Moćni turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nedavno je najavio projekt osobnoga automobila koji će u potpunosti biti turski proizvod. U zemlji koja ima snažne elemente etatizma, političkoga pristupa koji državu stavlja na mjesto glavnoga gospodarskoga i društvenoga čimbenika, nije čudno da predsjednik odlučuje o bitnim gospodarskim projektima. Erdoganu ne bi trebalo biti veliki problem proizvesti solidan automobil uzme li se u obzir da raspolaže snažnim gospodarstvom, da on osobno ima u šaci moćne investitore i da može u svakom trenutku iz Njemačke dovesti stotine Turaka koji ondje rade kao stručnjaci u automobilskoj industriji. I njemački je Volkswagen nastao dekretom Adolfa Hitlera, kao što su se i neke druge danas moćne njemačke tvrtke razvile pod njegovom zaštitom.
Za Tursku i njezina predsjednika proizvodnja vlastitoga automobila stvar je nacionalnoga ponosa u trenutku kad se Turska na svim područjima nastoji nametnuti kao sila. No nije riječ samo o prestižu; turski predsjednik na sebi svojstven način polaže temelje stabilnosti turskoga gospodarstva kao jamca zaštite nacionalnih interesa. Međunarodna je zajednica poprište međusobnoga natjecanja država u političkom, vojnom, gospodarskom i kulturološkom pogledu i svaka država nastoji zadržati korak u tom natjecanju, a nagle promjene odnosa u toj utakmici za pojedine države znaju predstavljati ozbiljno ugrožavanje ne samo njihovih interesa, nego čak i nacionalne sigurnosti. Primjerice, u potresu unutar gospodarskoga sustava narušavaju nacionalnu sigurnost jer predstavljaju slabljenje gospodarske moći, koja je jamac stabilnosti socijalnoga sustava.
Hrvatska je daleko od toga da njezin državni vrh odlučuje o pokretanju važnoga proizvoda. Hrvatska niti je toliko gospodarski moćna, niti njezin državni vrh ima autokratska obilježja. Štoviše, u Hrvatskoj je uspjeh ako država uspije razabrati ima li kriza najvećega gospodarskoga subjekta u državi elemente ugroze nacionalne sigurnosti. Saborski odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost nedavno je zatražio od obavještajnih služba upravo da to istraže i podnesu izvješće. U zapadnom svijetu, u kojem se nalazi Hrvatska, država ne može voditi gospodarstvo. Ali ona ne može ni pobjeći od odgovornosti za način na koji ono funkcionira.
Država je loš gospodar – to je geslo koje je u Europi, u posljednjih nekoliko desetljeća, služilo kao opravdanje općega trenda povlačenja države iz vlasničkih i upravljačkih odnosa u poduzećima. O odnosu između države i gospodarstva, posebice u okviru područja koja se nazivaju gospodarskom politikom, razvijene su brojne ekonomske teorije koje se bave načelima i modelima uzajamnoga utjecaja tih dvaju čimbenika. Razgovor o tome treba prepustiti ekonomistima, ali kad je riječ o dramatičnim događajima u gospodarstvu na državnoj razini, kao što je svakako kriza koncerna »Agrokor«, valja se pozabaviti općim i načelnim pitanjima toga odnosa između države i gospodarstva, posebice glede pojava koje izviru iz gospodarskih odnosa a izravno utječu na sferu političkoga.
Pitanje o možebitnoj ugrozi nacionalne sigurnosti u slučaju najnovijih potresa u hrvatskom gospodarstvu, neovisno o tome na što se točno mislilo, postavljeno je prekasno. Gospodarski potresi mogu izazvati opću nestabilnost i dovesti do nepopravljivih posljedica za državu. A šteta je već učinjena ako je omogućeno tvrtkama da posluju mimo zakona i općeprihvaćenih pravila, ako zakoni nisu precizni, ako pogrješni potezi u gospodarstvu i politici ne izazovu primjerenu reakciju čitava sustava.
Utjecaj gospodarstva na politiku nije izazov samo u zapadnim demokracijama 20. i 21. stoljeća. Agrarni, obrtnički, financijski i industrijski odnosi kroz čitavu su povijest činili ne samo važne preokupacije država općenito, nego su izazivali i postupke države koja je u skladu s njima oblikovala svoju gospodarsku politiku. U doba globalnoga tržišta na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće taj je trend državnoga reagiranja doživio vrhunac; uloga države u gospodarstvu često se svodi na vatrogasca koji gasi požare i sanira štetu nastalu lošim upravljanjem poduzećima. Povijesno pak gledano, država kao jedinstveno područje moći oduvijek je dijelila zajedničke funkcije s gospodarstvom kao jedinstvenim područjem poslovanja. I zajedničku odgovornost.
U kontekstu odnosa između države i gospodarstva postoji etimološka zanimljivost. Ruska riječ »gosudarstvo«, koja očito ima isti korijen kao i hrvatsko »gospodarstvo«, ne označuje gospodarstvo, nego državu. To je zanimljivo zato što otkriva povijesnu poveznicu između države i gospodarstva, ali i ukazuje na specifičnu ulogu države u ruskoj tradiciji. Ruska država, »gosudarstvo«, tradicionalno predstavlja jedinstveni sustav upravljanja svim područjima društva, s jednim vrhovnim tijelom vlasti. Ta tradicija nema ništa zajedničko sa zapadnim poimanjem slobodnoga tržišnoga gospodarstva, ali nesumnjivo je u doba komunizma izvršila određeni utjecaj na dio europskih društava. Suvremene zapadne države partneri su gospodarstvu, nasuprot etatističkim tendencijama koje su posebno vidljive u Rusiji i Turskoj.
Što je zadaća države kao partnera gospodarstvu u zapadnom svijetu? Država oblikuje okvire. Ona ne može određivati građanima kako će se odnositi prema svojem vlasništvu, ali neizbježno mora donositi pravila kako slobodno raspolaganje vlasništvom ne bi bilo na štetu općega dobra. Uz to, država se u prvom redu kroz poreznu politiku skrbi za to da se omogući financiranje njezinih struktura iz gospodarskih izvora. Gospodarska politika obuhvaća shvaćanje i prognozu gospodarskih kretanja i oblikovanje normativnoga pristupa države prema gospodarstvu. Ona to čini reguliranjem gospodarskoga natjecanja, stvaranjem infrastrukture, utjecanjem na tržište rada, financijskom, fiskalnom i monetarnom politikom, politikom tržišta i reguliranjem socijalnih pitanja.
Privatno je vlasništvo danas, više nego ikada prije, zaštićeno ne samo unutardržavnim, nego i međunarodnim propisima i ugovorima, a suvremeni komunikacijski mehanizmi uvelike su povećali neovisnost gospodarstva naspram države, otežavajući joj nadzor nad njim.
Gospodarstvo, međutim, ne može funkcionirati bez države, ona je jedina u stanju jamčiti sigurnost, poštovanje pravila i sprječavanje nasilja i kaosa. Stabilnost političkoga i gospodarskoga sustava u zapadnom svijetu idu ruku pod ruku jedna s drugom, a usklađenost tih dvaju sustava jamstvo je obostrane stabilnosti.
Nasuprot tomu odnosu, etatističke pojave poput onih spomenutih u Rusiji ili Turskoj podrazumijevaju središnji nadzor svih društvenih aktivnosti, uključujući i gospodarstvo. Pojedine postkomunističke zemlje razvile su oligarhijske sustave, mreže utjecajnih krugova u gospodarstvu, medijima i političkim strukturama, čija snaga ponekad nadilazi snagu državnih institucija. Upravo je Rusija najbolji primjer utjecaja gospodarskih oligarha, koji su međutim u mandatu Vladimira Putina stavljeni pod nadzor šefa države. U drugim državama, od kojih su neke i članice Europske unije, te utjecajne mreže samostalno i daleko od očiju javnosti utječu na društvene procese.
Na drugoj strani, glavne europske političke sile snažno promiču zapadnu tradiciju društvenoga dijaloga i transparentnosti. Njemačka, vodeće europsko gospodarstvo i dominantna politička sila u Europi, tradicionalno se odlikuje dobrom suradnjom gospodarstva i politike, u kojoj socijalna stabilnost i interesi poduzetnika u jednakoj mjeri predstavljaju jamstvo općega blagostanja. Brojne druge europske države nisu uspjele ostvariti toliki stupanj socijalne ravnoteže, a to je poseban izazov u postkomunističkim zemljama. One najčešće nisu uspjele izgraditi nove upravljačke mehanizme, nego su se stare strukture formalno prilagodile demokratskim pravilima i sada u pozadini i dalje djeluju, novačeći nove pripadnike iz postkomunističkoga naraštaja.
U tim okolnostima, osim u Rusiji sa spomenutim Putinovim etatističkim »ovladavanjem« oligarsima, ili u Turskoj, teško je govoriti o sustavnom promicanju nacionalnih interesa unutar odnosa između politike i gospodarstva. Sukladno tomu, netransparentni odnosi i u politici i u gospodarstvu, donošenje odluka mimo očiju i volje svih građana, predstavljaju stalni izazov nacionalnim interesima, a mogu se lako prometnuti i u ozbiljnu ugrozu nacionalne sigurnosti.
Prema Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, nacionalna sigurnost predstavlja zaštićenost temeljnih vrijednosti društva i na njima zasnovanih institucija, pri čemu se u obzir uzima sigurnost državnoga teritorija, kao i sigurnost glede socijalnih, političkih, kulturoloških i svekolikih drugih odnosa u društvu. Koliko se može vidjeti, kritičari zamjeraju nedovoljnu preciznost pojmovlja u dokumentima o nacionalnoj sigurnosti. No očito je ipak da suvremena hrvatska država nacionalnu sigurnost ne gleda samo iz perspektive moguće neposredne ugroze, nego i kao usklađenu strategiju svih državnih tijela kojoj je cilj nesmetano djelovanje državnoga organizma i izbjegavanje pojava kojima bi se on ugrozio. Naravno, teško je Hrvatsku zamisliti kao policijsku državu u kojoj bi građani i institucije bili pod »prismotrom«; zaštita nacionalne sigurnosti ostvaruje se prije svega u javnom oblikovanju općih pravila koja omogućuju stabilnost društva. No pitanje je u kolikoj je mjeri taj posao uspješno odrađen, posebice zato što svako malo svjedočimo postupcima pojedinačnih aktera u politici ili gospodarstvu koji su javnosti nerazumljivi.
Neki od slučajeva koji u posljednje vrijeme potresaju hrvatsko gospodarstvo, pa i politiku, kao što su propast »Agrokora« ili odnos između INA-e i mađarskog MOL-a, izravno se tiču nacionalnih interesa budući da dugoročno utječu posebice na pitanja općega blagostanja i konkurentnosti nacionalnoga gospodarstva. Istodobno je riječ i o izazovima za nacionalnu sigurnost, jer mogu dovesti do velikih promjena na tržištu, do gubitka radnih mjesta, kao i do naglih promjena stupnja gospodarske i političke ovisnosti Hrvatske.
Hrvatska nema ni Putina ni Erdogana, koji bi čvrstom rukom upravljali svim političkim i gospodarskim čimbenicima. Ne može ih ni imati jer je izabrala put kojim idu zapadne demokracije. Uostalom, Hrvatska je premala, a hrvatsko gospodarstvo preslabo da bi moglo funkcionirati bez snažnoga oslanjanja na velika gospodarstva. Stoga, ako želi osigurati stabilnost gospodarskoga sustava i blagostanje svojih građana, Hrvatska ima samo jednu mogućnost: stvoriti uvjete za transparentno poslovanje i omogućiti otvoren, iskren dijalog svih čimbenika u političkom prostoru.
Okolnosti prodaje INA-e MOL-u, a napose kriza »Agrokora« i postupak države u preuzimanju toga koncerna niti su transparentni, niti u njima ima elemenata nacionalnoga dijaloga. Moglo bi se čak reći da je gomila nejasnoća, oprjeka, tajni i sumnja koje prate oba ta slučaja, a posebice »Agrokor«, sama po sebi ugroza nacionalne sigurnosti, jer izaziva toliko pitanja povezanih s budućnošću hrvatskoga društva na koja nema odgovora. U takvim okolnostima dodatno zbunjuje to da ni Vlada nije uvjerljiva kad govori o zaštiti nacionalne sigurnosti, jer joj potezi nisu dovoljno jasni.
Najvažniji mehanizmi nacionalne sigurnosti nisu u skrivenim odajama tajnih služba. Temelji nacionalne sigurnosti i nacionalne nesigurnosti postavljaju se u parlamentu, u zakonima, u načinu djelovanja vlade i njezinih tijela, u odlukama poslovnih čimbenika i društvenih organizacija, u medijima, oni ovise o jasnoći političkih i drugih javno relevantnih odluka i o transparentnosti djelovanja važnih čimbenika. A policija i sigurnosne službe mogu samo zbrajati podatke o štetama kad one postanu neizbježne.
