Prigodu za izvanredno hodočašće u »Emaus« ovoga Uskrsa imaju vjernici Đakovačko-osječke nadbiskupije, a i mnogi drugi. Naime, slijedom imenovanja pomoćnim biskupom za tu nadbiskupiju prema odluci pape Franje, koje je istodobno objavljeno u Vatikanu i u Đakovu 11. ožujka ove godine, na Uskrsni se ponedjeljak u Đakovu slavi biskupsko ređenje mons. Ivana Ćurića. Unatoč brojnim obvezama koje priprava za tako velik događaj iziskuje i podrazumijeva, budući je biskup rado prihvatio podijeliti svoja razmišljanja s čitateljima Glasa Koncila. Budući da ređenje pada u puni cvat vazmenoga vremena, čitav je razgovor pomalo uskrsno intoniran.
MONS. ĆURIĆ: Datum biskupskoga ređenja diktiralo je ponajviše vrijeme imenovanja koje se dogodilo 11. ožujka, tj. početkom korizmenoga vremena. Bilo je svakako prerano planirati ređenje u korizmi pa je »ostalo« uskrsno vrijeme, kada su nedjelje i blagdanski dani većinom zauzeti brojnim krizmenim slavljima. Tako je u našoj nadbiskupiji, a tako je, vjerojatno, i u većini ostalih biskupija. I, kako ne bismo pomutili taj najavljeni raspored, učinilo se zgodnim, najprije našemu nadbiskupu mons. Đuri Hraniću, da bi bio prikladan upravo Vazmeni (uskrsni) ponedjeljak poslijepodne pozvati biskupe, svećenike, redovnike i redovnice i zajednice vjernika na svojevrsni »Emaus« u Đakovo, na misu i slavlje ređenja. Svjesni smo i dodatnoga napora jer se najviše treba pripravljati za doživljaj i slavlje Uskrsa. Već su i obredi Svetoga trodnevlja jako zahtjevni. No ovo ređenje moći će se doista doživjeti u neposrednom odjeku Nedjelje uskrsnuća – s nadom, radošću i snagom koju uskrsnuće trajno obnavlja. To mi se čini znakovitim, ne samo za mene kao ređenika, nego i za sve ostale, svećenike i vjernike.
Tako mi je lijep ovaj izričaj iz Vašega pitanja: »uskrsna ćud biskupske službe«! Biskupe na osobit način i nazivamo nasljednicima apostola. A apostoli su ponajprije svjedoci uskrsnih susreta. Ta mi se »apostolska« dimenzija vjere i Crkve uvijek činila jako važnom. Često sam je u propovijedima nastojao barem napomenuti. Jer se naša kršćanska vjera ne utemeljuje prije svega na nekom misaonom sustavu, na pokladu ideja, načela, pravila ili običaja, nego su početak naše vjere događaji. Ono što se doista zbilo, ono o čemu netko, u ovom slučaju apostoli, osobno svjedoči te se to svjedočanstvo pretače u naš sadašnji doživljaj i prihvaćanje. Kršćanska mi se vjera, tako, u svom početku i temelju otvara kao vjera događaja i povijesti, vjera »otjelovljenja«, Božjega utjelovljenja i njegovih djela u Isusu Kristu, te vrijednosti i učinka tih djela na mom životu. Zato je važno u kršćanskoj vjeri sudjelovati životom, uključiti svoja djela, doživljaje, stajališta, očekivanja i planove. Zapravo, cijeloga sebe, sve svoje pridružiti Kristu – umrlomu i uskrsnulomu.
MONS. ĆURIĆ: Naša je vjera na putu, hodi s nama putovima našega konkretnoga života. Ona jest uvijek eshatološka, s nebeskom nadom, ali naše iskustvo vjere još je na zemlji jer i nadalje »iščekujemo blaženu nadu«, Kristov konačni dolazak u slavi. Sve nam to pokazuje primjer i dinamika vjere apostola i prvih Isusovih učenika. Uvijek smo pozvani učiti od njih! Jer u njihovu iskustvu susrećemo i sve bitne sastavnice i osobnoga iskustva vjere. Dvojica učenika na putu u Emaus gledaju događaje i iz njih iščitavaju nadu u spasenje. Vjerojatno ni prije nisu bili bez povjerenja u Učitelja, no sve je palo kad su vidjeli da je ubijen, iako im je i prije toliko govorio o svojoj žrtvi i smrti. No to im je bio težak govor. Odlaze i udaljavaju se i od apostolske zajednice. Zbunjeni su nekim novim, nevjerojatnim vijestima, traže dokaze da mognu prepoznati istinu, i onda – susret s Uskrslim. I sve je u novom, drugačijem svjetlu: i slova Pisma koje im je Isus tumačio, i prošli nedavni događaji vezani uz Učitelja, ali i cijeli hod izraelskoga naroda. Sad su doživjeli da im je »gorjelo srce« i prije negoli su prepoznali Isusa u lomljenu kruha. Treba uvijek dopustiti da tajna, skrivenost i otajstvo spasenja u Kristu katkad polagano, a katkad u hipu, nagrizaju i tope našu hladnoću i tvrdoću srca. I to je dio iskustva vjere. Računajmo s tim. I uvijek se, s tim vlastitim iskustvom, vraćajmo apostolskoj zajednici. Da u njoj podijelimo i zajedništvom potvrdimo, bolje reći, učvrstimo osobni doživljaj i put vjere. To je dodatno jamstvo da nije riječ o nečem što je dano samo meni, nego se odnosi i na druge ljude. I tako zahvaća svijet, njegovu povijest i njegovo postojanje.
MONS. ĆURIĆ: U važnijim životnim trenutcima čovjek zna izraziti i ono što ga kroz dulje vrijeme dotiče i zanosi. Uvijek mi je Psalam 139. bio drag. Posebno otkako sam ga čuo u jednoj mladomisničkoj propovijedi, u Srijemskoj Mitrovici 1988., i poslije, kad sam ga susreo u oporuci našega biskupa Ćirila Kosa. »Gospodine, proničeš me svega. Ti znaš… tebi je sve poznato. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko.« I na kraju molitva: »Povedi me putem vječnim.« Čini mi se da nam to poručuje da uvijek trebamo računati s istinom svoga života. Bog s njom računa, želi je zahvatiti. I u slučaju čudesnoga ribolova apostola nije Isus lovio. Činili su to apostoli. No on je nadodao svoju mjeru – čudesnu, neočekivanu, otajstvenu, ali stvarnu i učinkovitu, bilo sada, bilo nekad u budućnosti, i napokon u vječnosti. Zato je važno povjerenje i predanje, kojih nema bez ljubavi o kojoj Isus pita Petra. Bez ljubavi se ostaje samim, napuštenim. Još ne znam reći donosi li biskupska služba neki novi pogled na taj biblijski izvještaj. No upravo sam pitanje ljubavi stavio još davno, 1990. godine, u svoje mladomisničko geslo, koje je glasilo: »Da ljubav bude u njima« (Iv 17, 26). Sjetim se da nas s Kristom, zapravo, sve poziva da svoj život – svaku njegovu poru, svoje misli i stajališta, riječi i djela, i svaku službu gradimo i ostvarujemo kroz prizmu ljubavi, tj. kao poziv na ljubav. U suprotnom nam vjera brzo postane samo izvanjski okvir i – veli nam papa Franjo – prolazi kao kroz neku posudu za destilaciju i pretvara se u ideologiju. »A u ideologijama nema Isusa, nema njegove nježnosti, blagosti. Nema njegove ljubavi.« U tome onda nije potrebna ni moja ljubav. A mi kršćani ne želimo ostati hladni na Božju ljubav i želimo ju nasljedovati svojim osobnim, konkretnim djelima ljubavi prema bližnjima, sve do neprijatelja.
MONS. ĆURIĆ: Priznajem da su mi to, o »boljim vremenima« za postajanje biskupom, već spominjali neki od subraće svećenika. I to prilično ozbiljno. Čak i neki od moje rodbine, pomalo s nekom zebnjom. Doduše, ni sam nisam bez bojazni – što sam već i izrazio na dan imenovanja. No čini mi se da nam valja uvijek, sasvim konkretno, računati sa stvarnošću grijeha u našem svijetu i našim životima. Baš taj »grob«, svu njegovu tamu, i njegovu krajnju posljedicu koja je smrt, zahvaća Isus. I baš je u tom kršćansko poimanje spasenja. I to, rekao bih, na prvom mjestu. Sjetimo se apostola Pavla: »Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost« (Rim 5, 20).
Zato nam je zadaća prožimati svoje živote navještajem i iskustvom Božje milosrdne ljubavi. Ona je, upotrijebit ću ovdje malo neobičan izraz – »konstanta«. Na nju smo uvijek pozvani s pouzdanjem računati. Ona nam uvijek ponovno otvara perspektive obnove, no uvijek na kršćanski način, a to je obraćenje. To je, zapravo, prvi poziv što ga u evanđeljima slušamo kao Kristov poziv. Do svijeta i do Crkve, zajednice vjernika, taj poziv trajno dolazi. Danas ga jako snažno osjećamo na području vezanom uz pitanja spolne zloporabe, kako navodite u svom pitanju. Tomu, kako vidimo, crkvena zajednica danas želi veoma ozbiljno pristupati.
No to područje nije neki izolirani otok. U njemu se zrcale i mnoga druga područja naše kršćanske duhovnosti, osobne i zajedničke; našega kršćanskoga odgoja, formacije te ozračja i mentaliteta koji stvaramo. I u navedenom problemu, kao i u svim drugima, valja nam gledati istinu, ono što je učinjeno. I put obraćenja dalje nosi i nalaže zahtjeve – spoznaje zla i grijeha, žalosti i kajanja, zadovoljštine i pokore te oproštenja i novoga početka. Ono što meni osobno daje snagu pogled je na trajno neokrnjeni integritet Kristova nauka – on uvijek, to znači i danas, odgaja za zrelost i ljubav, i crkvene pastire i vjernike laike. I tu je uvijek snažna Kristova Crkva. No odmah dolazi i pitanje našega svjedočanstva. Njega valja pročišćavati, svakoga dana, u malim stvarima i onim velikima, koje, svakako, donose zahtjevne, pa i bolne korake.
Kad smo mi svećenici u pitanju i odgoj budućih svećeničkih naraštaja, i pred problemom zlostavljanja, putokaz nam mogu biti riječi sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, na čiju sam obljetnicu smrti i imenovan biskupom, napisane u pismu Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu 1981. godine: »Cjelovita, u sebi usklađena osobnost traži se za svećenički poziv. Samo intelektualno, duhovno i moralno zrela osoba, oduševljena za svećenički poziv, opravdava Božju nadu i povjerenje Božjega naroda.« Ta je odgojna zadaća, budući da se odnosi na žive ljude, osobe, uvijek veoma velik zahtjev, u kojem uvijek valja računati na spremnost, odgovornost i savjest same osobe, pojedinca. No na svima nam je graditi pogodno ozračje da i mi svećenici i vjernici, i mlađi i stariji, rastemo u zrelosti, iskrenosti i vjerodostojnosti.
MONS. ĆURIĆ: Da, tada sam subraći svećenicima od srca izrekao: »Upravo me pogled na vas ispunja strahopoštovanjem prema službi koja mi se povjerava. Među vama, mlađima i starijima, toliko je vrijednih darova i djela zbog kojih, mogu reći, na različitim područjima sjaji i ime naše nadbiskupije, bilo da je riječ o pastoralnom radu, svećeničkoj požrtvovnosti i ustrajnosti, organizacijskoj okretnosti, teološkom studiju, duhovnosti ili umjetnosti. Jesam i želio bih uvijek ostati jedan od vas!« Kao prvo, svjestan sam da u nas, sada ne mislim samo na Đakovačko-osječku nadbiskupiju, bilo u župnom pastoralu ili u drugim službama, ima zaista savjesnih i predanih svećenika, s lijepim sposobnostima i vrlinama, i sa zapaženim postignućima. Zato se sada osjećam i djelomice nelagodno pred činjenicom da sam novom službom pomalo izdvojen, recimo postavljen »naprijed«. A kao drugo, što je još važnije, biskupska služba i treba biti snažno usmjerena prema svećenicima, sa snažnim doživljajem blizine, lakoće u razumijevanju i s velikim i iskrenim povjerenjem. S uzajamnim poštovanjem i vrjednovanjem svake službe. Ne bih to volio izgubiti, štoviše htio bih tomu u budućnosti pristupati s još većom pozornošću. Jer osjećam da su u zajednici Crkve tako važne i nezaobilazno potrebne brojne i različite svećeničke službe. Kako je npr. vrijedna i zahtjevna ona naša najčešća, župnička služba, prava pastirska. Ili služba profesora naših crkvenih učilišta, ili sjemenišnih odgojitelja, ili voditelja posebnih pastoralnih područja u biskupiji ili dekanatu. Baš kako nam apostol Pavao piše o Crkvi kao tijelu.
MONS. ĆURIĆ: O činjenici da su se roditelji preselili u Slavonski Brod u svojem djetinjstvu i mladosti nisam puno razmišljao jer sam rođen u Slavoniji te nemam osobno iskustvo odlaska iz jednoga u drugi kraj. K tomu, u slučaju mojih roditelja i rodbine riječ je o preseljenju unutar hrvatskoga korpusa u kojem svi osjećamo bliskost pripadnosti svomu narodu, iako uočavamo razlike u običajima, jezičnim izrazima. No sve je to i određeno bogatstvo. No pitanju iseljavanja, posebno odlasku mladih i mlađih obitelji s djecom, pristupam kao ozbiljnomu problemu. Možemo uočiti da se migracijski procesi ponavljaju u povijesnom hodu hrvatskoga naroda. Tako u nekim područjima gdje je nekada sve vrvjelo životom sada susrećemo tek malobrojne starije stanovnike ili čak samo prazne kuće. Slavonija, Baranja i Srijem do sada su privlačili, u njih se dolazilo. A kad sam ovih godina kao generalni vikar obilazio župe naše nadbiskupije u pastoralnim pohodima (kanonskim vizitacijama), iznenadilo me to kako su neka naša mjesta opustjela, gotovo raseljena. Lijepe, stilski prepoznatljive panonske kuće sada su ostale same i zatvorene. A krajolici prekrasni, zemlja plodna… i s dugom poviješću, nekada ekonomski jako snažna. U pamet mi dolazi Šarengrad i cijeli iločki kraj; pa prelijepa Baranja, kao iz bajke – a ljudi sve manje. Očito je potrebno stvarati još više mogućnosti za radna mjesta, truditi se uspostaviti što jasniji i sigurniji sustav u kojem će osobito mladi ljudi osjetiti da imaju životnu perspektivu. To je veoma velika i teška zadaća pred političkim i društvenim strukturama. Tu problematiku, jasno, osjeća i njom se bavi i crkvena zajednica, ne zaboravljajući naglašavati i dimenziju ljubavi prema zavičaju i doprinosa njegovu boljitku. Čini se da današnji migracijski procesi očituju i neke nove, složenije utjecaje, određenu veću »dostupnost« svijeta, »lakoću« odlaska, pa će se i odgovori i rješenja trebati pronalaziti uvijek i s nekom novom, suvremenom komponentom.
