Lijepo je što vjernici daju služiti, to jest slaviti svetu misu za svoje pokojne i tako im pomažu ako su u čistilištu. Nije dovoljno samo platiti, to jest dati naknadu svećeniku služitelju, nego, ako je moguće, treba sudjelovati i svoj život uskladiti sa svetom misom. Za duše koje su u raju i paklu nije potrebno moliti, nego jednostavno, kao što je to uobičajeno, preporučiti za umrle duše. Mogu li se naši pokojni moliti Bogu i učiniti nešto za nas žive? Znam da nije potrebno o svemu razbijati glavu, samo Bog svemogući sve zna, svim ravna i upravlja, ali ipak pitam.
Čitatelj, München
Slažemo se s Vama da je prije svega poželjno, pa čak i obvezno, kada god nam je to moguće, sudjelovati na misi zadušnici ili misi koju smo namijenili za nekoga našega pokojnika ili na plemenitu i dobru nakanu, nego nakon te mise i svoj život uskladiti s evanđeoskim naukom. Jednako tako, mise slavimo za sve pokojne, jer ne znamo je li i kako je netko potrebit naše molitve nakon smrti.
U članku 12. našega Vjerovanja molimo: »Vjerujem u život vječni« te na taj način, kako nas uči i Katekizam Katoličke Crkve, ističemo da »za kršćanina, koji svoju smrt sjedinjuje s Kristovom smrću, smrt je kao odlazak Kristu i ulazak u vječni život«. »Kad Crkva, posljednji put, nad umirućim kršćaninom izrekne oprosne riječi Kristova odrješenja, kada ga posljednji put obilježi okrepljujućim pomazanjem i kada mu u popudbini (pričesti) dadne Krista kao hranu za putovanje, ona mu se obraća s blagim i ohrabrujućim riječima: ‘Pođi, kršćanska dušo, s ovoga svijeta u ime Boga Oca svemogućega, koji te je stvorio, u ime Isusa Krista, Sina Boga živoga, koji je za te trpio, u ime Duha Svetoga, koji se u te izlio. Danas ti bilo mjesto u miru i prebivalište kod Boga na svetome Sionu, sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom, sa svetim Josipom i svim anđelima i svecima Božjim […]. Vrati se svojem početniku koji te je načinio od gliba zemaljskoga. I zato neka ti na odlasku iz ovoga života dođe u susret Djevica Marija, anđeli i svi sveti […], da svoga Otkupitelja gledaš licem u lice’« (KKC, 1020).
Katekizam odmah dodaje da »svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi« (KKC, 1022).
No što se s dušom dogodilo, kao što smo rekli – i je li netko u raju, netko u čistilištu, a netko u paklu, to nam nije dano znati, a Crkva uči da »oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom« (KKC, 1023). »Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Nauk vjere s obzirom na čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom koncilu. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetoga pisma, govori o čistilišnoj vatri: ‘Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12, 32). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu’« (KKC, 1030 i 1031).
Što se pakla tiče, »Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost«. »Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojem jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži« (KKC, 1035).
O molitvenoj praksi za pokojne govori nam samo Sveto pismo: »Zato je [Juda Makabejac] za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12, 46), pa je Crkva »od prvih vremena častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga«. »Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: ‘Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve« (KKC, 1032). Razmišljajući tako, znamo da nas molitva za naše pokojne združuje s njima u općinstvu svetih.
»U općinstvu svetih, dakle, ‘među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara’. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grješniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh«, uči nas Katekizam, dodajući da ta »duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve«.
»Nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju kod Boga imaju ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem.« (KKC, 1475-1476).
