Na starom godišnjem, kod Drageca i Sonje. Na periferiji metropole vraćam se prirodi pa šišam živicu i kosim travicu oko njihove kućice. Usput, dok u zasluženom trudbeničkom predahu pivicom »brišem znoj s grla«, povrh podrezane živice prisluškujem dvije bakice (makar, teško ih je tako nazvati, sapete u tajicama i našminkane preko mladenačke granice; ali još teže je reći da ih »prisluškujem«, kad govore glasno da ih cijeli naselak čuje)…
– Sad će i vaš Markić najesen u vrtić? – pita crnka plavušu, domaćicu susjednog dvorišta.
– Hoće, hoće – odgovara, gladeći po glavici budućega vrtićarca. – A tko će još?
– Pa i naš Luka! Od moje Ivane – ponosno će crna baka. – Tu ga je kod nas upisala, da mogu ranije po njega, da ne čeka mamu s posla do pet-šest. A ujutro će ga zet voziti iz Travnog, ni daleko…
– Eeh, a kak’ bi ja to znala?! – podboči se baka plava. – Pa jesi ti vid’la to što su izvjesili na vrtiću!? Kao, »obavijest o rezultatima upisa«, a ono… »popis brojeva«! Poslali me da vidim je li naš Marko primljen, a nisu mi rekli da se on na tom papiru zove »Vrtić 18-0017«!!
– Ma daj? Nigdje ne piše Marko Ivančić?
– Psssst, još nas bude netko čuo kak’ se mali zove! – ruga se plava baka, »bušeći« kažiprstom po sljepoočnici. – Luđaci!! Zamisli, imaš napisane samo te šifre i adresu vrtića, tak da se zna ide li »V18-0017« u DV »Bumbar« ili koji od filijalnih vrtića, drugih »kukčića«! Tko zna koji je broj vaš Luka? Samo da nije »V18-0013«, koji je među neprimljenima…
– Čekaj malo, jesam te dobro razumjela?? Nema imena?! Ne možemo znati je li Luka u grupi s malom Larom?? Ne možemo uopće vidjeti s kojom djecom će biti u skupini?! – šokirana je baka crnka, skoro koliko i ja. – Pa, Bože dobri, kakve će djeca imati uspomene? Pa ja sam triput odlazila gledati popis za moju Ivanu, kad je bila mala, da joj znam reći tko će sve biti s njom, da ju ohrabrim… Pa čega se ti ljudi danas plaše?
– Svega! – dočekala plava nabačeno pitanje još u zraku. – Neki dan je Markova sestrica imala oproštajnu predstavu u vrtiću. Pa roditeljima ponudili, za »uspomenu na vrtić«, da svatko kupi fotografiju na kojoj je… samo njihovo dijete! Baš prava »uspomena«! Za cijeli život, da se sjetiš kako je u tvom vrtiću bio ekozeleni zid i žuta drvena hoklica? Fotke s drugom djecom ne smiju davati, da ih ne bi tko stavljao na »fejs« i druge mreže. Srećom pa moji mladi imaju takve mobitele koji fotkaju da ni sam ne znaš kad fotkaju, pa su donijeli doma hrpu fotki, Leici za uspomenu na vrtićke dane. Bedaki, oni bi danas nešto takvo branili…
– Ha, tko zna. Možda dogodine na ulazu u vrtić izvrnu roditelje naglavce, da im poispadaju mobiteli i sve snimajuće naprave… – utučeno će crnka, koju doživjeh kao misaonu mi dvojnicu. – Bože, dokle smo to stigli? Da na vrtićima umjesto imena naše dječice, čitamo šifre, brojke i slova?! Nekoć smo radosno i ponosno čitali s kime će naša djeca u vrtić, a danas… Doznajemo da naš dragi »V18-0045« ide u vrtić sa »V18-0047« i još sa »V18-0013«! Koga se, čega se plašimo? Svojih imena, svojih sjena? I kako, od koga onda očekivati da nam u nekoj, ne daj Bože, poplavi ili požaru, priskoči u pomoć? Od »V18-0013«? Ili će nam priskočiti neki »PM3-1673«??
– Pa, nama možda još ne će… Ali njima – nenadano se uključih u razgovor pa još »suspektno« pogladih po kovrčavoj kosici »Markića-vrtićarkića« – će sigurno! Neki robot će zasigurno nositi i ime »V18-0013«! Jer ljudi, tko zna koliko će ih i biti?
– Varate se! – »bakinskim« smiješkom poklopi me plava. – Pa bar robotima uvijek daju lijepa, uobičajena ljudska imena!
