Gostujući u TV emisiji »Nedjeljom u 2« u nedjelju 12. siječnja, smijenjeni ravnatelj Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu rekao je uz ostalo da je prije desetak dana inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a napisala nalaz koji potvrđuje da se u toj bolnici baš ništa nije događalo od onoga za što je ravnatelj bio optužen i smijenjen te da je taj nalaz ostao skriven od javnosti. Takvo nečuveno postupanje, primjereno i često uobičajeno u komunističkom poretku, urodilo je uz ostalo i zavjerom protiv istine.
Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave, odnosno država u kojoj lažna optužba uživa snagu očite istine te se onda po njoj postupa ostavljajući zainteresiranu javnost u neznanju i zabludi. Poznato je da i u demokratskim društvima politika katkad pokušava neistinama braniti svoje specifične interese, pokušava obmanjivati javnost, no u stvarno demokratskim društvima takve zloporabe priječi i uspješno suzbija vjerodostojna opozicija. I u slučaju bolnice Srebrnjak dio opozicije se oglasio, premda tek u nedjelju, no nije jasno je li i to samo politika koja se koristi prilikom za svoje interese ili je to barem pokušaj obrane istine. Naime, u slučaju Srebrnjak nije žrtva samo smijenjeni ravnatelj, nego je žrtva istina, koja je grubo pogažena, iznakažena i prognana, a u drugom koraku žrtva je i pravda. Koliko je malo važna istina očituje i činjenica da inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a nije deset dana objavila javnosti što je otkrila na Srebrnjaku. Koliko je medijima malo važna istina na tom slučaju očituje se što nije poznato da su uopće tražili informacije o nalazu inspekcije Ministarstva zdravstva i HZZO-a. Sve to otkriva koliko je stvarno malo stalo i političarima i medijima do istine, što znači i do pravde, ali i do hrvatske javnosti. Svako postupanje u kojem je najprije pogažena istina, s njom ujedno i pravda, očito je nasilje koje dovodi u pitanje i pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska.
Da je u suvremenoj medijski konstruiranoj hrvatskoj javnosti malo interesa za istinu vrlo se jasno očitovalo u predizbornoj kampanji uoči predsjedničkih izbora u oba izborna kruga, posebno u televizijskim sučeljavanjima. Sve tri televizije koje emitiraju na nacionalnoj razini skrojile su setove pitanja u kojima je ne samo zaobiđena konkretna hrvatska stvarnost sa svojim problemima koje politika treba rješavati, nego je i onemogućeno da se ikoje pitanje rasvijetli. Premda je televizija kao medij po svom izboru osuđena na zabavu, na površnost, kad bi vodstva tih medijskih kuća bila u službi konkretnih ljudi, odnosno birača, i u službi istine, ne bi bila izostavljena ni osnovna biografska pitanja, jer birači imaju neosporno pravo znati istinite podatke o svakom kandidatu, niti bi se forsiranjem brojnih pitanja onemogućilo raščišćavanje prijepornih pitanja koja su i te kako relevantna za suvremeno hrvatsko društvo. Npr. puno je puta jedan kandidat drugoga ili trećega javno optužio da govori laž, a optuženi nije imao priliku argumentima odgovoriti na optužbu niti su novinari voditelji zahtijevali od onoga tko je iznio optužbu da je argumentira. Gledatelji su često ostavljeni u nedoumici što je od izrečenoga istina, a što nije, te su se vjerojatno prema svojim političkim afinitetima priklanjali jednomu, drugomu ili trećemu kandidatu. Nije li to oblik političko-medijske zavjere protiv istine? Republika Hrvatska ni na kojem društvenom području ne može stvarno napredovati dok polazište svakomu postupanju ne bude istina, koja je ujedno preduvjet pravde, no je li i političarima i medijima stvarno stalo da Hrvatska napreduje?Mnogo je slučajeva u Hrvatskoj da se odluke donose na temelju neistine, lažnih optužaba u službi konkretnoga pojedinačnoga ili grupnoga interesa, a žrtve, premda je istina na njihovoj strani, ostaju žrtve, no vrlo je izvjesno da je još više takvih postupanja za koja javnost nikad i ne dozna jer su žrtve, što snagom moćnika, što snagom medija, onemogućene izreći istinu. Dovoljno je podsjetiti da baš u svakoj koruptivnoj radnji – a razborito je pretpostaviti da ih u Hrvatskoj ima nedopustivo previše – uvijek uz neku konkretnu osobu ili tvrtku strada i istina i pravda. Ima i slučajeva da istina dođe na vidjelo, katkad i godinama kasnije, no malo je vjerojatno da ta istina onda dođe do svih onih koji su bili obmanuti. Takav primjer objavljen je u knjizi Mirjana Damaške »Domovina«, koja je tiskana krajem prošle godine u Zagrebu. Kao iznimni pravni stručnjak akademik Damaška bio je od 2010. voditelj hrvatskoga odvjetničkoga tima u tužbi za genocid Republike Hrvatske protiv Srbije te se u rujnu 2013., nakon susreta s ondašnjim hrvatskim predsjednikom, elektroničkom porukom Ministarstvu pravosuđa odrekao te funkcije, a ondašnja ministrica vanjskih poslova objavila je 31. listopada 2013. da ga je Vlada smijenila s te dužnosti!? Hoće li svi oni koji su tom izjavom ministrice bili dezinformirani, prevareni, pročitati knjigu »Domovina« i doznati pravu istinu?
