– Na izlasku iz »vele«-»super«-»hiper« centra za periodičko »shopping-šopanje«, ruku punih omiljenih čokolada i suhomesnatih slastica koje moramo stići pojesti prije početka korizme i svečanog odricanja od svega što počinje na slovo »č« (od čokolade do čvaraka), samo što se ne sudarismo s Debelim i njegovom tanjom i ljepšom polovicom Lidijom.
– Pa, Debeli! Pa »Lille« – pokazujem svoju mladenačku sveupućenost u estradna instant-imena – kud ste krenuli, što se kupuje?
– Heej, što vam se dogodilo, izgledate kao… – moja žena druge doista i gleda dok ja gledam samo kako biti duhovit. – Kao da ste vidjeli duha!?
– Da jednoga! Vidjeli smo duhove, a ni korizma još nije počela! – kiseloga smijeha će Debeli.
– Kao da je i počela – nastavi Lidija – umrla je »baka Anica«, Gavrina mama, pa smo bili na sprovodu i zadušnici.
– Koji Gavro? – znatiželjna je moja ženica Jelica.
– Onaj naš prijatelj, još iz »đimne« i s »vjerkasa« na župi, na placu… – izbjegava Lidija reći da je bila u njega zaljubljena. – Istina, nismo se vidjeli već duuugo godina, ali…
– Ali… Ma, Jelice, – simpatično se smijuljim i namigujem – to ti je onaj iz »zna se« stranke, pa im ga je dobro vidjet tu i tamo…
– E, pa tamo baš i nije! – uozbilji se Debeli. – Velim vam, »živi duhovi«! Prvo mi je Lidija cijelo vrijeme govorila kak’ mu je lani umrla i žena, »znaš ona plavuša«, koju sam vidjel jednom prije frtalj stoljeća, pa kad sam daval sućut, glave porinute u kragnu kaputa, skoro sam i sam opal u sanduk kad se preda mnom ustobočila… »pokojna« plavuša! Sreća pa nisam Gavreku izrazil sućut i za mati i za ženu! A umrla je, zaprav, žena njegova brata Tončeka…
– Kojeg bi poslije obreda i pitao gdje mu je žena da ga nisam na vrijeme sunula u rebra! – ponovi Lidija rukom svoj »brus-li« zahvat.
– Ali ovi »duhovi« poslije, sad na zadušnici! To ste trebali vidjeti! I »čuti«! – zapričao se Debeli pune duše. – Ono, došlo nas je tri šake na zadušnicu, bilo ih je još iz tog našeg prastarog društva, a kad je počelo… tiha misa! Gluha! Nitko živ ništ’ ne odgovara velečasnom na zazive!
– I to ne zbog silne tuge – nadopunja ga Lidija – jer imala je bakica Anica već 93, pa se i očekivalo… Nego, oni ne znaju!! Ni što treba reći, ni kad ustati, kad sjesti, kad kleknuti…
– Ma, splašil sam se svoga glasa kad smo prvi put odgovorili velečasnom! Kak’ da pucam, tak me se čulo! Samo mi… – opet Debeli paluca. – Znaš da sam si pomislio, ak’ mogu ljudi živjeti od toga da pjevaju na sprovodima, mogao bi i ja dat oglas: »Molim na sprovodima«, zaprav’: »Odgovaram na zadušnicama«? Jer, na sprovodu je još nekak’, osim Očenaša, ne moli se tak’ puno. A i taj Očenaš, koji se ‘zmoli za prvog među nama koji bu se spružil, taj se od »duboka tronuća« ionako samo promumlja. Ali u crkvi, u zatvorenom, eee… Tu bi mi platili da samo odgovorim velečasnom umjesto njih, da se ne crvene. Da im pokažem kad će sjesti, kad pognuti glave, kad napraviti križeka na ustima, a kad se tući u prsa!… Opet, ne razmem, pa i Gabro i Tonček, i još ih je išlo na vjeronauk, a sad ništ’ ne znaju?!
– Ha, valjda su to zaboravili – Jelica je naoko puna razumijevanja – ali zato sigurno napamet znaju sve paragrafe Istanbulske konvencije.
– Bit će prije Vatikanskih ugovora – primijetim – pa vidjeli ste sad kako su ih branili, kao da su članovi komisije za crkveno pravo, pa papa Franjo je u odnosu na njih neozbiljan vjernik, s koliko su žara branili te ugovore!
– Misliš, sami ih napali da bi ih sami obranili? – dojadi Debelom pa odlučno povuče Lidušku prema rotirajućim vratima. – Sva vam je naša politika ko ova vrata. Vrti ih, vrti, ista do smrti!
