Totalitarni režimi (svi: i komunizam i nacizam i sve »revolucije«) pokušali su napraviti protutežu Crkvi. Stoga su pokušali stvoriti megadržavu, umjetnu majku ili maćehu kao pandan ili protutežu Katoličkoj Crkvi. U komunizmu su ljudi dobivali od države poslove i stanove, i mnogi su i danas vlasnici tih stanova. Već je pisano da su ljudi u Hrvatskoj više od 90 posto vlasnici nekretnina. Neki će dobronamjerno reći da naš narod tako štedi, no nije li istina da treba imati mnogo novca da bi se »štedjelo« u nekretninama? S druge strane govori se da je toliko siromašnih u Hrvatskoj. Kako je moguće biti siromah i u dugovima, a u isto vrijeme »štedjeti« u nekretninama koje su, mnogi bi rekli, luksuz imućnika?
Jedan čovjek koji u Hrvatskoj slovi za najvećega privatnoga vlasnika dionica u zemlji živi u unajmljenom stanu. Je li on onda glup? Siromaštvo naroda sa 90 posto nekretnina u vlasništvu… je li zaista siromaštvo? Zašto mladi ljudi odlaze iz zemlje »trbuhom za kruhom« da bi zaradili za nove i veće kuće i »kukaju« kako je teško, a s druge strane obitelj im je sva zbrinuta i već imaju stanove u obiteljskom vlasništvu (roditelji, rodbina)? Gdje je tu razum? Zašto se radije ne pogleda oko sebe može li se štogod podijeliti sa svojim bližnjima? Razmišlja li se racionalno ili samo sebično? U jednoj je obitelji najstariji brat naslijedio mali stan i dao ga je na uporabu mlađemu bratu. Imao je više djece i trebao je za svoju obitelj veći stan. Mnogi su ga pitali u čudu zašto nije prodao ili dao u najam taj »svoj« manji stan, pa bi tako mogao puno povoljnije doći do većega stana. No on im je mirno odgovorio da onda njegov mlađi brat ne bi imao ništa.
Razumije li se koliki bi se problemi s neimaštinom mogli riješiti kada bi se ljudi otvorili i pogledali oko sebe i samo malo nesebičnije raspolagali svojom imovinom? Da dijele ili daruju, ili pitaju komu treba pomoć ljudi u Hrvatskoj. Ili je to »sramota«? Jesu li ljudi zahvalni i imaju poštovanja ili iskorištavaju i ponižavaju one od kojih traže nešto i one kojima daruju nešto? Očekuje li naš čovjek »svoje« zauzvrat kada dijeli i daruje, pogotovo onda kad stvari ne ispadnu po »njegovu«? Traže li ljubav i milosrđe ikada nešto »svoje« zauzvrat?
