– »Osjećam se mentalno svježiji sada nego prije dvadeset godina«… Čuj ti toga Trumpa, s navršenih 77 on je mlađi i od mene i od sebe prije dvajst godina! A tek glavni mu suparnik, čim ga vidiš onak’ svježeg i okretnog, ne moraš ni sumnjati da se i u devetom desetljeću osjeća taman »u najboljim godinama« da bude na čelu zemlje s najjačom vojskom i igra se »crvenim gumbom« po onim ovalnim i ćoškastim uredima. I u našem Saboru i politici puno je mojih vršnjaka, pa i mrvu starijih, kojima se čini da je »njihovo vrijeme« tek došlo, baš sada kad su sazreli već do točke berbe il’ otpadanja s grane… Slično je i na drugim područjima, pa i u Crkvi, gdje i »nema penzije«, kako mi je uvijek govorila baka. A tek profesori po univerzama… posvud stari koji sve mogu i znaju bolje nego mladi! Guraju se, bore, »pinče« k’o trkači na startu! Bože dobri, pa zar ja jedini vidim da sam ostario i da ne mogu što sam nekoć mogao? Priznajem, ne mogu, ne mogu više…
– »Možeš više!« – poklapa me ženica Jelica jednom od bezbroj replika iz legendarnih »Smogovaca«, čije repriziranje na Hrvatskoj televiziji danas mogu očekivati samo neizlječivi zanesenjaci, s obzirom da se u toj ponajboljoj hrvatskoj seriji za djecu (a i šire) – posebice u zadnjoj »rundi« epizoda o Domovinskom ratu – prikazivala istina koja se danas zbog »stabilnosti« gura pod tepih ili falsificira. Do te mjere da našu unučad – koja seriju gleda zaprženu na starim DVD-ima (da nauče što u školi, čini se, ne će) – već upozoravam koje dijaloge ne bi trebali ponavljati u vrtiću i školi. Da im dedeka slučajno ne pozovu »na informacije«, kao u doba crvene koalicije…
– Ne samo da možeš više, nego i moraš više! – nastavlja Jelica. – Pa što ti misliš, da ćemo moći živjeti samo od naših mirovina?! Pa jesi ti normalan?!
Postajem zamišljen, ne samo zato što su žene uvijek u pravu. Sjetim se svojega Nikole, koji je sad u penziji postao »asistent u nastavi« pa sjedi u školi, mirniji nego kad je bio dijete. Dodijelili mu, starom frajeru, najhiperaktivnijeg klinca, a što će mali sve od Niksa naučiti ne usudim se ni pomisliti… Ili moj Mato, koji je mirovinu dohvatio kao razredni učo, evo ga sad s »kuburom« i u odori, da ne velim uniformi, glumi zaštitara gradilišta. Sve vrane će pouzdano rastjerati, ali… valjda je znao zašto ne želi bit’ »asistent u nastavi«. Vidim, i meni se loše piše… Možda u šezdeset i petoj postanem pekar jer ne mogu spavati? Baš sam k’o lud za novim početcima! Zato krećem u kontranapad:
– A ti, ženice Jelice? Ne ću valjda samo ja raditi u mirovini?!
– A nee, pa ja sam se već počela uvježbavati! Zvala me Katica, ona je tri mjeseca u penziji, a već pet mjeseci na blagajni velemarketa, tamo ću i ja!
– Uh, dobro, samo da nisi raznosačica hrane na biciklu, s obzirom na svoju ljubav prema nogogurajućem koturalu. Premda u tom ciklosektoru možda bi, kao nacionalna manjina, imala neke pogodnosti i privilegije? Hm… vrijedi razmisliti, ha?
