Ideja da čovjek može i treba kontrolirati život i smrt, kao i da patnja čini živote nevrijednim življenja, polako ali sigurno vodi do toga da čovjek počinje kontrolirati, tj. ubijati – druge. Ti drugi u Nizozemskoj i Belgiji djeca su do 12 godina, koja prema Nünrberškom protokolu ne mogu sudjelovati u kliničkim pokusima jer ne mogu dati valjan pristanak. Primjer je to skliska terena koji vodi do postupnoga uklanjanja svih moralnih barijera, sve do prelaženja granice nakon koje se gotovo sve može opravdati.
Obaviješteni pristanak pod čekićem
Dana 1. veljače 2024. u Nizozemskoj je prijeđena granica koju je Belgija prešla već 2014. kada je donijela uredbu da dijete, bez dobnih ograničenja, izrazi li želju, može biti eutanazirano, uz pristanak roditelja i jednoga liječnika. U Nizozemskoj, budući da dijete ne može dati valjan pristanak, odluku donose roditelji i dva liječnika, pod uvjetima neizlječive terminalne bolesti i nepodnošljive patnje. Znanstveni podatci, međutim, potvrđuju da dječji mozak nije potpuno razvijen, tako da se sposobnost donošenja dugoročnih odluka maloljetnika ne može smatrati jednakim sposobnostima odrasle osobe, u koje je završen razvoj frontalnoga moždanoga korteksa, ključnoga za prosuđivanje. Moglo bi se reći da je sve počelo 1949. kada je u Nürnbergu dovršeno suđenje 23 nacističkih liječnika koji su, čineći eugeničke zločine protiv čovječnosti, navodno bili uvjereni da rade za veće dobro. Suđenje je rezultiralo protokolom prema kojem je dobrovoljni pristanak osobe, uz punu obavijest, nuždan da bi se ta osoba podvrgnula bilo kakvu kliničkomu postupku. Godine 1974., tridesetak godina nakon nacističkih »medicinskih« pothvata u kojima je ubijeno gotovo 300 tisuća osoba s mentalnim teškoćama ili tjelesnim invaliditetom, objavljen je Manifest eutanazije u kojem se ponovno zagovara »ubojstvo iz milosrđa« pod nazivom eutanazija, ovaj put u ime autonomije osobe koja traži takav čin. Nacistički program T4 Aktion u kojem su ubijene tisuće ljudi započet je upravo slučajem šestomjesečnoga dječaka Gerharda Kretschmara koji je rođen slijep, bez dijela udova i navodno s mentalnim teškoćama. Na zahtjev roditelja, uvjerenih nacista, dječaka je usmrtio Karl Brandt, Hitlerov osobni liječnik. Stave li se na stranu ostali etički problemi povezani s eutanazijom djece, jasno je da se volja djeteta ne može smatrati autonomnom.
Aktivizam pedijatra Eduarda Verhagena – normalizacija »medicinskoga« čedomorstva
Nakon što je 2002. legalizirala eutanaziju Nizozemska je 2005. postala prva zemlja nakon nacističke Njemačke koja je ozakonila eutanaziju novorođenčadi s teškom dijagnozom i velikim bolovima. Ključnu je ulogu pritom imao dr. Eduard Verhagen, nizozemski pedijatar koji je priznao da je, dok je to još bilo ilegalno, usmrtio petero djece, od kojih je jedno rođeno s Hallopeau-Siemensovim sindromom (vrstom kožnoga oboljenja) i četvero s malformacijom živčane cijevi (spina bifida), s kojom se može živjeti. Zajedno s dr. Pieterom Sauerom Verhagen je osmislio Groeningenški protokol prema kojem liječnici i roditelji, nakon zajedničke konzultacije, u slučajevima djece s »beznadnom dijagnozom«, »nepodnošljivom patnjom«, kao i dječjih »pacijenata čiji život ne ovisi o intenzivnim medicinskim postupcima, ali kojima se (…) predviđa vrlo slaba kvaliteta života«, mogu donijeti odluku da se dijete usmrti. Mnogi su se usprotivili protokolu snažnom kritikom, primjerice nizozemski neurokirurg dr. Rob de Jong, koji je ustvrdio da se kriterij »’nepodnošljive i beznadne patnje’ ne može primijeniti na novorođenčad s MMC-om« (podtip spina bifida). »Takva novorođenčad nije ‘terminalno bolesna’ i ima ‘izglede za budućnost’. U odlukama o prekidu života ne bi trebalo primjenjivati ‘prosudbe o kvaliteti života’. Ako se takvo novorođenče ne liječi, moderna palijativna skrb uvijek će biti dovoljna za uklanjanje moguće nelagode«, napisao je dr. Jong u stručnom članku. Dr. Erick Kodish, pedijatrijski hematolog, također je oštro kritizirao protokol te pozvao na građanski neposluh prema medicinskoj normalizaciji čedomorstva.
Lingvističko inženjerstvo: postnatalni pobačaj ili čedomorstvo
Medicinskoj normalizaciji postupaka koji su protivni biti medicine, koja je umijeće spašavanja života, liječenja, rehabilitacije, prevencije bolesti i ublažavanja boli, filozofski je put utrt tzv. »situacijskom etikom« čiji je začetnik američki anglikanski teolog Joseph Fletcher, a razvio ju je australski ateistički (bio)etičar Peter Singer.
Prema toj teoriji ispravan postupak ovisi o kompleksnim okolnostima svake situacije; odatle nikakav čin nije apsolutno pogrješan ili ispravan. Iako je izvorna Fletcherova namjera bila pronaći srednji put između moralnoga apsolutizma i relativizma, situacijska etika otvorila je put potpunomu relativizmu, tako da su se pojavili »bioetički« radovi koji u određenim okolnostima opravdavaju čedomorstvo – ubojstvo novorođenčeta. Najdalje su u tome otišli Alberto Giubilini i Francesca Minerva koji su 2013. objavili članak u kojem tvrde da ubijanje novorođenčeta »treba biti dopustivo u svim slučajevima u kojima je dopustiv pobačaj, uključujući slučajeve kada novorođenče nije rođeno s invaliditetom«. Osim lavine kritika koje je članak izazvao, vrijedno je napomenuti da zagovornici takvih »rješenja« u pravilu ne će nazvati infanticid »čedomorstvom«, nego »postnatalnim pobačajem« ili »postnatalnim prekidom života«, ne bi li promijenili percepciju takva čina. Prema Singeru, Giubiliniju i Minervi, ni nerođeno ni novorođeno dijete nisu osobe te odrasli nisu obvezni suzdržati se od njihova uništenja.
Mantre eugeničkoga ludila
Različite strategije da se opravda ubijanje ljudskih bića čiji se život kosi s interesima pojedin(a)ca ili društva ne mogu se opisati drukčije nego kao moralno ludilo. Naime, bit je bilo kakva morala vrjednovati tuđe interese kao svoje vlastite. Moralni napredak društva mjeri se njegovom osjetljivošću prema krhkima, slabima, svima kojima je za opstanak potrebna tuđa potpora. A to su potencijalno – svi. Sljepoća liberalne utopije autonomnoga pojedinca najčešće previđa notornu činjenicu da se svatko, ali baš svatko, u svakom trenutku može naći u situaciji u kojoj njegov opstanak ovisi o tuđoj pomoći i potpori. Procijene li oni koji tu pomoć mogu pružiti da se spašavanje dotičnoga kosi s njihovim osobnim interesima, nema mu spasa. Institucionalizacija sebičnosti, uz odbacivanje života ako je u njemu prisutna patnja, naočigled vodi prema kombinaciji Vrloga novoga svijeta i Loganova bijega u kojem svatko tko nije zdrav i ne osjeća se ugodno biva odstranjen, odlučio o tome on sam ili netko drugi, a u slučaju djece liječnici i roditelji. Pritom je zanimljivo kako se pobornici ubijanja u ime autonomije koriste istim argumentima u obrnutom značenju, ovisno o potrebi. Oni koji žele opravdati eutanaziju djece starije od 12 godina govore kako »samoodređenje nema dobne granice« odnosno kako su takva djeca sposobna za samoodređenje. S druge strane oni koji žele opravdati usmrćivanje novorođenčadi govore kako ona nije sposobna za samoodređenje, nije racionalna, nema osobnost, a prema tome ni neupitno pravo na život.
Patnja i »život nevrijedan življenja«
Socijalni darvinizam na putu
Suprotno tvrdnjama Nizozemskoga povjerenstva za eutanaziju da se bilježi njezin »blag porast«, podatci pokazuju da se broj eutanaziranih osoba u godini dana povećao sa 7666 u 2021. na 8720 u 2022., što je porast za 13,4 posto. Budući da raste broj osoba koje traže eutanaziju a da nisu ni stare ni terminalno bolesne, nego se suočavaju sa psihičkim i egzistencijalnim teškoćama te životnim nezadovoljstvom, stranice medija počele su puniti priče poput Noe Pothoven, Zoraye van der Beek i Yolande Fun. »Lako je predvidjeti da će se klizanje na strmoj padini eutanazije nastaviti u nadolazećim godinama kako bi uključilo odrasle pacijente za koje se smatra da nisu sposobni tražiti pristanak, kao npr. psihički bolesnici ili ljudi u dugotrajnoj komi ili u vegetativnom stanju«, točno je utvrdio mons. Sgreccia. »Moramo ozbiljno razmisliti o mogućoj pojavi socijalnoga darvinizma, kojemu je cilj olakšati eliminaciju ljudskih bića opterećenih patnjom i nedostatcima kako bi ‘anestezirao’ društvo u cjelini. (…) Upravo je Darwin smatrao izgradnju bolnica za ‘lude, nemoćne i bolesne’ zaprjekom ljudskoj evoluciji, kao i razradu zakona za potporu siromašnima, jer bi takva stajališta spriječila ili odgodila prirodnu eliminacija defektnih subjekata«, pojasnio je Sgreccia.
Dostojanstvo osobe i istinska humanost
Sgreccina napomena da pod stijegom ciničkoga utilitarizma izlazimo iz etike slobode, ali i etike solidarnosti, nažalost je točna. Nužno je ponovno otkriti dostojanstvo svake osobe i svetost svakoga ljudskoga života. Treba se nanovo podsjetiti prvih stranica Knjige Postanka i djela Alberta Schweitzera, kao i važne rečenice enciklike »Evangelium vitae« da je eutanazija »ozbiljno kršenje Božjega zakona kao moralno neprihvatljivo ubijanje ljudske osobe«. Napokon, nije naodmet pročitati priču 22-godišnje Nizozemke Romy koja je odustala od eutanazije i sada »vidi život kao nešto vrijedno«.
