U ljudskom životu postoji nekoliko olujnih, kriznih razdoblja kada je potrebno da sudionici, obitelj, rodbina, a osobito roditelji i odgojitelji djece i adolescenata budu jako strpljivi, potraže alternativne pravce i posluže se katkada i starim prokušanim rješenjima. U najranijoj dobi, nakon treće godine, dijete se nalazi u burnoj razvojnoj fazi kada se opire, buntovno je, nemirno i protivi se svemu što donosi mir te se želi ponašati na svoj način, mimo roditeljskih uputa.
U adolescenciji se to ponašanje još burnije pokazuje. Adolescencija je takvo vrijeme prijelaza koje traje i po desetak godina. Treba poznavati geografsku kartu odgoja i poslužiti se njome da bi se učinkovito prešlo na drugu stranu, u mladost i kasnije u odraslost. Nekada je potrebno čekati, izložiti se nepoznatomu, staviti se u ruke drugoga i čekati na njegovu pomoć. To su sva ona događanja kada je potrebno da roditelji potraže pomoć drugoga, izvana, te se prepuste u ruke stručnjaka kako bi prešli zajedno s adolescentom na drugu stranu.
U krizi srednjih godina, u starosti, u bolesti, čovjek se također nalazi u svojevrsnoj oluji. Tada je cijela obitelj u krizi, odnosi su nestabilni i čini se da nema sigurnoga puta prema boljemu, prema izlasku iz krize.
Nema toga čovjeka koji ne će doći u krizu, koji ne će morati prebroditi ili je već prebrodio oluju. Nekada je potrebno sa svim strpljenjem potražiti alternativne pravce, okolne putove, da bi se došlo do istoga cilja. Nekada je potrebno ići starim utabanim putovima da bi se iznašlo rješenje. Katkada je potrebno kombinirati sve. Valja se ponekad poslužiti starim rješenjima vjerskoga odgoja pa na kraju dana s obitelju izmoliti večernju molitvu, pročitati Božju riječ, izmoliti litanije, krunicu. Nekada su to jedini prijelazi, stari, u zaklonici, spremni putovi koji nam omogućuju prijeći na drugu stranu.
Nekada je potrebno nakon mnogih alternativa sačuvati okosnice dana, tjedna ili godine. One nose obitelj u oluji, vode je kao svjetionici preko hridi do sigurne luke. To su molitveni trenutci u obitelji. Oni pomažu u svim krizama. U ranom djetinjstvu, adolescenciji, krizi srednjih godina i u starosti. Nedjeljna zajednička misa, molitva prije jela, večernja molitva. Tada se uz upaljenu svijeću, dnevna čitanja, krunicu ili litanije sve odjednom posloži i dogodi se prijelaz na drugu stranu. Riječi Svetoga pisma liječe, litanije daju smiraj, svijeća grije umorne oči i smiruje uznemirenu dušu. Molitva je spona obitelji, poveznica duše i tijela, mjesto blizine Božje.
Ona je stara prokušana staza čovjeka prema Bogu koji liječi, uzdržava, spašava i vodi narod. Dolazi mu ususret, katkada na najneobičnije načine i neočekivane susrete. Katkada starom stazom, uzdahom, vapajem, tihom molitvom. No katkada je jedini način izlaska cijele obitelji ili osobe u krizi to da drugi, bližnji, otvore vrata prema Bogu i tako spase cijelu obitelj. Svaki se čovjek nekad našao u nekoj od tih situacija, bio je nošen, nađen, vođen ili je sam vodio druge prema Božjemu svjetlu. Jer kao što se ne može živjeti bez sunca, tako se ne može duhovno živjeti bez Božjega svjetla koje pokazuje put i daje snagu za dalje.
