U ruke novoga zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše predao je njegov prethodnik kardinal Josip Bozanić drevni pastirski štap zagrebačkih biskupa u subotu 29. travnja na liturgijskom slavlju u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu. Time je i simbolički zaživjela odluka pape Franje kojom Zagrebačka nadbiskupija ima novoga nadbiskupa, što se očitovalo pred ondje okupljenom Crkvom zagrebačkom, gotovo trideset nadbiskupa i biskupa, desetcima svećenika, redovnika i redovnica, vjernika laika te predstavnika svih razina vlasti i dionika hrvatskoga društvenoga života i diplomatskoga kora. S obzirom na to da je slavlje u cijelosti prenosila Hrvatska radiotelevizija, događaj su mogli pratiti i vjernici diljem Hrvatske i svijeta, čime ne samo da se potvrdio nacionalni značaj događaja povezan s važnošću zagrebačkoga nadbiskupa sa sjedištem u hrvatskoj metropoli, nego je barem djelomično izliječena čežnja što se vjerojatno prvi put u povijesti Zagrebačke nadbiskupije dogodilo da njezin novi nadbiskup svoju službu nije mogao preuzeti pred mnoštvom sabranim u katedrali, koja je zbog potresa sada okovana skelama.
Više od pola tisućljeća star pastirski štap zagrebačkih biskupa simbolizira veliku radost, ali i veliko breme. Radost je iskazana time što na njegovu vrhu stoji prikaz Blagovijesti, majstorski oblikovan arkanđeo Gabrijel koji naviješta Mariji da će roditi Božjega Sina. Da nije bilo toga milosnoga događaja, ne bi bilo ni slavlja preuzimanja nadbiskupske službe – jer sve službe u Crkvi proizlaze iz Kristova poziva. Taj je štap i težak za nošenje, reklo bi se bremenit, kao što je (bio) bremenit život Crkve zagrebačke u svim njezinim izazovima trećega tisućljeća.
Na Kristov poziv ne odgovara se u mašti, nego u konkretnom vremenu i prostoru ovozemaljskoga hodočašća Crkve, a zagrebačku je Crkvu gotovo 26 godina vodio kardinal Bozanić. On je, oslonjen na drevni štap koji su u rukama držali i nadbiskupi Kuharić, Šeper, Stepinac i svi prethodnici, te kaptolske subote posljednji put kao nadbiskup, hodajući među svojim dijecezanima, u svečanoj procesiji ušao u bogoslužni prostor te je započeo predvođenje misnoga slavlja.
Slijedio je uvodni govor kojim se oprostio od svoje aktivne nadbiskupske službe, jamčeći molitveno bdjenje i u budućnosti nad zajednicom koja mu je bila povjerena, nižući ključne momente iz života Crkve zagrebačke proteklih četvrt stoljeća i izričući zahvale svima s kojima je nosio breme upravljanja najvećom biskupijskom zajednicom Crkve u Hrvata. Pozorni promatrači iz toga govora mogli su shvatiti koliko je njegova služba bila u znaku bl. Alojzija Stepinca koji je beatificiran upravo za nadbiskupske službe kardinala Bozanića i po čijem je zagovoru nadbiskupija prošla kroz 20-godišnji sinodski hod. Pred kraj svojega obraćanja pozvao je: »Braćo i sestre, ljubimo Crkvu zagrebačku, ljubimo Hrvatsku!« te je pozvao da nasljednika Dražena nadbiskupijska zajednica primi »s ljubavlju, odanošću i povjerenjem«. Iako pljeskanje ne pripada u liturgijski govor, okupljeno je mnoštvo pljeskom ispratilo kardinala Bozanića koji se posljednji put uputio prema sedesu zagrebačkoga nadbiskupa nad kojim je već stajao rukama marljivih redovnica izvezen grb novoga nadbiskupa Kutleše.
Papinu bulu imenovanja mons. Kutleše zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, koja »pokriva« i imenovanje zagrebačkim nadbiskupom u punoj vlasti, na tečnom hrvatskom jeziku pročitao je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua. Slijedio je čin preuzimanja štapa u koji je kardinal Bozanić uveo riječima: »Nadbiskupe Dražene, po apostolskom nasljedstvu postavljen si za pastira Crkve zagrebačke. Neka te Gospodin prati svojim Duhom da po primjeru blaženih zagrebačkih pastira: Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca, vjerno upravljaš povjerenim narodom i izgrađuješ Crkvu kao prisutnost spasenja u svijetu.« Štap je predao u ruke novoga nadbiskupa Kutleše, ponovno uz pljesak okupljenoga mnoštva. Nakon toga čina mons. Kutleša preuzeo je i predsjedanje misnim slavljem, čime je i liturgijski označeno da dolazi novo doba za Crkvu zagrebačku.
Dva se puta tijekom liturgijskoga slavlja nadbiskup Kutleša obratio okupljenomu mnoštvu. U homiliji je najprije upro pogled na Krista, a posebno na dvojicu velikih sinova Crkve u Hrvata, svojih prethodnika bl. Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića. S obzirom na to da se svečana liturgija održala na blagdan crkvene naučiteljice sv. Katarine Sijenske, mons. Kutleša više je puta preko njezinih riječi uputio snažne poruke Crkvi i društvu u Hrvatskoj.
Nadbiskupove su riječi svima koji strahuju za budućnost Crkve i društva mogle zvučati kao melem jer u njima nije bilo ni trunke pomodarstva i eksperimenata kakvih se danas može vidjeti u pojedinim dijelovima zapadnoga svijeta. To se očitovalo i kada je svoja stajališta podupro naučavanjem pape Franje, programatski se posluživši njegovim riječima: »Krenimo, dakle, na put ponovnoga otkrivanja evangelizacijske strasti, polazeći od Svetoga pisma i učenja Crkve, kako bismo apostolski žar crpili iz izvora.« Odjeknule su i riječi koje je citirao na temelju pisanja glasovitoga kardinala Roberta Saraha: »Usudite se ići protiv struje našega dekadentnoga društva. Za nas kršćane protivan smjer nije neko mjesto. Nama je to jedna osoba: Isus Krist, naš Gospodin, naš Bog i naš Otkupitelj.«
Na kraju mise novi je nadbiskup izgovorio i svoj nastupni govor. Svojemu je prethodniku uputio sljedeće riječi: »Dok Vas pozdravljam, želim Vam ujedno zahvaliti za pastirsku službu koju ste u Zagrebačkoj nadbiskupiji vršili više od 25 godina. Hvala Vam na Vašoj požrtvovnosti, predanosti i ustrajnu darivanju ovoj Crkvi koje se očituje u brojnim osnovanim župama, izgrađenim crkvama, obnovljenim i osnovanim ustanovama Zagrebačke nadbiskupije te mnogim drugim plodovima koji se prepoznaju u Dokumentu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koji ste objavili prije nekoliko mjeseci.« Slijedili su pozdravi svećenicima, redovnicama i redovnicima, bogoslovima, redovničkim kandidaticama i kandidatima, vjernicima laicima… No na srcu je novoga nadbiskupa posebno obitelj, u čiju je zaštitu snažno stao, a u zaključku govora pozvao je vjernika na osobno svjedočenje vjere, to jest na beskompromisno pristajanje uz dobro i uz Istinu.
Prethodno su riječ uzeli čestitari. Prvi je došao đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić koji je izrekao čestitku u ime biskupa Hrvatske biskupske konferencije. Rekao je da »stolica zagrebačkoga nadbiskupa sa svojom poviješću i značajem, u glavnom gradu Republike Hrvatske, ima osobit ugled, važnost i težinu u životu Crkve u hrvatskom narodu i šire«. Čestitku je završio riječima: »Molimo Vam i želimo, dragi nadbiskupe Dražene, da svećenici i vjernici te toliki bogotražitelji s kojima se svakodnevno susrećemo mogu u Vašem pastirskom pogledu – kao u svojevrsnom vječnom svjetlu – trajno prepoznavati plamen ljubavi, blagosti, strpljivosti, ohrabrenja i nade uskrsnuloga Gospodina. Neka Vam Blažena Djevica Marija i blaženi kardinal Alojzije Stepinac izmole pastirsko srce, čvrstu vjeru i nepokolebivo pouzdanje u Krista Gospodina.« Zahvalio je i kardinalu Bozaniću koji je 26 godina ustrajno i strpljivo u lice zagrebačke Crkve i više od 30 godina u lice Crkve u hrvatskom narodu utiskivao svoju pastirsku ljubav i crte svoga lica.
U ime svećenika, redovnica i redovnika zahvalni i čestitarski govor izrekao je dekan Karlovačkoga dekanata Dražen Karačić. Nizao je zahvale kardinalu Bozaniću: »Nakon Domovinskoga rata osnovali ste nove župe, uspostavili nove važne ustanove za Crkvu i hrvatski narod, obnavljali porušeno i ostvarivali gradnju novih crkava. Danas sve to možda najlakše stane u zajednički nazivnik početka i već sada vidljivih plodova Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. (…) Vi ste u ovih više od dvadeset i pet godina svoje službe upravljanja našom nadbiskupijom ostavili trag, noseći radosti i terete svakidašnjice, brige i nevolje svojih svećenika i svoga naroda. Zahvaljujem Vam u ime svećenika koji su polaganjem Vaših ruku pribrojeni redu prezbitera. Kao dobri otac radovali ste se svakomu uspjehu svojih svećenika u našoj Crkvi, ali isto tako nosili i križeve mnogih neuspjeha i padova svojih sinova. (…) Zahvalni smo Bogu na zajedničkom putu i na svakoj riječi ohrabrenja, koja je upućivana na različite načine nama i povjerenim nam vjernicima«, rekao je dekan Karačić, ističući da je križ kardinala Bozanića bio i potres koji je pogodio prvostolnicu, mnoge crkve i mnoge domove obitelji, te mu zahvalio što ga je zajedno sa svima nosio.
Dekan Karačić novomu je nadbiskupu Kutleši čestitao riječima: »Prihvaćamo Vas otvorena srca kao svojega novoga pastira, subrata u Kristovu svećeništvu, obećavajući Vam svoju suradnju i poslušnost u zajedničkom hodu. Kao što nam to svjedoče početci Crkve koje razmatramo u ovom vremenu Pedesetnice, mi samo s Gospodinom i njegovim Duhom te međusobnim zajedništvom možemo istinski ostvarivati svoj poziv. Želimo da zajedno s nama, prezbiterima, đakonima, redovnicima i redovnicama, s posvećenim osobama nastavite odande dokle smo došli s Vašim prethodnicima, da nam u uvijek zahtjevnim vremenima pred nama budete poticaj i ohrabrenje: za naviještanje radosne vijesti, za oblikovanje svojih života i života društva prema Kristovu otajstvu i za služenje u ljubavi svakomu čovjeku, čuvajući ga od svih pogibelji.« Rekao je da je služba zagrebačkoga nadbiskupa za Hrvatsku i za cijeli naš narod veoma važna i znakovita. »Ona izvanjski može djelovati samo kao posebna čast, ali smo svjesni da u svojim najdubljim slojevima živi od sjedinjenosti u ljubavi s Bogom i s Crkvom.«
Posljednja čestitarka bila je ugledna hrvatska arhitektica Zorana Sokol Gojnik, koja je bila i članica Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Novomu je nadbiskupu rekla da se u radu laika na Sinodi očitovalo koliko samozatajni, ali djelotvorni životi vjernika laika čine tkanje zagrebačke Crkve. »U toj širini i otvorenosti novosti – koja milosno iznenađuje, izgrađuje i obogaćuje – prepoznajemo i Vaš dolazak k nama. U radosti ovoga dana pozdravljamo Vas kao svoga pastira, s povjerenjem i odanošću. (…) U ime vjernika laika, prisutnih u svim slojevima našega društva, izričem Vam našu spremnost za izgradnju zajedništva ove Zagrebačke crkve i za životnost njezina poslanja, obećavajući da ćemo Vas i cijelu nadbiskupiju molitvom povjeravati Onomu koji poziva na put i rasvjetljuje hod. Dragi nadbiskupe, neka Vam naša otvorenost i spremnost budu iskrena čestitka i ohrabrenje za blagoslovljen početak službe nadbiskupa u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.«
Kardinalu Bozaniću posebno je zahvalila rekavši: »U zahvalnosti za smjele sinodske korake te za male i velike geste kojima ste potaknuli klijanje radosne vijesti koja je oduhovljavala tijelo naše mjesne Crkve, želimo obećati molitvenu blizinu znajući da će sjeme što još klija uroditi plodovima ‘novosti života’. U osvrtu na dvadeset i šest godina vaše prisutnosti među nama danas jasnije čitamo razloge Vaših strpljivih nastojanja: ‘Da život imaju.’ Nek Vam Gospodin bude nagrada, a ‘novost života’ utisnuta u naša srca naša najiskrenija zahvalnost.«
Bogoslužnim se prostorom orila pjesma muških pjevača pod vodstvom maestra Miroslava Martinjaka, a po završetku slavlja novomu su nadbiskupu prilazili mnogi koji su mu željeli čestitati. Čestitke je primala i majka nadbiskupa Kutleše, koja nije krila radost, zajedno s prisutnim članovima obitelji.
Mnogi su kasnije komentirali da je trosatno liturgijsko slavlje prošlo »začas« te da je čin preuzimanja nadbiskupske službe bio čin ljubavi prema Crkvi, dostojanstven i svečan. Novi je nadbiskup Kutleša svojim porukama na više mjesta pozvao vjernike na rast osobne vjere, čime je na neki način pokazao da ni Crkva ni društvo ne idu naprijed ako se očekivanja traže samo od drugoga. Ili, kako se izrazio: »Budućnost Crkve i jednoga naroda ovisi o unutarnjoj promjeni i vrijednostima koje pojedinac odlučuje živjeti. Kako bi se postigle promjene koje će biti u službi čovjeka, utemeljene na evanđeoskim vrijednostima, potrebno je prije svega unutarnje obraćenje pojedinaca, dakle svakoga od nas.« Teška je to zadaća, ali blagotvorna.
