Kako Crkva može biti svjedočka kada na čelne položaje želi staviti ljude čiji način života nije u skladu s crkvenim naukom? To je donedavno bilo nezamislivo, a kao da se situacija mijenja, posebice u Njemačkoj…
J. M.
Vaše je pitanje doista teško, ali nije novo premda ga Vi stavljate u kontekst unutarckvenih zbivanja u Njemačkoj. O izboru prikladnih kandidata za čelne položaje – posebno u Crkvi – oduvijek se raspravlja, a kriteriji za izbor uvijek su visoki i ozbiljni. Temeljni je uvjet upravo onaj koji i Vi spominjete u svom pitanju: da kandidat živi u skladu s crkvenim naukom, ali i da priznaje, poštuje i nadasve prihvaća ono što je sadržaj crkvenoga naučavanja, a da se pri tome ne povodi za »modama trenutka« ili pak stajalištima koja mu možda nameće njegovo životno okruženje. Odluke o čelnim ljudima u Crkvi donose se nakon pomnoga ispitivanja, ali i potvrde onoga koga se bira da će se držati katoličkoga nauka. Dakako, ako netko kasnije odstupa od toga nauka, više doista nije svjedok i ne može biti primjer vjerničkoga života, pa je na svima nama vjernicima da za sve kandidate, ali i za one koji su već na čelnim položajima u Crkvi, molimo kako bi ih Duh Sveti vodio i kako bi ostali istinski svjedoci vjere koju ispovijedaju.
Što podrazumijeva pojam euharistijski post? Pitam zato što često tijekom mise moram piti vodu. Je li to dopušteno?
A. Matoša
O euharistijskom nam postu govori Zakonik kanonskoga prava ovim riječima: »Tko želi primiti presvetu euharistiju, neka se barem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek« (kanon 919, par. 1). No i od toga pravila postoje određeni izuzetci za svećenike (kanon 919, par. 2), a za vjernike se kaže: »Osobe poodmakle dobi i oni koji boluju od neke bolesti, a i oni koji ih dvore, mogu primiti presvetu euharistiju iako su prethodnog sata uzeli nešto hrane« (kanon 919, par. 3). Pijenje vode ne ulazi u post, pa ni u euharistijski, ali svako naše (s)uzdržavanje u nama jača duhovnu snagu i potiče na disciplinu, kada god je to moguće.
Je li prikladno reći da Boga u molitvi preklinjemo za nešto? To mi zvuči pomalo čudno, a upravo sam taj izričaj čula kod jednoga svećenika u propovijedi.
Čitateljica
Kada govori o molitvi, Katekizam Katoličke Crkve u svom četvrtom dijelu (Kršćanska molitva) navodi blagoslov i klanjanje, molitvu prošnje, zagovornu molitvu i molitvu pohvale, pa se nama čini da je svećenik kojega spominjete mislio na molitvu prošnje čiji je rječnik u Novom zavjetu »bogat nijansama: iskati, zahtijevati, uporno tražiti, zazivati, prositi, vapiti, pa i ‘u molitvi boriti se’« (KKC, br. 2629), a neke bismo izraze poput zahtijevati ili uporno tražiti doista mogli shvatiti i kao – preklinjati u stilu uporne prozbene molitve.
Molim za svoje preminule, posebno one koji se nalaze u čistilištu. Zanima me jedno konkretno pitanje: Ima li Sotona pristup dušama u čistilištu?
K. Z.
Katekizam Katoličke Crkve kaže da »oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost« (KKC, br. 1030), pa je jasno da nad njima Sotona nema nikakve moći jer je čistilište »konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih« (KKC, br. 1031). Crkva nas potiče da im pružamo pomoć i obnavljamo spomen: »Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve« (KKC, br. 1032), pa nam je drago da i Vi to činite.
