Koliko god to može biti nezahvalno, čovjek valjda ima potrebu svrstati ljude koje susreće u nekakve police, kategorije, sabiti opći dojam koji je o njima stekao u neku rečenicu koju su izrekli, ili u gestu koju su učinili. Ako je tako, onda bi opći dojam sa susreta s mons. Victorom Agbanouom, 74-godišnjem ordinarijem biskupije Lokossa u Beninu, glasio »radost zbog Krista«. Doista, nekom neposrednošću odiše taj Afrikanac, neposrednošću koja ga čini mlađim nego što jest i koja ne daje naslutiti da mu se bliži kanonska dob za umirovljenje, da je iza njega 45 godina svećeništva, gotovo 19 biskupstva, da je stekao doktorat iz biblijskih znanosti, godinama poučavao…
S hrvatskom ga je povezalo prijateljstvo iz studijskih dana i, dakako, njegovo njegovanje kroz godine. U Münchenu je studirao sa zagrebačkim kanonikom dr. Josipom Balobanom i dr. Ilijom Čabrajom, svećenikom Vrhbosanske nadbiskupije. U međuvremenu se krug poznanstava i prijateljstava širio. Bio je na mladoj misi Josipova brata dr. Stjepana Balobana, upoznao je njihove roditelje, a dr. Josip Baloban i dr. Čabraja bili su na njegovu biskupskom ređenju 2000. godine. Nedavno je po treći put posjetio Hrvatsku.
Polako razgovor s biskupom Agbanouom skreće na teme vezane uz njegovu mjesnu Crkvu. Na području biskupije Lokossa živi oko 1,5 milijuna ljudi, od kojih je oko 15 posto katolika, pri čemu je taj broj u porastu. Biskupija ima 55 župa, 180-ak svećenika i 160-ak redovnica, pri čemu nije nevažno da »najstarije od tih sestara nemaju ni šezdeset godina, a najstariji svećenici, njih trojica, imaju 75 godina«. Među redovnicama još uvijek ima veći broj Europljanka, a među svećenicima djeluju samo još četiri europska kapucina. Ostalo je domaći kler.
Benin ima oko 11,5 milijuna stanovnika, a udio katolika na nacionalnoj je razini oko 25 posto. U zemlji ima oko 15 posto muslimana, u nekim gradovima na sjeveru su u većini. Takozvanim »slobodnim Crkvama« protestantske provenijencije teško je odrediti broj. Šire se, ali ne tako brzo kao u nekim drugim afričkim zemljama. Odnose među vjerskim zajednicama biskup opisuje kao dobre i skladne. Dr. Baloban, koji je nazočio razgovoru, prisjetio se da je na biskupskom ređenju mons. Agbanoua bio mjesni vudu-vrač, što je za jednoga Europljanina morao biti živopisan prizor. »Mi doista nastojimo sve poštovati, bez prozelitizma. Ako netko susretne Krista, dakako da smo sretni«, kaže sugovornik.
Većina stanovništva, tumači mons. Agbanou, još uvijek pripada tradicionalnoj vudu-religiji. Naziv »animizam« ili »animistička religija« sugovornik prihvaća, a naziv »prirodna« ili »naravna religija« smatra netočnim. »Velike prirodne sile i elementi, poput mora, drveća, zemlje i slično, smatraju se dijelovima božanstva, kao takve ih se poštuje i štuje. U osnovi je mitologije, međutim, ideja da je Bog stvorio svijet, ali je brigu za svijet povjerio manjim božanstvima, prirodnim silama. U osnovi se, dakle, svaki Beninjanin svaki dan klanja Bogu. Gledano općenito, riječ je o monoteizmu, koji se praktično, na svojoj pojavnoj razini, manifestira u mnogobožačkim crtama«, tumači biskup.
Svojevrsna simpatija prema tradiciji svojih predaka daje naslutiti da je ta religioznost dobro tlo za prihvaćanje Krista. Za svoje Afrikance koji prigrle kršćansku vjeru mons. Agbanou kaže: »Kad ljudi otkriju Krista i kršćanstvo, uistinu ga se drže, uistinu mu se raduju, shvaćaju da su otkrili nešto novo, nešto uzvišeno. S vjerom i pripadnošću Crkvi mnogi su moji sunarodnjaci stekli novi identitet. Većina prekida sa starom vudu-religijom. Za njih je Krist uistinu Put, Istina i Život, nešto čišće i duhovnije od staroga.« Dakako, ima polovičnih obraćenja, sinkretizma, no ta pojava nije tako raširena i većina se tih ljudi s vremenom sve više približi istinskoj vjeri.
»Moram reći da je Crkva u Beninu napravila velik napredak i uistinu se približila običnim, malim ljudima, zahvaljujući malenim ambulantama, bolničkim postajama te zahvaljujući odgojno-obrazovnim ustanovama.« Premda za školstvo ne prima nikakvih subvencija od vlade, Crkva je razvila kvalitetno, za sve otvoren i od sviju priznat sustav vlastitih škola. »Za svoju sam biskupiju odredio maksimu: ‘Svaka župa mora imati školu.’ Dakako, to nije stvarnost, nego geslo koje izražava želju, cilj za kojim treba ići.« Ipak, želje i stvarnost i nisu u tako velikom raskoraku. Od 55 župa u biskupiji najmanje ih 25 ima osnovnu školu, a na području biskupije djeluje i 12 srednjih škola. Slično je na razini cijele zemlje, u kojoj djeluju i dva katolička sveučilišta. »Crkva u zemlji uživa veliko poštovanje, premda nas politika iz razumljivih razloga ponekad gura u stranu«, kaže biskup.
Pomagati ljudima kao svećenik, kaže za sebe mons. Agbanou, želio je od samoga djetinjstva. Zbog takva poimanja svećeničke službe dvaput je odbio prestižne profesorske katedre, jednu u Njemačkoj, drugu u SAD-u. Malo »kopanja« po internetu otkriva da je mons. Agbanou bio jedan od učenika Joachima Gnilke, jednoga od najvećih katoličkih egzegeta novijega doba. Sugovornik je kao svećenik radije poučavao na teološkim učilištima u svojoj zemlji »za džeparac u protuvrijednosti od 10 eura«. Isto očekuje od svojih svećenika koje šalje na studij na Zapad. Svjestan je da im se nije lako vratiti u afričku oskudicu, ali: »Besplatno primiste – besplatno dajte.«
Želio bi da takvoga duha bude više na razini sveopće Crkve. »Da budem iskren, ne volim prositi i nekad pomislim da bi najbolje bilo da ostanem kod kuće. No stvarnost je takva da je većina mojih putovanja u Europu (u Hrvatsku je svratio tijekom putovanja u Njemačku) vezano uz traženje sredstava«, kaže sugovornik. Na pitanje je li zamislivo da sutra Afrika reevangelizira Europu kaže da je povijest »poput viska«, na jednoj strani uzima, na drugoj vraća. Stoga: »Zašto ne? Naša je zadaća dijeliti ono što imamo. Ako se mi danas radujemo vjeri, moramo pomoći Europi da ponovno pronađe tu radost. To mi je logično, u skladu s gramatikom vjere: dati drugima ono što smo primili.«
Dakako da je u razgovoru pitanje Europe stalno bilo prisutno. »Kao kršćanin te kao svećenik i biskup smatram da stara Crkva iz Europe i mi kao mlada Crkva imamo zajedničku zadaću. Jer ako je Crkva u Europi smatrala vrijednošću navijestiti nam evanđelje i donijeti nam Krista, onda je na nama pokušati ostati vjernima tomu putu. No ako je nama Krist donio radost, onda i mi od Europljana očekujemo da se raduju vjeri. Zamislimo koliki su misionari svojim životom posvjedočili da je dobro biti kršćanin i da je dobro drugima donijeti Krista. Očekujemo da u Europi i danas bude toga duha, te vatre. No moram reći da je na mnogim mjestima u Europi ta vatra utrnula i da biti kršćanin mnogima više nije tako važno. Zato mi i jest drago doći u Hrvatsku. Ovdje toga još uvijek ima.«
Na primjedbu da postoje u Europi zastupnici teorije (podosta prepotentne, treba reći) da je čovječanstvo na Zapadu nadišlo kršćanstvo, za razliku od Afrike, biskup takvima odgovara: »Pustite nas na miru i pustite nas da gradimo svoju povijest.« Prisjećajući se europskoga misionara koji je u svoje vrijeme bio silno začuđen kad je usred Benina čuo zvuke latinskoga korala, mons. Agbanou otkriva odnos prema tradiciji koji je dragocjeniji nego što se na prvi pogled čini. »’Zar ste vi još na latinskome?’ pitao je taj misionar. Moj mu je prethodnik (također domaći biskup) odgovorio: ‘Vi ste možda umorni od svojega iskustva s crkvenom tradicijom. No pustite nas na miru da pjevamo kako nas volja. Ako se i mi umorimo, pjevat ćemo drugačije. No za sada smo zadovoljni i pustite da bude tako’«, pripovijeda sugovornik. Slično razmišlja, primjerice, kad je riječ o nametanju rodne ideologije njegovoj zemlji.
»Ipak to što Europa odbacuje svoju kršćansku tradiciju nama nanosi bol«, kaže sugovornik. I nastavlja: »Jer u našim bi predodžbama Europa trebala biti još radosnija zbog vjere i zbog Krista nego mi u Africi. No ako nije tako, onda je to naš zajednički problem. Barem moliti moramo i možemo za Europu.« Pitanje se ne tiče samo vjerskoga i crkvenoga života. »Mi smo u Africi sve što dolazi iz Europe silno cijenili. I to je bilo opravdano, sve dok je imalo pokriće. No sada se pitamo što se to s Europom događa i ima li nam uopće više išta ponuditi ako gubi temeljne vrjednote.« Teško je sugovorniku prihvatiti »gubitak kursa«, koji se, među ostalim, očituje u činjenici da će Europljanin u svojega kućnog ljubimca uložiti više nego što godišnje stoje dva ili tri beninska školarca; da će to pravdati »ljubavlju prema životu«, a istodobno ne će imati ništa protiv pobačaja…
A što je to »kulturna kolonizacija«, mons. Agbanou je pokazao na primjeru Benina: čak je i Crkvi ponuđena financijska pomoć iz europskih fondova za školstvo ako prihvati spolni odgoj i planiranje obitelji po takozvanim suvremenim europskim mjerilima. Vladi je plaćena izrada odgovarajućega priručnika. Crkva je, jasno, rekla ‘ne’ te je dala izraditi priručnik koji promiče zdravu ljudsku spolnost. »Problem je uvijek novac«, kaže sugovornik. Novcem se kupuju vlade, političari, mladima se plaća navodno bolja perspektiva… pa i Crkve se, eto, pokušava kupiti.
Razgovor je završio opaskom da su se i papa Franjo danas i prije njega papa Benedikt XVI. s putovanja u Afriku vraćali puni dojmova i oduševljenja afričkom mladošću i svježinom. Tu se biskup Agbanou prisjetio riječi koje je papa Benedikt svojedobno, u studenom 2011., izrekao u Beninu: »Afrika je kao novo živo plućno krilo za vjeru svijeta.«
