zalog u njihovim geostrateškim planovima. Sirija, tradicionalni saveznik Rusije, sada očito traži neku vrstu zajedničkoga jezika sa Zapadom, s tim da je ishod te potrage još uvijek neizvjestan.
Od vremena sv. Pavla…
Pobuna u Siriji traje više od desetljeća, točnije od 2011. godine, kad je počeo građanski rat u dotad mirnoj i stabilnoj diktaturi. Povijest Sirije u dvadesetom stoljeću obilježena je kolonijalnim utjecajima, svearapskim eksperimentima i naposljetku desetljetnom diktaturom obitelji al-Asad, koja je dosljedno na Bliskom istoku štitila interese Moskve naspram zapadnim utjecajima.
Sirija je još u biblijsko vrijeme bila bogata rimska pokrajina. Sirijski krajevi imali su važnu ulogu i u širenju kršćanstva, a obraćenje svetoga Pavla dogodilo se upravo na putu u Damask. Sirija danas obuhvaća 185 tisuća četvornih kilometara s više od 22 milijuna stanovnika. No zbog političke neizvjesnosti i nemira mnogi su se u posljednje vrijeme pitali postoji li Sirija još uvijek uopće kao država, jer je politička vlast bila uglavnom ograničena na formalnu ulogu i očuvanje dijela elite, dok su dijelovi zemlje bili pogođeni pobunom. Novi vlastodršci očito imaju na umu uspostavu učinkovite vlasti i poručuju da im je to prioritet pred ideološkim ciljevima.
Otac i sin
Val islamizacije Bliskoga istoka u 7. stoljeću nije mimoišao ni Siriju, koja je od 9. do 16. stoljeća bila usko povezana s Egiptom, najčešće i ovisna, da bi nakon toga postala dijelom Osmanskoga Carstva. Tako je i ostalo do Prvoga svjetskoga rata, nakon kojega je Sirija, izručena interesima velikih sila, zajedno s Libanonom postala francuski protektorat. Dana 17. travnja 1946. Sirija je proglasila neovisnost, a u dva desetljeća nakon toga tražila je svoje mjesto pod bliskoistočnim suncem, upuštajući se u geostrateške pustolovine i tražeći zajednički jezik u prvom redu s Egiptom. S njim je sudjelovala u napadima na Izrael, dvije su zemlje 1958. čak zajednički proglasile Ujedinjenu Arapsku Republiku.
No Sirija nije bila zadovoljna dominacijom Egipta u toj tvorevini, a bila je pogođena i unutarnjim nemirima i gospodarskim krizama. Ujedinjenu Arapsku Republiku Sirija je napustila 1961., a tijekom vojnoga udara 1963. na vlast je došla stranka Baas, koja je, međutim, i sama bila prožeta unutarnjim podjelama. Stabilnost je napokon donio Hafiz al-Asad, koji se početkom 70-ih godina nametnuo kao vođa stranke Baas i naposljetku kao diktator koji je zemlju držao u čeličnim okovima.
Nakon njegove smrti 2000., na čelu zemlje naslijedio ga je njegov sin Bašar, koji je slovio kao liberalan političar, ali je ubrzo počeo slijediti put svojega oca. Nastavilo se gušenje svake oporbe i gradnja kulta predsjednika kao oca zemlje. Godine 2011. izbio je građanski rat, u kojem je poginulo blizu pola milijuna ljudi, polovica od toga civili. Prema navodima različitih inozemnih organizacija, al-Asad mlađi pretvorio je Siriju u zločinački kartel, u kojem su državne institucije bile, primjerice, uključene u trgovinu drogom.
Zapad je na krizu u Siriju reagirao na različite načine, od programa pomoći pučanstvu do sankcija režimu, koje su najviše pogađale pučanstvo, izloženo strahovladi i dodatno pogođeno razornim potresom početkom 2023. godine.
Kršćana oko 10 posto
Većinu stanovništva Sirije čine Arapi, kojih je oko 80 posto. Valja, međutim, napomenuti da se etničke razlike u toj zemlji, kao i na cijelom Bliskom istoku, često isprepliću s vjerskim, što izravno utječe na političke podjele. Oko polovicu sirijskoga pučanstva čine muslimani suniti, a uz njih žive i muslimani drugih islamskih vjeroispovijesti. Muslimani aleviti čine 15 posto pučanstva, ali su u povlaštenom položaju za vladavine dinastije al-Asad, koja i sama pripada toj skupini. Među najvećim etničkim skupinama u Siriji su i Kurdi, njih je ondje oko 10 posto.
Šijitskih muslimana u Siriji ima vrlo malo, tek oko dva posto, a kršćana je oko 10 posto. Najbrojniji su među njima pripadnici Sirijske pravoslavne Crkve, a slijedi nekolicina katoličkih istočnih Crkava, koje vuku korijene iz najranijega razdoblja kršćanstva. Kršćani u Siriji uživali su kao zajednica svojevrsnu zaštitu dinastije al-Asad, no tu činjenicu valja uzeti s oprezom jer je uglavnom bila riječ o pokušaju uspostavljanja ravnoteže među različitim vjerskim zajednicama u cilju političkoga mira.
Raspad takva političkoga koncepta dogodio se najkasnije početkom građanskoga rata, ako se uopće može reći da je on ikad bio doista i zaživio. Najvažniji dojam sirijskoga pučanstva glede političkoga sustava bio je nezadovoljstvo i ugroženost u okolnostima u kojima ni pojedinci ni skupine nisu mogli ostvariti svoja prava.
STRAH I NADA U iščekivanju zakona
Geostrateški planovi
Za razliku od mnogih drugih arapskih zemalja, koje svoj međunarodni utjecaj traže u različitim oblicima suradnje sa Zapadom, Sirija se oslanjala na Rusiju, zatim na Iran i Kinu. U nepreglednim odnosima na Bliskom istoku, nije lako otkriti sve mreže utjecaja i povezanosti, ali al-Asadov režim vjerno je stajao uz Rusiju, sve do trenutka kad je Bašar al-Asad zrakoplovom doputovao u Moskvu i ondje zatražio azil.
Novi vlastodršci u Damasku, čini se, ciljaju na promjenu geostrateške orijentacije. Njihov vođa al-Džolani najavio je raspuštanje pobunjeničkih postrojba i njihovu integraciju u regularnu sirijsku vojsku. No taj korak samo je dio strategije koja, barem se zasad čini, sadržava neki oblik suradnje sa Zapadom.
Al-Džolanijeva skupina Hajat Tahrir al-Šam islamistički je pokret i time se u prvi mah svrstava u red skupina koje su u posljednjih nekoliko desetljeća sijale strah i trepet ne samo po Bliskom istoku, nego i u Afganistanu, u dijelovima Afrike, a preko svojih članova i putem atentata i u zapadnim zemljama. Glavna značajka svih tih pokreta jest svaki izostanak dijaloga, krajnja ratobornost i nepomirljivost. U konačnici, sam al-Džolani izdanak je najzloglasnijih islamističkih skupina poput Al Kaide, gdje je dogurao do samoga vrha, ili Fronte al-Nusra, čiji je osnivač.
Nova retorika
Suočen sa svojom prošlošću u prvom intervjuu tijekom preuzimanja vlasti u Damasku, al-Džolani je izjavio da je to doista prošlost, a da sada vrijedi okupiti sve skupine u Siriji i uspostaviti državu koja svim svojim građanima jamči sigurnost i blagostanje.
Zvuči kao odveć lijepo obećanje, ali dosadašnji potezi novih vlastodržaca zaista su u skladu s tim. Postoje snažne naznake da islamisti u Siriji slijede drukčiju logiku od svih islamista u drugim zemljama. O tome svjedoče ne samo njihove poruke i prvi potezi na uspostavi unutarnjega društvenoga dijaloga, nego i neke strateške okolnosti. Kao prvo, postoje nagađanja da pobunjenici u Siriji nisu mogli bez pomoći sa strane tako munjevito preuzeti vlast u zemlji koja je desetljećima bila uzdrmana nemirima. Ako se uzme u obzir da su se jasno odredili protiv Rusije i Irana, sigurno je da je ta pomoć mogla doći jedino sa Zapada. To su nagađanja, a sad činjenice.
Izraelski zaokret?
Američki državni tajnik Anthony Blinken dva dana nakon ulaska pobunjenika u Damask otkrio je da je američka administracija stupila s njima u kontakt. Nije ulazio u pojedinosti, ali sama njegova izjava svjedoči o tome da ih Sjedinjene Države žele prihvatiti kao kakva-takva sugovornika. Nadalje, njihovo neprijateljstvo prema Rusiji i Iranu nije se promijenilo. Doduše, nisu naklonjeni ni prema Turskoj, koja je bila saveznica al-Asadova režima. Zanimljivo je da, za razliku od svih drugih islamističkih pokreta koji se zaklinju na neprijateljstvo prema Izraelu do smrti, novi vlastodršci u Damasku uopće nisu ratoborno raspoloženi prema Izraelu. Štoviše, al-Džolani je poručio da im sad više nije do ratovanja. Istodobno, Izrael želi spriječiti svako iznenađenje pa je i nakon pobunjeničke ofenzive nastavio bombardirati vojne ciljeve u Siriji, s obrazloženjem kako ne želi da sirijski vojni potencijali padnu u ruke islamista.
Riječ je, dakle, o vrlo zamršenim okolnostima, s tim da ipak islamisti, a oni su glavni među sirijskim pobunjenicima, zasad dosljedno odstupaju od tipičnoga islamističkoga ponašanja i uporno pozivaju na mir i dijalog.
Kaotične prilike na Bliskom istoku posljedica su sraza civilizacija i kolonijalne politike velikih sila. Kolonijalizam je neutralizirao tradicionalne odnose u područjima svojega utjecaja, poremetio odnose među različitim etničkim, vjerskim i drugim kulturološki određenim zajednicama i nametnuo odnose koji nisu u skladu s vrijednostima i običajima tih podneblja. Naposljetku, državne granice u bivšim kolonijalnim posjedima u pravilu ne odgovaraju tradicionalnim političkim odnosima, nego su rezultat kalkulacija velikih sila. Na toj podlozi izrasle su ekstremističke snage, koje ostvarenje svojih ciljeva vide samo u borbi do istrjebljenja.
Neka nova strategija
Muhamed al-Džolani izdanak je tih snaga, njegov životni put obilježen je krvlju do koljena. No sada je teško reći što je veće iznenađenje, munjevit preokret u Siriji ili preobrazba al-Džolanija, čelnika Al Kaide koji svima nudi ispruženu ruku.
Možda su njegova preobrazba i uspjeh doista rezultat neke nove strategije Zapada, novoga pristupa koji poštuje tradiciju Istoka ne namećući mu vlastita pravila. Irak, primjerice, jedan je od najboljih primjera u što se pretvara sraz zapadnih interesa i islamističkih ciljeva. Rušenjem Sadama Huseina Zapad je pokušao od Iraka načiniti zapadnu demokraciju, a samo je izazvao još gore zlo, gurnuo je zemlju u kaos i strašno krvoproliće. Bezbrojni i skupi pokušaji uspostave demokratskoga poretka u Iraku nisu donijeli nikakva ploda osim novih sukoba. U toj zemlji, kao i diljem Bliskoga istoka, društveni odnosi temelje se na čvrstim plemenskim strukturama, političke odluke donose se isključivo voljom plemenskih vođa. Svi pokušaji primjene zapadnih, demokratskih načela neslavno propadaju.
Ljudska prava prioritet
Zapadna demokracija nastala je na temeljima kršćanske civilizacije. I, premda se od nje u međuvremenu udaljila, ona i dalje čini potku na kojoj se grade politički odnosi. Islamski svijet ne poznaje tu podlogu, pa prema tome nema ni razumijevanja za načela zapadne demokracije. Stvarnost u islamskom svijetu izgleda potpuno drukčije od stvarnosti Zapada. Najnoviji razvoj događaja u Siriji možda bi u tom pogledu mogao predstavljati šansu za novi pristup geostrateškim izazovima. Zašto Sirijci sami ne bi mogli odlučivati o tome kako će organizirati svoju političku zajednicu? Morali bi poštovati ljudska prava, ali zar doista moraju prihvatiti demokratske oblike odlučivanja? Zašto ne bi mogli svoju zemlju urediti u skladu sa svojom vlastitom tradicijom?
Bilo bi preoptimistično reći da prilike u Siriji idu u tom smjeru, da će novi režim poštovati ljudska prava i da mu Zapad ne će nametati svoja pravila. Ali postoji šansa, bez obzira na sve opravdane strahove i teška iskustva.
