»Je li to bio anđeo?« pitanje je koje prati koliko neizrecivo lijepe osobe toliko i neidentificirane leteće objekte. Dokaz da između njih gdjegdje i nema razlike najčešće se nalazi baš u rukama anđela. Riječ je o maču – anđeoskom oružju koje valja razlikovati od dvaju mu biblijskih blizanaca. Sam je Gospod, naime, Izraelov »mač slavodobitni« te i Riječi »oštrijoj od svakoga dvosjekla mača« u Otkrivenju iz usta izlazi mač. No Bog će – bilo od usta proroka bilo od vojska pogana – načiniti jarostan i osvjetlan »ljudski mač«: mač zatora i osvete za bezbožne, ali i mač spasa i milosti za vjerne. Ipak, postoji i treći, »ne čovječji« mač: »ljuti, veliki i jaki«, dvosjekli i naoštreni, blistavi i plameni mač suda i kazne što siječe po rukama »Gospodnjega anđela«, viđen katkada uz mačevaoca, pa čak i – bez njega. I dok ga Zaharija budi, a Jeremija uspavljuje, Izaija prvi svjedoči njegovoj pojavi – na nebu.
Već prva riječ kojom prorok opisuje nebeski mač bez mačevaoca, »opijeni«, upozorava da to viđenje nadilazi moći zemaljskoga vida. Možda ga je baš zato najmudrije potražiti na prizoru koji k nebesima i ne hiti.
Slikajući uljanom bojom »Tri balčaka«, John Everett Millais sa svojih devet i pol godina teško da je mogao ciljati na umjetničko nebo; no vještina kojom je već u djetinjoj dobi razrađivao tančine presudit će da godinu kasnije postane najmlađim studentom engleske Kraljevske akademije umjetnosti. Makar balčacima manjka i oštrih obrisa i blještavih boja – svojstvenih Millaisovoj »braći prerafaelitima« – znakovita kompozicija sječiva opravdat će njegovu tvrdnju da »nikada nije uzalud taknuo platno«. Kristovska glava »Lava iz plemena Judina« resi prvašnji, dvosjekli mač; pod njim počiva sablja – znak Izraelovih istočnih podčinitelja – a košara rapira što iz njega izranja postaje kaležom. »Mač opijeni«.
»Umrijet ću s mačem duha u ustima« – uskliknula je sveta Terezija iz Lisieuxa opijena Kristovom riječju: »Nisam došao donijeti mir, nego mač.« No tek je u nezemaljskim mukama 1897. – godinu nakon Millaisove smrti – svojoj poglavarici povjerila da joj se proroštvo i ostvarilo: »O moja Majko, uvjeravam vas da je kalež pun do vrha!« Premda se Crkva svoje najmlađe naučiteljice najvećma spominje po nadimku »Mala« i po pridjevku koji joj je dosuđen još u devetoj godini – »od Djeteta Isusa« – ništa u Terezijinoj patnji nije ostalo maleno i djetinje doli dvoga: pouzdanja i ljubavi, znakovitih posljednjih riječi njezine oporuke. Pouzdanjem s kojim bi pohitila i u pakao kako bi Bog ondje bio navijek ljubljen prihvatila je kalež duhovne napuštenosti, znajući da samo s njegova dna može izroniti nebeska oštrica: »Moj mač je ljubav! Njime ću učiniti da se zakraljiš nad kraljevstvom duša.« Nije li to bio – anđeo?
