Središnji je lik odlomka iz Djela apostolskih Petar koji ustaje »među braćom«, to jest među onima koji su bili Isusovi učenici i sljedbenici, za koje se kaže da ih je bilo oko »sto i dvadeset«. Moguće je da se podvlači upravo taj broj kako bi se naglasilo da su dvanaestorica poput nadglednika, pastira, čiji broj odgovara broju »braće«, te tako svaki od njih može biti neka vrsta glave stada. Petar u obraćanju braći ponavlja ono što se u Lukinu djelu može iščitavati gotovo kao refren: »Trebalo je da se ispuni Pismo.« Sve što se dogodilo, posebice što se dogodilo u Jeruzalemu, Isusova muka, smrt i uskrsnuće, dogodilo se jer se trebalo ispuniti Pismo. Već i sam izraz »trebalo je« upućuje na Božji naum po kojem se sve to dogodilo. Unutar Božjega nauma bila je i Judina izdaja. Kako bi potkrijepio izrečeno, Petar navodi riječi Psalma 109: »Njegovu službu neka primi drugi.« Potom donosi uvjete koje mora ispuniti onaj koji će preuzeti tu službu. »Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.« To je sadržaj kršćanskoga svjedočenja. Za izbor su predložena dvojica: Josip Barsaba, koji se prozvao Just, i Matija. Potom su se zajednički pomolili. Molitva koja slijedi primjer je kako kršćanske tako i židovske molitve u kojoj se molitelji najprije spominju nekoga Božjega djela ili svojstva koje se odnosi na određeni problem, a onda iznose i konkretnu prošnju. Ovdje se prvo spominju Božjega svaznanja, jer on je »poznavatelj svih srdaca«. Takvo je shvaćanje u skladu sa starozavjetnim poimanjem Boga. I psalmist mu se u molitvi obraća riječima: »Gospodine, proničeš me svega i poznaješ« i dodaje: »Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite« te: »Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj.« Možda se pritom može primijetiti i aluzija na Isusove riječi iz Lukina evanđelja protiv pohlepnih farizeja: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša.« Ne bi trebalo odbaciti ni mogućnost prikrivene polemike protiv Josipa Barsabe koji si je uzeo latinsko ime Just (pravedan). Božja se volja očituje bacanjem kocke, načinom izbora koji će se ubrzo u prvoj zajednici promijeniti. Božji izbor pada na Matiju, koji tako biva »pribrojen jedanaestorici apostola.«
Evanđeoski odlomak donosi dio Isusove svećeničke molitve iz Ivanova evanđelja. Isus, neposredno prije svoje muke, podiže oči k nebu i izgovara svoju molitvu upravljenu Otcu. On svoga Otca naziva »Otče sveti«, čime ga označava kao izdvojenoga od svijeta, kao drugačijega od zla, kao dobro i svetost. Kao takav, on može čuvati Isusove učenike da budu jedno, kao što su i Otac i Sin jedno. Isus to moli zato što je do sada on sâm čuvao one koji su njegovi, kako nijedan ne bi propao. Odsada Sin više ne će biti tijelom prisutan među ljudima – ide k Otcu – a učenici ostaju u svijetu koji ih mrzi. Ta je mržnja svijeta prema učenicima objašnjenja time što oni »nisu od svijeta«, kao što ni Isus nije od svijeta. Zapravo, kao što je Otac svet, izdvojen od svijeta, tako je i Sin, a prihvaćajući od njega Otčevu riječ, i učenici postaju sveti, izdvojeni i drugačiji od svijeta. Oni, međutim, ostaju u svijetu, pa Isus moli Otca da ih »očuva od Zloga«. Ivan u svom evanđelju ne donosi Molitvu Gospodnju, no ona je bila korištena u Ivanovoj zajednici. Ivan je samo želi dodatno protumačiti, želi produbiti njezino značenje. Kršćani, pa i Ivanova zajednica, mole Otčenaš koji završavaju riječima: »Izbavi nas od zla«, a Ivan želi ovdje reći da se time molitve vjernika združuju s molitvom Kristovom. Zadnja Isusova prošnja u ovom odlomku odnosi se na posvećenje njegovih učenika »u istini« koja je Otčeva riječ. Učenici su poslani u svijet kao što je poslan i Isus, pa sada, kad on odlazi k Otcu, oni nastavljaju poslanje istine u svijetu. Isus se posvećuje darujući samoga sebe Otcu kako bi bio jedno s njime i s onima koji su njegovi. Učenici, živeći u istini, što znači prema Božjim zapovijedima koje se sažimlju u riječi »ljubav«, ostaju sjedinjeni s Otcem i Sinom koji će sada otići k Otcu.
Kratki odlomak iz Prve Ivanove poslanice donosi dva temeljna čimbenika sadržaja kršćanske vjere: Bog je ljubav i Isus je Sin Božji. Bog je svoju ljubav prema ljudima pokazao time što je dao svoga Sina. Takva neizmjerna Božja ljubav traži od čovjeka odgovor: »I mi smo dužni ljubiti jedni druge.« Bogu se uzvraća ljubav tako što se ljube bližnji. Takvo se stajalište opravdava time što »Boga nitko nikada ne vidje«. Možda se u toj rečenici nalazi i koja polemička iskra protiv ranih gnostika koji su vjerovali da će dosegnuti Boga svojim silama. Bog je, međutim, prisutan unutar zajednice, pa ako vjernici jedni druge ljube, ljube Boga. Na taj način »Bog ostaje u nama i ljubav njegova u nama savršena«, ne u vjernicima kao pojedincima, nego u zajednici. Eto, dakle, gdje se ostvaruje zajedništvo s Bogom. Veza toga zajedništva njegov je Duh kojega je dao te je po tom daru posljednjih vremena Bog prisutan. Kako bi ta ljubav i to zajedništvo bili potpuni, potrebno je i jedinstvo vjere da je Isus Krist Sin Božji, jedno s Bogom. To je moguće ako čovjek osobno upozna ljubav Božju i povjeruje joj.
