»Liturgijske knjige koje su proglasili sveti prvosvećenici Pavao II. i Ivan Pavao II., u skladu s dekretima Drugoga vatikanskoga koncila, jedini su izričaj ‘zakona molitve’ rimskoga obreda.« Tako glasi prvi članak apostolskoga pisma pape Franje u obliku motuproprija kojim je bitno suzio mogućnost uporabe »starog« rimskog misala (takozvane »latinske« ili »tridentske« mise). Motuproprij »Traditionis custodes« pape Franje objavljen je u petak 16. srpnja, a stupio je na snagu »odmah«.
Motuproprijem su načelno ukinute olakšice i ustupci koje su vjernicima koji žele slaviti prema starome pretkoncilskome obredu dali pape Ivan Pavao II., motuproprijem »Ecclesia Dei« iz 1988. godine, te posebno Benedikt XVI. motuproprijem »Summorum pontificium« iz 2007. godine. Taj je motuproprij iz 2007. godine polazio od toga da je Rimski misal koji je 1970. godine objavio Pavao VI. kao glavni plod liturgijske reforme »redoviti izričaj ‘pravila molitve’ Katoličke Crkve latinskoga obreda«, dok se takozvani stari misal »ima smatrati izvanrednim izričajem toga istoga ‘pravila molitve’«. Budući da je riječ o »dva načina slavljenja istoga obreda« te da misal iz 1962. godine »nikada nije bio ukinut«, Benedikt XVI. je dopustio slaviti misu prema starome misalu »u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije«.
Papa Franjo sada nalaže biskupima – oni su kao »čuvari tradicije« dužni bdjeti nad liturgijom – da prije svega zajamče kako skupine koje slave misu po »starom« obredu ne bi »isključivale važenje i zakonitost liturgijske reforme, odredbe Drugoga vatikanskoga koncila te učiteljstvo prvosvećenika«, tj. papa nakon Koncila. Biskup je, nadalje, dužan »odrediti jedno ili više mjesta gdje se vjernici koji pripadaju tim skupinama mogu okupljati na euharistijsko slavlje«. U zagradi se, međutim, dodaje da ta mjesta ne mogu biti župne crkve niti se smiju osnivati nove personalne župe za te vjernike. Štoviše, osim mjesta biskup je dužan odrediti i »dane kad su dopuštena slavlja« s misalom iz 1962. godine.
Misna se čitanja na tim slavljima moraju naviještati »na narodnim jezicima, uz uporabu prijevoda Svetoga pisma za liturgijsku uporabu, odobrenih od dotičnih biskupskih konferencija«. Osim toga, za takva je slavlja, kao i za pastirsku skrb spomenutih skupina vjernika, biskup dužan imenovati posebnoga svećenika. Osim poznavanja »staroga« Rimskoga misala i latinskoga jezika, tog svećenika mora resiti i »živa pastoralna ljubav« te »osjećaj za crkveno zajedništvo«. Biskupi se također pozivaju da preispitaju smisao postojanja personalnih župa koje za takve vjernike već postoje (u Hrvatskoj to nije slučaj) te im se nalaže »skrbiti da se ne ovlašćuje uspostava novih skupina«.
Nadalje, novozaređeni će svećenici, žele li slaviti »latinsku misu«, morati biskupu podnijeti službeni zahtjev, a biskup će se, prije no što im udovolji, morati savjetovati sa Svetom Stolicom. Oni pak svećenici koji su dosad slavili po starome obredu, moraju od biskupa tražiti novo ovlaštenje da to i dalje mogu činiti.
Uz motuproprij »Traditionis custodes« papa Franjo je biskupima uputio popratno pismo u kojemu je iznio razloge svoje odluke. Ukratko bi se moglo reći da, prema Svetome Ocu, vrijeme koje je proteklo i praksa slavljenja mise po »starome« obredu nisu opravdali očekivanja koje su imali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. kad su omogućili odnosno olakšali uporabu »staroga« misala. Motuproprij »Ecclesia Dei« Ivana Pavla II. bio je »motiviran nadasve željom da se pomogne u prevladavanju šizme s pokretom koji je vodio mons. (Marcel) Lefebvre«, tj. da se »ponovno uspostavi jedinstvo Crkve«. Mnogi su to, međutim, shvatili »kao mogućnost da se slobodno koristi misal koji je proglasio Pio V. (nakon Tridentskoga koncila, a njegovo posljednje izdanje objavljeno je 1962. godine, nap. Da. G.), što je dovelo do usporedne uporabe s misalom koji je proglasio Pavao VI.«, napisao je papa Franjo u pismu.
Jedna od nakana motuproprija »Summorum pontificium« Benedikta XVI. bila je donijeti »jasnije pravno uređenje« prakse. Benedikt XVI. bio je uvjeren da »takva odredba ne će dovesti u sumnju bitne odluke Drugoga vatikanskoga koncila«, da se time ne će »poricati liturgijska reforma«, da oni koji koriste »stari« obred »jasno prihvaćaju obvezujući značaj Drugoga vatikanskoga koncila te su vjerni papi i biskupima«, štoviše da će se dva oblika »uzajamno obogaćivati«, pojasnio je papa Franjo.
Sveti je Otac u popratnome pismu naglasio da je Kongregacija za nauk vjere prošle godine uputila biskupima diljem svijeta upitnik o tome kako se provodi motuproprij »Summorum pontificium«. »Odgovori koji su stigli otkrili su stanje koje me boli i zabrinjava, potvrđujući me u potrebi da interveniram«, napisao je Sveti Otac. »Ponuđena mogućnost… s ciljem da se ponovno uspostavi jedinstvo crkvenoga tijela u poštivanju različitih liturgijskih osjetljivosti iskorištena je kako bi povećala udaljenosti, uvela razlike te oblikovala suprotstavljanja koja ranjavaju Crkvu te joj koče hod, izlažući je opasnosti podjela«, poručio je Papa. Priznajući da je i reformirana liturgija podložna zloporabama, papa Franjo je s druge strane izrazio žaljenje zbog »instrumentalizacije« »staroga« misala, »koja je sve više obilježena sve snažnijim odbacivanjem ne samo liturgijske reforme nego i Drugoga vatikanskoga koncila neutemeljenom i neodrživom tvrdnjom da je izdao tradiciju i ‘pravu Crkvu’«.
»Sve je očitiji u riječima i u stavovima mnogih tijesan odnos između slavlja prema liturgijskim knjigama prije Drugoga vatikanskoga koncila i odbacivanja Crkve i njezinih institucija u ime onoga što oni smatraju ‘pravom Crkvom’. Riječ je o stavu koji je proturječan zajedništvu te hrani poticaj na podjelu… protiv kojega je odlučno reagirao apostol Pavao«, još je pojasnio Sveti Otac. Na kraju pisma Papa kaže da se je nadasve vodio dvama načelima: onima koji su duboko ukorijenjeni u »starome« obredu dati vremena »da se vrate rimskome obredu koji su proglasili sveti Pavao VI. i Ivan Pavao II.«; te »prekinuti uspostavu novih osobnih župa koje su više vezane uz želju i volju pojedinih prezbitera nego uz stvarnu potrebu ‘svetoga vjernoga Božjeg naroda’«.
