Ove se godine napunilo devet desetljeća otkako Radio Vatikan emitira svoj program, a član hrvatske sekcije dugi je niz godina bio laik Aldo Sinković, sada umirovljeni novinar. Njegov je glas poznat u elektroničkim medijima – radiju i televiziji jer i danas prenosi poruke papa i izvještava o događanjima iz središta Crkve. Rodom iz Gračišća kod Pazina u Istri, zaputio se u Rim na studij i tamo ostao do danas, gdje živi više od šest desetljeća, iako rado dolazi u Hrvatsku. Kao novinar koji je pratio šest Petrovih nasljednika i izvještavao s Drugoga vatikanskoga koncila podsjetio je čitatelje Glasa Koncila na povijest i važnost vatikanske radijske postaje, kao i na mnoge zanimljive trenutke.
»Hrvatska sekcija Radio-Vatikana nastala je u poratnim previranjima. Najzaslužniji je bio ondašnji rektor Zavoda sv. Jeronima mons. Juraj Mađerec koji je imao dobre veze s Državnim tajništvom, a i s isusovcima, kojima je papa Pio XI. povjerio vodstvo Radio-Vatikana. U zavodu su onda stanovali svećenici koje je rat zatekao u Rimu ili su tamo našli sklonište pred komunističkim progonima u domovini te su neki od njih preuzeli brigu za pripremanje i odašiljanje vijesti. Među njima je bio mons. Pavao Jesih, a potom pod njegovim vodstvom pjesnik Ljubo Wiesner i svećenik Vjekoslav Dobović.«
»Godine 1954. vodstvo je preuzeo svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije Ivan Tomas, koji je vodio hrvatsku sekciju do 1961. kada je predana isusovcima. Kada je rektor Zavoda sv. Jeronima bio Đuro Kokša, suočio se s teškim okršajima različitih struja, među kojima je bilo i pitanje vodstva hrvatskoga programa Radio-Vatikana, a na kraju je Vatikan ipak odlučio da vodstvo preuzme isusovac Stjepan Tumbas, koji je iz Insbrucka bio prešao na Siciliju.«
»Dolazilo je do pravih svađa. Vjerovao sam da je na crkvenom području sve jasno definirano, a kad tamo, iskrsavali su iz dana u dan novi problemi, otvarala se nova obzorja i zaoštravala se stajališta. Razne sekcije Radija, uglavnom zapadne, intervjuirale su svoje biskupe. Hrvatski su se biskupi ustručavali nastupiti jer su se bojali da će im pri povratku biti oduzeta putovnica. Jedini koji je bio malo odvažniji bio je šibenski Josip Arnerić, koji nam je pričao i o nekim zakulisnim zbivanjima. Poznavao sam dosta dobro njemački pa sam mnogo toga doznao i od njemačkih kolega. Dobivali smo ciklostilom umnažana izvješća pojedinih novinara, uglavnom svećenika, koji su sudjelovali na zasjedanjima i radnim skupinama. Na početku nije bilo lako dobiti pravi uvid u nastupe pojedinih biskupa jer su i problematike na njihovim područjima bile različite. Rasprave su se nastavile i nakon Koncila.«
»Pojava Glasa Koncila bilo je čudo, koje se posebno cijenilo u užim krugovima Svete Stolice, koja je bila zainteresirana ne samo za situaciju u Hrvatskoj, nego i u ostalim komunističkim zemljama. Problem je bio prevođenje vijesti. Stanje se donekle poboljšalo dolaskom u Vatikan kardinala Franje Šepera, a još više oslobađanjem kardinala Stefana Wyszyńskoga, koji je uspio dobiti na raspolaganje cijeli stupac u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romanu. Urednik o. Gino Concetti poticao nas je da i mi poduzmemo takvo nešto i objavljivao svaki prilog. To je kasnije zainteresiralo i uredništvo tjednika dehonijanaca Il Regno, koji su tražili sve više vijesti, posebno nakon takozvanoga Protokola između Svete Stolice i Beograda.«
»Kao svi početci, tako je moja suradnja započela više na volonterskoj osnovi negoli na radnom odnosu. Uživali smo neke povlastice, poput jeftinijih cigareta, benzina i pojedinih živežnih namirnica. Uprava Radija dugo se borila za sređivanje tih odnosa. Za Talijane nije bilo problema, ali za ostale se s mukom pronašlo rješenje za plaćanje socijalnoga osiguranja. Sedamdesetih je ugovorena konvencija s Talijanskim osiguravajućim zavodom i tek onda je stupio na snagu i naš radni odnos, što se osjeća i danas na mirovini.«
»Ljudi, a ni diplomacija nije shvaćala što se stvarno događa u zemljama jugoistočne Europe. Informacije su bile prilagođene interesima i stajalištima pojedinih država i vlada. Radio-Vatikan odlučio je stvoriti novi programa u kojem bi nastupali nunciji, diplomatski, politički i društveni predstavnici kako bi javnost dobila objektivniju sliku. Prijenos se zvao ‘Od Dunava do Egejskoga mora – prijedlozi za mir’. Najteže smo pronalazili hrvatske sugovornike. Ljudi su oklijevali što zbog jezičnih što zbog političkih teškoća.
I tada sam osjetio manjak hrvatskih stručnjaka u međunarodnim ustanovama.«
»Cijeni ih se, odgaja i mnogo se od njih očekuje. Vatikan, svjestan uloge medija, posebnom pozornošću prati međutim i djelovanje svjetovnih novinara. Pri kraju Koncila osnovan je Tiskovni ured pri kojem je akreditirano 300-tinjak novinara iz cijeloga svijeta bez obzira na njihove svjetonazore. Njihova uloga dolazi posebno do izražaja tijekom apostolskih putovanja i objavljivanja službenih dokumenata. Oni su na neki način privilegirani jer dobivaju vijesti i pojašnjenja iz prve ruke, nekada i prije katoličkih novinara, među kojima ne bi trebalo biti razlike u iznošenju činjenica o ljudima u našim društvima, posebno obespravljenim i prezrenim koje povijest odbacuje.«
»Vatikan je odlična promatračnica svjetskih zbivanja ne samo na crkvenom, nego i na ostalim područjima. Tijekom posljednjih pedesetak godina mnogo se toga promijenilo nabolje. Ljudi su nestrpljivi i znatiželjni. Treba hitno reagirati. Posebno je važno biti otvoren, ne zataškavajući činjenice, jer prije ili kasnije sve dolazi na vidjelo. Kontakti s ljudima pružaju mogućnosti ne samo upoznavanja, nego i produbljivanja stvarnosti. Crkva se premalo brine za one koji žive vani, a željeli bi ući. Uživa kada vidi pune crkve, a ne pita se zašto nekada ostaju prazne. Možda bi trebalo više slijediti primjer pape Bergoglia i posvetiti pozornost duhovnosti, a manje propisima, navikama i običajima.«
