Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović nedavno je izjavio da rat u Ukrajini nije jedina kriza koja izaziva pozornost, podsjetivši na brojne druge nevolje s kojima se suočava svijet i koje čekaju na prikladne odgovore. Doista, krizna žarišta, bolesti i druge nevolje u svijetu nisu prestale postojati onoga dana kad je Rusija napala Ukrajinu, ali taj rat toliko zaokuplja ljude da sve druge teme posljednjih mjeseci nekako gube na važnosti. Postoje za to dva razloga. Jedan je u gospodarskim i socijalnim posljedicama što ih taj rat izaziva u drugim zemljama. Dovoljno je samo pogledati cijene goriva i druge poremećaje na tržištu, koji će se izravno odraziti na živote običnih ljudi daleko od Ukrajine. Drugi je razlog strah od nepoznatoga. Strah da bi se taj rat mogao proširiti, pretvoriti se u treći svjetski rat, strah od nuklearne eksplozije. Bespilotna letjelica koja je zalutala u Zagreb incident je koji više budi znatiželju nego strah jer nije jasno zašto je uopće krenula u Hrvatsku. Ali podsjeća na nepredvidljivost ratnih strojeva i prije svega neuračunljivost gospodara rata, onih kojima je nekoliko razorenih gradova i smrt stotina tisuća ljudi samo stavka u složenoj strategijskoj kalkulaciji. Zdrav razum, to znamo iz bliže i dalje prošlosti, nije od velike pomoći kad je riječ o pitanju hoće li biti rata. Promatrajući postupke političkih aktera, ipak se dade ponešto predvidjeti, može se nazrijeti nekoliko realnih scenarija nastavka ukrajinske krize. Politički vođe planiraju svoju nepredvidljivost i uvijek postoji granica koju se libe prijeći. Iako, gotovo možemo biti sretni da Zoran Milanović i Andrej Plenković nemaju na raspolaganju atomsko oružje jer pitanje je kako bi se u tom slučaju provela Hrvatska kad oni krenu jedan na drugoga. Rat, ma koliko strašan bio, za nekoga uvijek biva rješenje. Inače ne bi bilo ratova.
Može li se zamisliti svijet bez rata? Može. Postoji bezbroj vizija o takvu svijetu. Može li se pak zamisliti kako bi svijet opstao bez rata? Teško, jer bezbroj ljudskih postupaka, uključujući i one koji se smatraju plemenitima i humanima, vodi u napetosti, sukobe i naposljetku najteže tragedije.
Rat je zlo, složit će se većina ljudi. Rat je kulminacija grijeha, reći će kršćani. No činjenica je da vojna industrija hrani milijune ljudi. Koliko se ljudi samo raduje obnovi zemlje porušene ratom, ne samo zbog toga što će se ukloniti ratne štete, nego što će obnovom mnogi zaraditi kruh. Ljudi maštaju o svijetu bez oružja, a pritom se tek sramežljivo govori o tome koliko je korisnih tehničkih novotarija vojna industrija donijela svijetu. Primjerice, mikrovalne pećnice, bez koje mnogi ne mogu zamisliti svakidašnjicu, vjerojatno ne bi bilo da se neki američki telegrafist na nosaču zrakoplova nije pitao zašto mu se topi čokolada kad ju približi svojemu elektroničkomu uređaju.
Pitanje kako spriječiti rat vjerojatno je jedno od najčešćih pitanja uopće koja si ljudi postavljaju. Ali mogu li se ukloniti uzroci rata? Može čovjek mudrovati koliko hoće, može razmišljati o alternativnim rješenjima, ali činjenica je da u Hrvatskoj ima dosta onih koji su 1991. bili spremni umrijeti za nju, a danas tvrde da Ukrajina nije vrijedna toga da patimo zbog rasta cijena. Što je onda vrijedno rata?
U različitim definicijama rata riječ je o tome da je za njega uvijek potrebna legitimacija. Zato se zaraćene strane trse da ju pronađu. Pitajte Ruse, za njih je Ukrajina nepostojeća nacija, koju vode nacisti. To isto početkom devedesetih Srbi su tvrdili za Hrvatsku. Ukratko, riječ je o zločinačkom režimu, koji je uzurpirao teritorij koji je pripadao nama. I k tomu ugrožava naše sunarodnjake koji ondje žive. Eto legitimacije.
Ukrajinci, jasno, imaju vlastitu legitimaciju. Oni su nacija, država, koja ima pravo na svoje mjesto pod suncem. A ruska agresija krši sve odredbe međunarodnoga prava. Kud ćeš bolje legitimacije? Isto kao i početkom devedesetih u Hrvatskoj.
Hitler je imao savršenu legitimaciju za svoj krvavi pohod. Zamislio je koncept uspješna, savršena društva, bez nezaposlenosti, s ravnomjerno raspoređenim bogatstvom, oslanjajući se pritom na red, jaku državu i sposobne pojedince. Svi koji su smetali morali su biti uklonjeni. A da bi ta država bila uspješna i stabilna, trebalo je samo pokoriti ostatak Europe i sve podrediti svojemu konceptu.
Može se tko god hoće tomu naknadno smijati, ili čak zgražati, ali u to su vjerovali desetci milijuna ljudi. Uostalom, ako je suditi po raspravama na društvenim mrežama, i danas bi se našlo dosta onih koji bi, čak i ako bi osudili Hitlera, ipak rekli: »Ma pustite ga, nema smisla opirati mu se, time bi se samo izazvala veća šteta.«
Tajvan je, povijesno gledano, dio Kine, za Kineze je on neodvojivi dio njihove zemlje. Normalno je da čekaju priliku kad će ga »vratiti u okrilje matične države«. Za žitelje Tajvana svaka je takva pomisao agresija. Za Amerikance Tajvan je važan činitelj koji moraju štititi iz strateških interesa. Jedan mali poremećaj u odnosima snaga u Južnokineskom moru mogao bi dovesti do velikih napetosti i opasnosti izbijanja rata u kojem postoji više strana, svaka sa svojom legitimacijom.
Ukratko, postoje povijesne situacije kad je zbog nastalih okolnosti i neprijateljskoga okruženja opći zaključak da treba krenuti u rat. Dovoljno je sjetiti se samo početka devedesetih i raspoloženja koje je naposljetku dovelo do toga da Hrvati imaju svoju državu.
Papa Franjo u posljednjih je nekoliko mjeseci u nekoliko navrata kritizirao rusku agresiju, smatrajući da je Ukrajina uvučena u besmisleni rat, nazivajući ga masakrom i apelirajući, »u ime Boga«, da se on zaustavi. Rat je uvijek dramatična situacija kojoj se ljudi pokušavaju suprotstaviti pozivajući se na moral. No kad je riječ o općem moralu, kao i o temeljnoj ljudskoj potrebi za životom u miru, nije dovoljno samo govoriti o neposrednim uzrocima pojedinoga rata. Pitanje je mogu li se ratovi uopće spriječiti?
I danas je aktualno razmišljanje svetoga Augustina, koji je u svom djelu »O državi Božjoj« naglasio da je mir, a ne rat, prirodni zakon. Većina će se ljudi složiti s tom Augustinovom mišlju, ali mnogi će zacijelo dodati da je mir doduše prirodni zakon, ali je rat očito neka vrsta prirodnoga stanja. Augustin je razvio tezu o legitimnom, obrambenom ratu, na koju se kasnije nadovezao sveti Toma Akvinski, pišući o »pravednom ratu«, kojemu je cilj obrana od napadača. Načelno gledano, sve je jasno, svatko se ima pravo braniti od napadača. Samo što nije uvijek jasno tko je napadač, a tko se brani. Kroz cijelu povijest ratovanja, a posebice danas u doba sofisticiranih metoda sukobljavanja sve do kibernetičkoga ratovanja, napadači se svojski trude objasniti da su oni napadnuti.
U slučaju velikih sila, koje se ionako neprestano nalaze u svojevrsnom stanju pritajenoga sukoba na više strana, na različitim razinama i s različitim metodama, razlika između napadača i napadnutoga doista često i ne postoji. Posebice je to vidljivo na asimetričnim sukobima, kombinaciji klasičnoga i gerilskoga ratovanja, uključujući i nekonvencionalna sredstva, s više žarišta i s više strana koje su različito involvirane, što je bio slučaj s nedavnim takozvanim ratom protiv terorizma.
Država tradicionalno ima monopol na silu, što znači da ima pravo svim sredstvima, uključujući i primjenu sile, štititi svoj ustavnopravni poredak. Ona time preuzima i odgovornost za posljedice svoga djelovanja u širem kontekstu.
Nekad je moguće naći se u ratu a da to čovjek i ne zna, posebice kad je riječ o kibernetičkom ratovanju ili drugim oblicima hibridnoga ratovanja. Ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije Daniel Markić nedavno je javno ustvrdio da je Rusija pojačala kibernetičke napade na Hrvatsku. Znači li to da se i Hrvatska nalazi u ratu? Kako se braniti? Vratimo se nakratko pokušaju definiranja rata, koji se među ostalim opisuje i kao organizirani oružani sukob između subjekata koji pritom djeluju planski. S ciljem ostvarivanja vlastitih interesa i postizanja premoći, ti subjekti ciljano izazivaju štetu protivniku, uključujući smrt i ranjavanje. Ratovi se ne vode samo između država, nego i unutar njih, kao primjerice građanski ratovi ili ratovi za neovisnost, u kojima državne granice podliježu promjenama.
Zanimljivo je da se u međunarodnim dokumentima izbjegava spominjanje rata, umjesto toga govori se o »oružanom nasilju« ili, kao primjerice u Povelji Ujedinjenih naroda, o »općoj zabrani nasilja« ili »činu samoobrane«.
Kroz povijest se vodilo oko 14 tisuća ratova, manjih ili većih, u kojima je prema procjenama poginulo između milijardu i pol i tri i pol milijarde ljudi. Grubom računicom moglo bi se reći da je svaki trideseti do pedeseti čovjek u povijesti poginuo u ratu. Kad bi se pomno analizirali uzroci i posljedice svih ratova, s obzirom na njihovu legitimaciju, do kakvih bi se zanimljivih spoznaja došlo! Ali uzrečica uči da povijest pišu pobjednici. I po naravi stvari oni imaju pravo biti ponosni. Koliko spomenika, proslava, obljetnica, iskazivanja počasti, koliko ponosa svjedoči o tome da su radovi riješili probleme. Koliko bi problema bilo da nije bilo ratova?
Rat je sredstvo državne politike, pomoću kojega ona ostvaruje svoje interese. Rat, odnosno priprema za njega, također je izvor blagostanja jer vojna industrija hrani brojne građane.
Sto najvećih svjetskih proizvođača oružja i vojne opreme 2020. godine ostvarilo je promet od 470 milijarda eura. Samo u Njemačkoj vojna industrija zapošljava više od pedeset tisuća ljudi. U Hrvatskoj stotinjak tvrtki proizvodi oružje i vojnu opremu i zapošljava više od tri tisuće ljudi, s vrijednošću proizvodnje oko 200 milijuna eura godišnje.
Moglo bi se reći da rat, odnosno priprema za njega, znači kruh milijunima ljudi po svijetu. Uz to, vojna industrija ne proizvodi samo naprave koje siju smrt. Sjetimo se samo mikrovalne pećnice. Ili strojeva za razminiranje, koje proizvodi i Hrvatska, koji sprječavaju smrt.
Može li se energija i kreativnost koja se ulaže u proizvodnju oružja premjestiti u ciljeve koji služe miru? Može. Ali kako? Bi li onda svijet bio ljepši? Ne bi. Jer tada ne bi bilo smrtonosnoga oružja, ali zlo ne bi nestalo. Svijet ne nagrđuju samo ratovi, nego i ono što do ratova dovodi, nesporazumi, različiti interesi, podlost, isključivost, zlo u čovjeku. Može netko uništiti sve oružje, ali time ne će uništiti zloću u ljudima. Ne će ukloniti neznanje, zablude, nesporazume, koji će pronaći načina da izazovu štetu.
Vojna industrija sije smrt i istodobno hrani ljude, ponegdje i sama potiče ratove, ali nije njihov glavni generator. Njih izaziva kronična nesposobnost ljudi da svoje nesporazume riješe na miran način. Ima i onih koji će hladno upitati tko bi prehranio čovječanstvo da ih nije toliko izginulo u ratovima ili da ih nisu pokosile bolesti. Čovjek jednostavno ne odustaje od navike da se miješa u Božju nadležnost. Sveti Augustin bi rekao da između Božje i ljudske države ipak postoje značajne razlike. Zbog toga je i ratovima osigurana budućnost.
