ZAGREB • Na uočnicu svetkovine Duhova grkokatolička župa sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjemu gradu u subotu 18. svibnja spomenula se molitvom i tribinom života i djela nezaboravnoga don Živka Kustića (1930. – 2014.), grkokatoličkoga svećenika, novinara i supokretača Glasa Koncila i njegova dugogodišnjega glavnoga urednika. U sklopu tribine koja je organizirana ususret 10. obljetnici Kustićeve smrti predstavljena je i prva njegova biografija – »Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata«, koja je nedavno otisnuta u izdanju Glasa Koncila.
U grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda panihidu za Kustića – molitveni spomen na pokojne – predvodio je križevački vladika Milan Stipić. Budući da ga je i sam osobno poznavao, nakon molitve je križevački vladika u kratku nagovoru rekao da je uz Zlatka Latkovića upravo Kustić bio jedan od svećenika koji su ga u mladosti duhovno oblikovali. Podsjetio je i da je Kustić, premda je svoj bogoslovni put započeo na rimokatoličkoj bogosloviji, postavši grkokatoličkim svećenikom veoma dobro ovladao istočnom liturgijom i staroslavenskim jezikom te uvijek bio spreman liturgiju tumačiti i mlađim svećenicima.
Iz perspektive dugogodišnjega osobnoga prijateljstva s Kustićem na tribini u dvorani grkokatoličkoga sjemeništa na Gornjem gradu govorio je grkokatolički protojerej stavrofor Milan Vranešić, sadašnji samoborski župnik, koji je kao svećenik gotovo čitav život proveo na Žumberku, mjestu prvih Kustićevih župničkih služba.
Rekao je da su Kustić – a onda i njegovi veliki suvremenici kao što je bio Franjo Kuharić ili pak teolozi i svećenici Tomislav Šagi Bunić, Bonaventura Duda, Josip Turčinović, Vladimir Pavlinić i drugi – bili ljudi čvrsta karaktera i integriteta. »Uz takve smo ljude znali u što vjerujemo, zašto nešto branimo i zašto se za nešto borimo«, dodao je protojerej Vranešić. Podsjetio je i da je Kustić – i kao župnik i kasnije kao novinar i urednik Glasa Koncila koji je neprestano bio u pokretu – ostao i čovjek knjige. »Nije si dopustio da upadne u intelektualnu inertnost ili bilo kakvu ležernost«, napomenuo je Vranešić.
Vranešić je Kustića upoznao kao bogoslov, a profesori su mu bili i Šagi, Duda, Turčinović, Bajsić… »Svi su oni po karakteru bili vrlo slični. Bili su žive vatre. A zašto su bili takvi? Naime, oni su vodili bitku ne samo na fronti borbe s partijskim dogmatizmom i komunističkim ateizmom. Postojao je u to vrijeme i dogmatizam unutar Crkve, čiji su se zagovornici odupirali bilo kakvim promjenama. I između tih dvaju dogmatizama – trebalo je naći novi put«, rekao je protojerej.
Kao Kustićev nasljednik na mjestu glavnoga urednika Glasa Koncila svojih prvih dana u redakciji na Kaptolu i Kustića kao učitelja novinarstva prisjetio se mons. Ivan Miklenić. Godine 1979. kao bogoslov počeo je surađivati s listom koji je u to vrijeme bio dvotjednik. Jedan od prvih novinarskih zadataka bio je izvještaj o hodočašću mladih iz Zagreba na Mariju Bistricu. Od toga teksta pa nadalje Kustića je Miklenić doživio kao urednika koji je poticao da se sve provjerava, koji nije povisivao ton i čovjeka koji novinarstvo ni u kojem pogledu nije mistificirao. »Živkova je bila riječ – a to mogu i sam potvrditi – da novinarstvo nije ništa drugo nego zanat, kao što je zanat primjerice tesanje«, rekao je Miklenić.
Kustića je kao svećenika i prvoga čovjeka Glasa Koncila Udba neprestano pratila. Miklenić je dodao i da su itekako znali da Udba prisluškuje redakciju na Kaptolu, a znalo se i koji su ljudi navraćali u Glas Koncila kao doušnici i suradnici zloglasne službe sigurnosti. »Imali smo i čovjeka koji je bio ubačen u redakciju. No znali smo da se zapravo ničega ne trebamo bojati – željeli smo samo prenijeti istinu. Nismo time rušili državu niti smo radili bilo što subverzivno. Sve što smo međusobno komunicirali to smo i pisali u Glasu Koncila. Ponekad nam je i ta situacija s prisluškivanjem dobro dolazila jer smo vlastima mogli poslati čak i poruke koje ne bismo mogli prenijeti preko novina. Mi smo općenito stvarali svaki broj Glasa Koncila tako da nismo znali hoće li biti idućega broja ili će nas sve rastjerati«, objasnio je mons. Miklenić.
Režim je kasnije shvatio da progon katoličkoga medija donosi loš ugled na međunarodnom planu pa su se vlastodršci počeli hvaliti Glasom Koncila kao tobožnjim primjerom da u Jugoslaviji ipak postoji demokracija, dodao je Miklenić. »Kustić je i u tom smislu bio genijalac. Vidio je da postoji pukotina slobode u kojoj djeluje Glas Koncila i neprestano je hrabrio da idemo dalje, korak po korak, da širimo tu pukotinu. Uvijek je znao što treba napisati, kako nešto reći da se režim ‘pogodi u živac’«, prisjetio se mons. Miklenić, koji je Glas Koncila uređivao od 1990. do 2020. godine.
Povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest Tomislav Kardum govorio je o novosti koju knjiga »Neustrašivi glas Crkve u Hrvata« donosi i za hrvatsku historiografiju, u kojoj biografije općenito nisu učestala pojava. Knjiga razbija i određene mitove koji su još prisutni u hrvatskom javnom prostoru, napomenuo je Kardum te se osvrnuo na slučaj Savke Dabčević Kučar i njezina odnosa prema Crkvi upravo u razdoblju vrhunca hrvatskoga proljeća. »Iz toga se može zaključiti da su i protagonisti tzv. reformske linije u hrvatskom proljeću bili jednako dogmatični u svojem odnosu prema Crkvi kao i unitaristi«, rekao je povjesničar Kardum, ujedno doktorand na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Osvrnuo se i na represiju koju je jugoslavenski režim pokretao protiv Kustića. Uz niz neugodnih i burnih ispitivanja pred ondašnjom Vjerskom komisijom i Udbom protiv Kustića su vođena i dva velika sudska procesa između 1972. i 1975. te 1985. godine. »Glas Koncila bio je, vjerojatno, jedina nerežimska tiskovina u čitavom istočnom bloku. Hrabri pojedinac poput Kustića mogao je puno napraviti u smislu pomicanja granica slobode, no on sam nije mogao srušiti takav totalitarni sustav. I upravo procesi protiv Kustića pokazuju kako se on kao pojedinac snalazio protiv totalitarizma. S jedne je strane bilo ključno ponuditi alternativu jednoumlju, no s druge je strane trebalo paziti da se mač komunističkoga Levijatana na obruši i da ne dođe do zatvora ili zabrane Glasa Koncila«, pojasnio je Kardum.
Autor knjige »Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata« i novinar Glasa Koncila Marino Erceg osvrnuo se na Kustićeve župničke dane na Žumberku, koji su široj javnosti manje poznati u odnosu na njegovo djelovanje u Glasu Koncila. »Za Kustića je Žumberak bio ključno formativno razdoblje. Nakon neobična ulaska u svećenstvo Kustić je kao župnik u Mrzlom Polju postao nanovo rođen čovjek. Čim je došao na Žumberak, pokrenuo je pastoralnu revoluciju – vjeronauk s djecom i mladima i žestoko je propovijedao. Danima se pripremao za nedjeljnu propovijed. Nije se dao ustrašiti, premda je Partija na Žumberku tada bila itekako jaka. Čak je na njega planiran i atentat«, rekao je Erceg.
Drugi važan aspekt Kustićevih žumberačkih dana bio je i njegov odnos sa zasužnjenim kardinalom Alojzijem Stepincem u Krašiću. »Kustić je došao u Mrzlo Polje 1958., dakle dok je Stepinac još bio u Krašiću. Isprva je Stepinac posumnjao u Kustića – mislio je da je kao oženjeni čovjek i otac meta za Udbu. No brzo se pročulo za Kustićevu revoluciju na Žumberku i Stepinac je njemu i njegovoj obitelji udijelio blagoslov. Kustić je na Žumberku formiran i kao svećenik Stepinčeve linije. Do kraja svojega života ostao je Stepinčev«, dodao je Erceg, podsjetivši i da je Kustić bio otac petero djece. »Nije bio odsutan od svoje obitelji, uspio je biti i suprug i muž i to ga čini još važnijim kao povijesnom pojavom. Jasno, puno je toga u sjeni za obitelj radila i njegova neumorna supruga Marica. Zaslužuje da i o njoj bude napisana knjiga«, zaključio je Erceg.
