Promišljanje o moru i njegovim valovima koji svojim zapljuskivanjem i snagom ne oblikuju samo ogoljeno stijenje nego i neke od najljepših stihova hrvatske poezije, zasigurno će u mnogim čitateljskim svijestima kao onu prvu, najočitiju asocijaciju dozvati razigrano i brbljavo Pupačićevo more koje svojem promatraču dobro jutro veli, koje sluša pa šuti pa se smije pa se penje i s kojim se promatrač, zajedno s nekim novim morem, morem zlatom, najzad zagrljajem stapa u neraskidivo jedno: i zagrli me more oko vrata / i more i ja i ja s morem zlatom / sjedimo skupa na žalu vrh brijega / i smijemo se smijemo se moru. No, unatoč toj početnoj asocijaciji, valja ustvrditi da je more zapljusnulo hrvatsku književnost četiristotinjak godina prije Pupačićeva »Mora«, još u razdoblju renesanse čija se poetika zasnivala na oponašanju antičkih uzora. Tako je Dubrovčanin Mavro Vetranović, vjerojatno po uzoru na grčkoga književnika Alkeja, napisao pjesmu »Moja plavca«, u kojoj je, progovarajući o plovidbi brodom i nevoljama koje brod doživljava na olujnom moru, zapravo alegorijskim izričajem progovorio o čovjekovu životu i zaprjekama i nevoljama koje na njega vrebaju: Nu misal priljuta hini me i vara, / zač ne imam peduta, ni dobrijeh mrnara, / ter sidro salpati ne mogu vajmeh sam, / ni jedra gindati aliti da kalam, / ne imam timunijera, timunom da vlada; / ni vješta naukijera, da u način plav sklada. Nakon Vetranovića i Ivan Gundulić je u svojoj baroknoj poemi »Suze sina razmetnoga« progovorio o moru kao o metafori života: Ah, nije život ljucki drugo / neg smućeno jedno more, / neg plav jedna, ku udugo / biju vali kako gore; / i sred ovijeh netom tmina / čo’ek se rodi, mrijet počina.
Posve je razumljivo da su književnici u nepreglednim i nepredvidljivim prostranstvima mora, pred kojima čovjek stoji pun strahopoštovanja, prepoznali metaforu života. Tako pjesnik Roko Dobra u svojima stihovima navodi da je more njemu metafora živa svega što jest i svega što on diše. Ne postoji, dakle, ništa na svijetu u čemu se ne može zrcaliti slikovitost, slojevitost, višeznačnost mora; sav se ljudski život i zbiva po zakonitostima te vode koja ima i stvaralačku i razarajuću snagu: Ima u tebi glasova, koji nas pobožno uče / O beskrajnoj širini, / koja nas s nebom spaja, / a ima i glasova promuklih od srdžbe, / zbog kojih duša / (neka posebna duša) / nad zlom sudbinom zdvaja (Olinko Delorko, »More«).
Ljepota mora često u čovjeku budi i čežnju za njegovim tvorcem, za ljepotom onoga koji nadvisuje ljepotu svega stvorenoga: Najljepše si djelo, što ga Višnji stvori / Za prekrasnog dana u zanosu svome / Ko zrcalo suncu, štono s neba gori / Svijetli cijeloj zemlji, slabu rodu tome (Rikard Katalinić-Jeretov, »More«). U prisutnosti mora čovjek ne samo da čezne za Bogom, on ga u njegovu odrazu i prepoznaje: More je pluća kojima Bog diše / Skladno, u ritmu plima i oseka. / – s hrvatskom zipkom, dok uzgone čeka, // More je duga dugih trepavica, / Žilje korijenja maslina i meda. / – svjetlo u oku kojim nas Bog gleda… (…) Posluhni, skladbe maestral sklada / Za tamarise, i šapće i ori, / – more, grm sveti iz kog Bog govori (Lujo Medvidović, »Razgovor s morem«).
Za more čovjek i moli, moli za pedalj svojega počinka i svojega mira; more u stihovima prerasta u mjesto na kojem se prinosi žrtva, mjesto na kojem se obavlja bogoslužje, mjesto na kojem se sve prirodne pojave i svi ljudski osjećaji klanjaju pred svojim tvorcem: Osim toga, o Gospode, ne tražim od tebe ništa, / no samo pedalj žala i mlaz sunca za moja iskasapljena uda / i modri, duboki procijep na razmeđu našeg grobišta / da s tvojim morem budem uvijek i svuda. / Da s tvojim morem skinem prolaznost sa svih stvari, / da svi: mrtvi i živi pozdrave u meni istinskog supatnika i druga, / da svi grebeni u uvali postanu tvoji oltari / gdje će se vječno moliti sunce, vjetar i tuga (Ante Cettineo, »Molitva za moju uvalu«). Čovjek pred morem prerasta u filozofa, u onoga koji se čudi, koji promišlja; u onoga koji postavlja pitanja, koji u duhu starozavjetnoga psalmista traži Boga da mu otkrije svoje putove, da pronađe smisao svojega kretanja: Pokaži mi Bože svoje putove ispod mora / krenem li, kamo ću / skrijem li se, kuda ću / uvučem li se, gdje ću / Zemlju si prašnu stavio pod noge / da ne zaraste u drač i trnje / a oplakao more sinje, / plave, zelene, smeđe i zakučaste trave / Možda si želio nešto neizgaženo i meko, / neutabano za korake očiju / Možda si žrtvovao put, zamišljenu stazu / za nejasnu daljinu i ljubav (Dražen Katunarić, »Psalam o travi i putu«).
Poput Pupačića, mnogi pjesnici također progovaraju o jedinstvu čovjeka i mora, o neraskidivoj vezi ljudskoga bića i prirode: Ako si moru rođen na dlanu / i sam si more, i sam si val (Vesna Parun, »More«). Sudeći po onome o čemu pjeva Vesna Parun, more svojom pojavnošću zaranja u ljudsku dušu kao što ljudska duša uranja u njega i pred morem ona, kao pred smrću, nema nikakve tajne. Enes Kišević, slično kao i pjesnikinja s otoka Zlarina, u sebi prepoznaje potrebu stapanja s morem, potrebu koja nije samo izraz ljudske želje, htijenja ili divljenja, nego potreba za koju je čovjek već unaprijed biološki predodređen, koja je upisana u njegov genetski kod: Ne mogu ravnodušno stajati na obali / i gledati u more. / Ma s koje mu strane dolazio, / bez obzira na godišnje doba, / ja imam silni gen spojiti se s morem. Pajo Kanižaj, nadalje, to nepregledno, nedokučivo prostranstvo prepoznaje u svojem sinu Goranu, u čije ime i piše stihove pjesme »More u Goranu«, koristeći stil karakterističan upravo za izričaj djeteta: U meni bistri / potoci žubore. / Kad budem velik – / bit ću more! // Gazim po zemlji, / ali gledam gore. / Kad budem velik – / bit ću more!
More nam je, progovara Vlado Gotovac, život – i radost i muka. U njegovoj je prirodi, njegovu karakteru, u dvostrukoj naravi njegova prostranstva možda najjasnije i izražena dihotomija ljudskoga postojanja: kad bi sreća bila kao more / nekad mirna nekad mahnita / nekad duboka nekad darežljiva / nekad plava nekad pjenasta / nekad hladna nekad hajna / nekad uzburkana nekad ucvjetana / nekad crvena nekad caklena / nekad topla nekad tankopasa / nekad pitoma nekad plitka / nekad oporučna nekad opalna / nekad ledena nekad livadna / nekad čista nekad čarna / nekad bliska nekad bočata / nekad slana nekad sablažnjiva / nekad glazbena nekad glazurna / nekad šumna nekad škrtorjeka / nekad bijesna nekad bezdanska / nekad preslikano nebo / nekad odraz kamena / kad bi sreća bila kao more / plovna za povratak (Borben Vladović, »Puno sreće i mirno more«).
Mnogi će, isplovljujući iz luke, odlazeći od svojih obitelji i svojega doma u potrazi za kruhom sa sedam kora, dokinuti spomenutu dihotomiju i more vidjeti jedino kao pustu oranicu na kojoj ne cvate bosiljak ni dunja (Tin Ujević, »Pomorci«). Takvim će ljudima plovidba valovima nalikovati robiji iz koje se svojim kućama možda nikada ne će vratiti: O more / krvavo / bijesno more / živo groblje / tvojih mučenika / o more, / svirepo kobno more, / pusto groblje, / i bez križa / i bez spomenika (Stijepo Stražičić, »Kobno more«).
Navedeni primjeri samo su neznatan dio onoga što sve pjesniku može značiti more, što u njegovim dubinama on može uočiti i koje sve trenutke u njemu može prepoznati. More je u hrvatskoj književnosti simbol domoljublja, pozornica nad kojom se odigrava ljudski usud, ono je prijatelj, sugovornik, ljubavnik i ljubavnica, najstariji i najpostojaniji element prirode, zrcalo tehnoloških mijena, ono je molitva, simbol vječnoga lutanja po svijetu, slika ljudske podsvijesti… Kojim god da značenjem more zalije stihove, nužno je da ga prije njihova nastanka dodirne pjesnik i da ono u njemu izazove jednu od mora emocija koje u čovjeku vriju. Zato Josip Prudeus u pjesmi »Moje more« i kaže da se ne može dotaknuti more ako ruka ne ide iz srca. Ni pisati se ne može o moru ako riječi ne idu iz srca. Ponekad ne postoje riječi koje bi mogle obuhvatiti njegovu sveznačnost i njegov beskraj, a ponekad cijeli taj beskraj stane u svega tri stiha: Šaka soli / libac kruva / cila duša čovikova (Đurđica Ivanišević, »More«).
