U hrvatskom društvu administracija i politika te brojna civilna društva koja »love u mutnom« otežavaju svakidašnji život. Tako je i na području zdravstva, posebno kad su u pitanju ljudsko dostojanstvo i prava liječnika, medicinskih sestara, pacijenata, što komentira mr. Damir Jukica, koji je završio dodiplomski studij ekonomskih i poslijediplomski studij informacijskih znanosti. Nakon umirovljenja s više od četiri godine braniteljskoga staža angažirao se u Sindikatu umirovljenika Hrvatske, kao predsjednik njegova Odbora za gospodarstvo i član Glavnoga odbora, te u Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata Grada Zagreba, u kojem već punih 10 godina obnaša dužnost predsjednika.
MR. JUKICA: Hrvatska je, nažalost, kao država tipična i po tome što konkurencije nema tamo gdje bi je trebalo biti. Primjerice, većina »uspješnih« hrvatskih privatnika posluje zapravo s državom pa potencijalno uspješnije od sebe poslovno guše, a svoju međunarodnu konkurentnost nemaju potrebu razvijati. Nadalje, gotovo su svi javni natječaji za zapošljavanje u javnom sektoru, čak ni u Hrvatski sabor građani ne mogu birati one koje uistinu žele, nego se, osuđeni na izbore s lista ljubimaca stranačkih čelnika, opredjeljuju za »manje zlo« i slično. Štoviše, gotovo da bi se moglo reći da konkurencije u Hrvatskoj danas ima jedino tamo gdje je nepoželjna, odnosno štetna. Opet od Hrvatskoga sabora nadalje. Koliko smo, primjerice, puta mogli gledati i slušati kako vladajuća većina, i ova i ona, konstruktivne prijedloge oporbe odbacuje samo zato što joj je stranački interes ispred državnoga, partikularni interes, kako bi se to nekad reklo, ispred je općega. Takve se pojave, nažalost, mogu uočiti i u djelovanju dijela tzv. civilnih udruga od kojih neke – čast svim uzornima – djeluju pod parolom »što gore, to bolje«. Štoviše, neki državni sustav uspiju prikazati neuspješnijim, pa i nepostojećim, raste njihova navodna društvena važnost, a time i »opravdanost« – štoviše »nužnost« – njihova financiranja proračunskim novcem. Umjesto da s mjerodavnim državnim tijelima i tijelima lokalne i regionalne uprave i samouprave surađuju, one protiv njih vode otvoren ili prikriven propagandni rat. Otvoreni je svima vidljiv, a prikriveni se najčešće svodi na de facto reketarenje nadležnih ministarstava i županijskih i gradskih odjela: »Ako nam ne odobrite sredstva za naše projekte, medijski ćemo udarati i po vama i po vašim političkim pokroviteljima, pa možete računati i na njihove packe.« Iz javno je dostupnih izvora razvidno da se, ne računajući novac iz fondova Europske unije, u Hrvatskoj za programe civilnoga društva od poreznih obveznika na nacionalnoj, županijskoj i gradskoj razini godišnje izdvaja čak 1,5 milijardi kuna ili 600 do 700 kuna godišnje po stanovniku. To je velik novac koji bi se, bez sumnje, trebao trošiti isključivo svrhovito i savjesno.
MR. JUKICA: Kada je riječ o udrugama koje se neizravno ili otvoreno bave promicanjem, pa i sustavnim nametanjem određenih političkih, ideoloških i, kao što se kod nas voli govoriti, svjetonazorskih stajališta i vrijednosti, poznato je da i njihovo poslanje najbolje objašnjavaju i razgolićuju njihovi utemeljitelji, financijeri i politički svrstani mediji. Koliko su im se pak vladajuće strukture spremne odupirati, ovisi, naravno, ponajprije o njihovoj vlastitoj samostalnosti i vjerodostojnosti.
Kad god je riječ o djelovanju ovdašnjih udruga u zdravstvu, uvijek najprije ističem rad po svemu uzornih među njima kao što su krovna udruga hrvatskih bolesnika Koalicija udruga u zdravstvu na čelu s njezinim predsjednikom prof. Ivicom Belinom, zatim Koordinacija liječnika obiteljske medicine (KOHOM), Hrvatski liječnički zbor i druge s kojima naše povjerenstvo izvrsno surađuje. Drago mi je pohvaliti i nedavni početak suradnje našega povjerenstva s Hrvatskom udrugom za promicanje prava pacijenata iz Splita i njezinom predsjednicom mr. Jasnom Karačić. Te nam udruge, naime, pomažu u informiranju pacijenata o njihovim pravima i o jedinim ovlaštenim i osposobljenim zaštitnicima tih njihovih prava, o županijskim povjerenstvima za zaštitu prava pacijenata, za koje, nažalost, većina hrvatskih pacijenata još uvijek ne zna. Krivnju za to dijelom snose i pojedini »samozvani zaštitnici« prava pacijenata koji na tom neznanju pacijenata nastoje profitirati pa im taje dragocjenu informaciju o našem postojanju i radu. Štoviše, po medijima tvrde kako se hrvatski pacijenti radi zaštite svojih prava nemaju komu obratiti – osim njima, odvjetnicima i medijima. Tuđa se nevolja, dakle, čak i kad je u pitanju zdravlje, može zlorabiti za samopromociju i ostvarivanje i nekih »opipljivijih« interesa neformalno uvezanih pojedinaca i skupina. Nadalje, većina udruga bolesnika u našoj državi radi vrijedno, skromno, samozatajno i bez ostatka altruistički. I njihov bi rad, naravno, bio uspješniji ako bi individualni pristup zamijenili timskim, uz ostalo i uspostavom suradnje s tijelima poput našega. Naša su vrata za suradnju sa svim korektnim i konstruktivnim udrugama širom otvorena.
MR. JUKICA: Želim upozoriti na najveću i najopasniju današnju hrvatsku zabludu, onu da se temeljni društveni sukob – štoviše, pravi hladni građanski rat – ovdje »i dalje« vodi između »lijevih« i »desnih«, između »crvenih« i »crnih«, između partizana i ustaša. A to je potpuna, podmetnuta nam, laž. Stvarni se – nažalost, još uvijek, vidimo, pretežito neosviješteni – društveni sukob u današnjoj Hrvatskoj zapravo vodi između pametnih, poštenih, marljivih i građanski odgovornih pojedinaca iz svake od tih naoko općenito sukobljenih skupina, na jednoj, i glupih, nepoštenih, lijenih i građanski neodgovornih pojedinaca na drugoj strani. Ne bore se, slikovito rečeno, za vlast međusobno HDZ i SDP, nego pametni, pošteni, marljivi i građanski odgovorni članovi i simpatizeri HDZ-a i SDP-a, na jednoj, protiv glupih nepoštenih, lijenih i građanski neodgovornih članova i simpatizera HDZ-a i SDP-a na drugoj strani. Ma kako to knjiški zvučalo, državni i društveni oporavak i razvitak započinju tek kada gledište i pristup »ili ili« budu zamijenjeni gledištem i pristupom »i i«, ali s obvezatno primijenjenim kriterijima univerzalnih, nacionalnih i građanskih vrijednosti.
Kao što su Hrvatsku u Domovinskom ratu zajedno obranili ujedinjeni pametni, pošteni i hrabri hrvatski branitelji – i »lijevi« i »desni«, i liberali i konzervativci, i vjernici i ateisti, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Albanci i Židovi itd., tako je i danas naprijed mogu povući samo svi oni zajedno, na univerzalnim, nacionalnim i građanskim vrijednostima iznova ujedinjeni pametni i pošteni pripadnici svake od tih političkih, etničkih i drugih skupina. Svatko tko danas – umjesto te (kreativne) podjele hrvatskih građana (bez obzira na njihovu političku, stranačku, etničku, vjersku i drugu pripadnost) na, dakle, pametne, poštene, marljive i građanski odgovorne, na jednoj, i na one druge, prema ta im četiri kriterija suprotstavljene, na drugoj strani – javno održava, nameće i forsira destruktivnu tezu o navodno i dalje aktualnom sukobu »lijevih« i »desnih«, partizana i ustaša itd., pa bio on i etnički najčistokrvniji Hrvat, zapravo je sofisticirani četnik i oficir JNA u očigledno neprekinutom specijalnom ratu protiv slobodne i razvojno sposobne Hrvatske i svih njezinih pametnih, poštenih i vrijednih građanka i građana. Svaki pojedinac kojemu nedostaje i samo jedna od tih odlika, makar to bila i samo građanska hrabrost, strukturalno griješi propustom i postaje dijelom općepoznatih grješnih hrvatskih struktura.
Sljedeća je, držim, i s tim povezana, hrvatska zabluda da nam nema boljitka bez novih, podrazumijeva se, stranih investicija. U što? U pretežito neprofitabilan gospodarski i društveni model, u tu vreću bez dna i, stoga, u nepovratno dužničko ropstvo? Stvarni izlaz iz gospodarske, demografske, kulturne, moralne, ekološke i svih drugih hrvatskih kriza, jedinu produktivnu »strukturnu reformu« ne nude nam, barem ne pretežito, nove investicije, nego nova, bolja organizacija rada. I s njom povezana spoznaja da se stvarni društveni sukob u današnjoj Hrvatskoj – kao ni na prethodno navedenim relacijama – ne vodi ni između pripadnika tzv. realnoga i proračunskoga sektora ni između udruga poslodavaca i posloprimaca, pa ni, kada je riječ o zdravstvu, između liječnika i pacijenata, nego između pametnih, poštenih, marljivih, odgovornih i empatičnih pripadnika svake od tih skupina na jednoj i njihovih antipoda na drugoj strani. Potrebno nam je ponajprije i unutarcehovsko intelektualno i moralno »odvajanje žita od kukolja« i suradnja najboljih.
Tom, dakle, perfidnom zamjenom teza, da je u današnjoj Hrvatskoj na sceni sukob između »lijevih« i »desnih«, između sljedbenika partizana i ustaša, a ne između pripadnika i poklonika »vukovarske Hrvatske«, koji je žele slobodnu, pravnu, razvojno i obrambeno sposobnu, demokratsku, kulturnu, socijalno osjetljivu itd., i kvislinške »udbaške Hrvatske«, koji je opet žele gledati okupiranu, raseljavanu i, politološki rečeno, neprijateljski preuzetu i, naravno, u njoj, kao već viđene sluge stranih gospodara, i dalje vladati.
MR. JUKICA: Iako se u većini hrvatskih medija i dalje često može čuti kako pacijente u Hrvatskoj nitko ne čuje i ne štiti, pa se, kada imaju neki problem, moraju snalaziti sami, to uopće nije točno. Stupanjem, naime, na snagu Zakona o zaštiti prava pacijenata krajem 2004. godine u svim su našim županijama osnovana povjerenstva za zaštitu prava pacijenata i gdje god su im čelnici županija omogućili barem minimalne uvjete za rad, ona djeluju razmjerno uspješno. Za razliku od medijski neusporedivo prisutnijih udruga za promicanje prava pacijenata koje su, kao što im i samo ime govori, prava pacijenata ovlaštene isključivo promicati (građane o tim pravima informirati i upućivati ih nadležnim županijskim povjerenstvima), za stvarnu (»konkretnu«) zaštitu pojedinačnih prava pacijenata ovlaštena su, stručno osposobljena i odgovorna isključivo ta županijska povjerenstva. Građanima ih je lako naći jer se sva nalaze na adresama sjedišta županija, pri tamošnjim uredima za zdravstvo. Sve su usluge tih povjerenstava potpuno besplatne. Za svoj rad ona odgovaraju Ministarstvu zdravstva i svojim županijskim skupštinama kojima su jednom godišnje dužna podnijeti izvješća o svom radu. Kada se pacijent ili njegov zakonski zastupnik obrati nadležnomu županijskomu povjerenstvu, od njega ima pravo zahtijevati i dobiti stručnu i pravodobnu zaštitu svih svojih prava te, u zakonskom roku, pisanu obavijest o svakoj poduzetoj službenoj aktivnosti. Na taj će način svaki hrvatski pacijent zaštitu svojih prava ostvariti najbolje, najlakše i najbrže. Nema, dakle, nikakve potrebe da se zbog ugrožavanja ili, još gore, kršenja njegovih prava ijedan hrvatski pacijent svojom pritužbom obraća predsjednici Republike, premijeru, svomu županu, Ministarstvu zdravstva, ministru zdravstva osobno, ravnateljima zdravstvenih ustanova, pučkoj pravobraniteljici, udrugama za promicanje prava pacijenata, udrugama bolesnika, kao ni medijima. Odlukom Ustavnoga suda iz 2008. godine svi se hrvatski pacijenti svojim pritužbama i predstavkama mogu odmah obratiti nadležnim županijskim povjerenstvima za zaštitu prava pacijenata, a ja im savjetujem da to, kad god ocijene potrebnim, i učine. Svaka nam je, naime, zaprimljena pritužba i predstavka pacijenta dragocjen »signal s terena« o mogućem postojanju problema koji, logično, ako se kao takav potvrdi, ne tišti samo jednoga pacijenta. Pa kada uspješno riješimo jedan problem, u pravilu smo, ujedno, preventivno otklonili i brojne druge koji bi se na istom mjestu radnje dogodili i drugim pacijentima. Svima nam je, primjerice, u sjećanju još svjež slučaj otkaza jednomu zagrebačkomu ortopedu zbog neprimjerena službenoga ponašanja prema više svojih pacijentica i pacijenata. I taj je slučaj zorno potvrdio da većina hrvatskih pacijenata još uvijek ne zna za postojanje i rad županijskih povjerenstava za zaštitu prava pacijenata, zbog čega su na gubitku ponajprije pacijenti a, odmah zatim, i liječnici i svi ostali pružatelji zdravstvenih usluga kojima, usput rečeno, naše povjerenstvo također službeno pomaže – ne zbog dodvoravanja tomu dijelu društvene elite, nego zato što smo, ma kako to otrcano zvučalo, svi uistinu »na istom brodu«. Da se, naime, prva, druga ili barem treća pacijentica nezadovoljna službenim ponašanjem toga ortopeda umjesto ravnateljstvu bolnice obratila našemu povjerenstvu, za nedavnom pritužbom – tko zna koje po redu – zgrožene gospođe koja je svoj slučaj hrabro iznijela u javnost, siguran sam, potrebe ne bi bilo, a taj bi ortoped – naravno, od naše strane pravodobno i primjereno službeno opomenut – i danas radio.
MR.JUKICA: Riječ je o stručno i radno iznimno zahtjevnom, odgovornom, a ponekad i opasnom poslu za koji nije lako naći pet stručnjaka koji će ga obavljati gotovo volonterski. Jednoj našoj primorskoj županiji to nije uspjelo ni iz drugoga pokušaja. Zakonodavac je odlučivanje o uvjetima rada tih povjerenstava olako prepustio županima pa se događa da se uvjeti rada u dva susjedna povjerenstva izrazito razlikuju. Jedan župan rad članica i članova svoga županijskoga povjerenstva visoko cijeni, a drugi ga, čini se, ne cijeni nimalo. Potonji valjda računajući da u našoj državi o popularnosti i izbornim rezultatima političara presudno odlučuju Državno odvjetništvo i najutjecajniji mediji, a ne njihov rad, poštenje, marljivost i briga za tzv. male, obične ljude. Zaključno, o uvjetima rada županijskih povjerenstava za zaštitu prava pacijenata odlučuju političari koji njihove usluge osobno ne trebaju.
MR. JUKICA: Točno je, štitimo i prava liječnika i cijeli sustav javnoga zdravstva jer kada ne bismo i to činili, djelovali bismo suprotno interesima naših prioritetnih štićenika, pacijenata. Prošle smo godine zaprimili četiri pritužbe liječnika na ponašanje pacijenata i, ujedno, molbe da im, ako ikako možemo, pokušamo pomoći. U jednoj je od njih pacijent sa, čini se, PTSP-om zbog banalnoga razloga prijetio liječnici i fizički. Jasno, na raspolaganju joj je stajalo obraćanje policiji, ali to bi za nju moglo isprovocirati novi rizik pa se, srećom, obratila nama. Pozvao sam toga pacijenta na razgovor i nakon otprilike jednoipolsatnoga »crtanja kredom po ploči« uspio mu objasniti da nije u pravu, da, štoviše, nije ni »muški« prijetiti ijednoj ženi, da je posrijedi bio nesporazum koji je našim posredovanjem kao takav shvaćen i trajno razriješen. Dogovorili smo se i da će se u slučaju bilo kakvoga novoga konflikta s tom ili bilo kojom drugom liječnicom ili liječnikom najprije javiti našemu povjerenstvu. Liječnica mi je 5-6 dana kasnije zahvalno javila da je taj njezin nekoć poslovično nezadovoljan i ratoboran pacijent postao ljubazan. Mi smo, u Povjerenstvu, najzadovoljniji kada nastale probleme možemo riješiti upravo na taj način, posrednički, prosvjetiteljski i mirotvorno, bez procesuiranja i kažnjavanja bilo koga u tom procesu, volim to tako reći, primopredaje zdravstvenih usluga. Stalo nam je da poslije našega službenoga postupanja, kad god je to moguće, svi budu na dobitku. Sve češće nam se i pacijenti i liječnici obraćaju s molbama da im pomognemo kako bi se jedni drugih »riješili«, kako bi pacijenti što brže pronašli drugoga slobodnoga liječnika i prešli u njegov tim. Svima im, kao svojevrsni bračni terapeut, najprije kažem da će im naše povjerenstvo u tome pomoći, ali ih molim da nam prethodno pruže priliku da ih pomirimo. U velikom broju slučajeva u tome i uspijemo. U posljednjem sam takvom slučaju uspio pomiriti zbog samo jednoga nesporazuma »nepomirljivo posvađanoga« pedijatra i majku dvoje djece koji žive na rubnom dijelu grada. Oboje su mi to jasno dali do znanja. Da u tome nisam uspio, ubuduće bi se svaki put doslovce naputovali do prve najbliže pedijatrijske ordinacije. Lijepa riječ i zlatna vrata otvara.
Sve liječnike i ovom prilikom obavještavam da ima naše povjerenstvo stoji na raspolaganju, da se sa svojim pacijentima više ne trebaju »natezati« ni, još manje, trpjeti bilo kakve neugodnosti, da sve pacijente koji izraze nezadovoljstvo njihovim radom ili službenim ponašanjem mogu odmah uputiti nama. Mi ćemo objektivno razmotriti svaki takav prigovor i obje strane u sporu žurno obavijestiti o svom zaključku.
