Poštovani, prilikom pričešćivanja vjernika dolazi ponekad do mučnih scena kojima bi se trebalo stati na kraj. Pojedini svećenici eksplicite traže da se Presveto daje na usta, drugi čine obratno, a ima i tolerantnih koji to čine po volji vjernika. No ima i svećenika (primjer iz Rijeke) koji čak odbijaju dati svetu pričest vjerniku na ruke, pa ga sablažnjivo i ne pričestiti, a čak uvode i klecalo tvrdeći da je svaki drugačiji način pričešćivanja nedoličan, slijedeći nauk zajednice sv. Šarbela. Što učiniti kad svećenik odbije pričestiti vjernika ako ovaj traži pričest na ruku, odnosno smije li svećenik odbiti vjerniku pričest? Kako uskladiti da se vjernik može zbližiti skrušeno, željno, radosno i dostojanstveno s Isusom u presvetoj Hostiji, a da ga nitko ni na što ne prisiljava ili da mu uskraćuje pričest? Može li o tome Hrvatska biskupska konferencija zauzeti u Hrvatskoj obligatorno stajalište za sve vjernike i svećenike, i kao takvo ga javno obznaniti? Pitanje i odgovor molim objaviti u cijenjenom tiskanom Glasu Koncila da ga mogu i drugi pročitati i po njemu postupati.
Srdačno s ljubavlju u Kristu, Milan
Načini primanja pričesti, pa i velika zabrinutost pojedinih svećenika i vjernika da ona bude dostojanstvena i u skladu s velikim otajstvom Kristove prisutnosti koji nam se daruje u posvećenoj hostiji, u našim vjerničkim zajednicama pobuđuju i pitanja poput ovoga koje i Vi iznosite. No prava je šteta i neoprostivo je pogrješno ako u tome tako posebnom trenutku dolazi do, kako pišete, mučnih scena i svi bismo ih se morali čuvati – bilo da je riječ o svećenicima, bilo da je riječ o vjernicima.
Naime, sada je već svima jasno – a to znaju i svi svećenici i svi vjernici – da se u Katoličkoj Crkvi vjernici mogu i smiju pričestiti na dva načina: na usta (pri čemu neki kleknu na pričesnu klupu u crkvama gdje je to moguće, ili pričest prime stojeći) i na ruku.
Bez obzira na koji način skrušeni vjernik – koji do oltara dolazi sabrano i dostojanstveno te već svojim ponašanjem pokazuje da je spreman primiti Kristovo tijelo – želi primiti pričest, svećenik mu je dužan to omogućiti, premda se osobno možda i ne osjeća ugodno ako vjernik prima pričest na ruku. Ono što je važno i o čemu smo već pisali sadržano je u rečenici: »Crkva uvijek potiče na pobožno i savjesno ophođenje s hostijom, a svećenik je dužan pripaziti da se hostija doista pred njim i konzumira, kako ne bi došlo do zloporaba. Jer, za svakoga je katolika najsvetija stvar Tijelo Kristovo – posvećena hostija. S njome se svaki vjernik mora ophoditi krajnje dostojanstveno i ozbiljno. Zato ne treba u prvi plan isticati prima li netko pričest na ruku ili na usta, nego je važno da joj se pristupa s doličnim strahopoštovanjem, s vjerom i u stanju milosti, to jest bez teškoga grijeha na duši. Vjernicima koji primaju pričest na ruke preporučuje se i potiče ih se da im ruke budu slobodne, to jest da, na primjer, ne drže djecu na rukama ako se kane pričestiti na ruku. Ako netko pristupa pričesti i nosi dijete na blagoslov svećeniku, onda je svakako preporučljivo da primi pričest na usta.«
I naši su se (nad)biskupi, članovi Hrvatske biskupske konferencije, o tome jasno očitovali u »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« u broju 102, u kojem navode i Zakonik kanonskoga prava i Katekizam Katoličke Crkve, iz kojega ćemo Vam izdvojiti citate vezane uz Vaša pitanja i dvojbe: »Vjernika napose treba podsjetiti kakvo je raspoloženje tijela i duše potrebno za pristup k stolu Gospodnjemu i kako se kod toga trebaju ponašati. Svi moraju učiniti ‘sve što je u njihovoj moći kako bi gesta u svojoj jednostavnosti odgovarala svrsi, a to je osobni susret s Gospodinom Isusom u sakramentu’ (ScC 50; usp. RS 80-96). Držanje tijela (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost (KKC 1387). S obzirom na dijeljenje pričesti, treba se držati sljedećih odredaba: ‘Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruku prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći… Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament’ (OU 160). Vjernike treba poučiti kako se prima pričest na ruku. U nekim prigodama, kao što su duhovne vježbe i obnove, pučke misije, pastoralni tjedni, pastoralni blagdan i neke druge liturgijske svečanosti, može se dijeliti pričest pod obje prilike.«
Vjerujemo da jasnije od ovoga govora nije potrebno govoriti i da bi se ovih smjernica trebali pridržavati i svećenici i vjernici. Na svećenicima je da sve vjernike pouče, kako kažu biskupi, na koji način dostojanstveno primati pričest – posebno one koji je primaju na ruku, a vjernici pričest moraju primati čista srca, bez teškoga grijeha i dostojanstveno.
Svećenik nema pravo uskratiti pričest vjerniku, osim u slučaju da bi nečije primanje pričesti stvarno bilo javna sablazan, kad bi npr. netko takav javno govorio da se ne želi ni kajati ni ispovijedati, a ipak će se pričestiti. U slučajevima pak kada svećenik primijeti ili zna da netko ne bi smio primiti pričest, tada to mora biti diskretno, jer ne smije javno sramotiti nikoga. Na takve je prigode upozorio papa u miru Benedikt XVI., o čemu pišu i naši biskupi konkretno spominjući da se na vjenčanjima ili sprovodima, kada su prisutni i oni koji nisu praktični vjernici i »oni koji možda već godinama nisu pristupili oltaru ili se možda nalaze u životnoj situaciji koja im ne dopušta primanje sakramenata« (br. 103), pa je potrebno »na kratak i učinkovit način podsjetiti nazočne na smisao sakramentalnog zajedništva te na uvjete za njegovo primanje«, čime se konkretno izbjegava mogućnost da netko nedolično pristupi pričesti.
