Dok čitavi svijet govori o pandemiji koronavirusa, iz fokusa javnosti proteklih je mjeseci nestala druga »pandemija« – stradavanje u cestovnom prometu. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je da je u 2019. godini na cestama poginulo više od milijun i tristo pedeset tisuća osoba. »Bilten o sigurnosti cestovnoga prometa«, koji Ministarstvo unutarnjih poslova objavljuje svake godine, pokazuje da u Hrvatskoj godišnje na cestama pogiba u prosjeku 350 osoba, a tomu treba pribrojiti i tisuće lakše i teže ozlijeđenih. No pregledi statističkih podataka ne mogu u dovoljnoj mjeri osvijetliti koliko su za najmlađe uzraste – vrtićku djecu i školarce – opasne ugroze koje dolaze iz cestovnoga prometa. Primjerice, prometne nesreće prvi su uzrok smrti mladih u dobi između 10 i 25 godina, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Učenje o prometu i kulturi ponašanja njegovih sudionika izravno je i neizravno dio odrastanja svakoga djeteta i njegova otkrivanja svijeta i stvarnosti. Pitanje je samo stječe li zdravu ili nezdravu kulturu ponašanja u prometu. Stoga uz početak školske godine o prometnoj kulturi za Glas Koncila govori stručnjak za sigurnost u cestovnom prometu mr. Nenad Zuber, dopredsjednik udruge »Sigurna cesta – prometna preventiva mladih«.
Iako je gubitak ili trajno onesposobljavanje bilo kojega ljudskoga života rana za svako društvo, a posebno teška za hrvatsko koje se godinama bori i s trendom iseljavanja osoba u najproduktivnijoj životnoj dobi, prometne nesreće donose i veliku neposrednu materijalnu štetu. Prema procjenama stručnjaka za osiguranja i gospodarskih analitičara ta šteta u prosjeku prelazi osam milijardi kuna, što je, usporedbe radi, oko dva posto hrvatskoga BDP-a. Zato prometni stručnjaci, s kojima se slaže i Zuber, naglašavaju da je jačanje prometne kulture svih sudionika u prometu od presudne važnosti jer može najbrže utjecati na smanjenje tragičnih posljedica, a ne treba izostaviti ni činjenicu da je to financijski najmanje zahtjevan oblik ulaganja u sigurnost u prometu.
Kao pješaci ili putnici u motornim vozilima, sudionici u prometu su i djeca. No, napominje Zuber, veoma je važno upravo najmlađe članove društva senzibilizirati na prometnu kulturu, pa se sustavnim i kontinuiranim učenjem o odgovornom ponašanju u prometu od najranije dobi mogu dobiti najbolji plodovi. »Nastojimo posebno senzibilizirati odgojitelje u dječjim vrtićima na kontinuiran rad s djecom povezan s prometnom sigurnošću. Izdali smo dvije slikovnice za djecu, a na putu su treća i četvrta, koje na duhovit i zgodan način pokušavaju uputiti najmlađe kako ispravno sudjelovati u prometu«, objašnjava Zuber. Učenje o prometnom ponašanju djeci nije naporno, a ono što nauče na radionicama ili uz didaktičke materijale sklona su precrtati i u svakodnevicu – tako što upozore odrasle koji žele prijeći cestu na crveno ili pak ne žele da automobil krene dok nisu vezani u sjedalici, naveo je primjere sugovornik.
Kada dođe vrijeme škole i svakodnevnoga putovanja na nastavu, počinje, kaže slikovito Zuber, prava avantura. »U prvim danima školske godine djeca put do škole svladavaju tako što uče od roditelja, baka i djedova koji ih vode u školu i upozoravaju na najopasnija mjesta i kako se sigurno kretati od kuće do škole i natrag. U toj avanturi u boljoj su poziciji djeca koja su bliže školi i koja na putu nemaju velikih raskrižja, cesta s intenzivnim prometom i tramvaja. Zato su djeca iz centara većih gradova u težoj poziciji. Najveća je ugroza u cestovnom prometu za djecu nalet vozila pa se ujesen svake godine kampanjama upozorava vozače na posebnu pozornost i oprez.«
No sve učestaliji odmak prema ekološki prihvatljivijim i jednostavnijim vozilima, kao što su bicikl i električni romobili, zapravo su i dodatna ugrozu za djecu pješake. Električni romobili mogu se kretati brzinom od 40, neki čak i do 70 kilometara na sat, a Zuber upozorava da svaka brzina iznad 30 kilometara na sat može uzrokovati i pogibelj sudionika u prometu. Zbog zaigranosti i uzbuđenosti prvih dana škole djeca naravno vrlo malo misle na promet, a zbog niskoga rasta dovoljan je i jedan grm ili neka druga slična zaprjeka da ih vozač automobila ili drugoga prometnoga sredstva ne opazi na vrijeme, što može rezultirati i težim posljedicama.
»Avantura putovanja od kuće do škole za djecu je velika, a može biti i opasna, pa je važno da se djeca od najranije dobi educiraju o prometu«, rekao je Zuber i napomenuo da u tom procesu trebaju sudjelovati i obrazovne institucije, a zabrinjavajuće je što se reforma »Škola za život« nimalo nije posvetila ugradnji prometne kulture u nastavu. Štetno je to ne samo iz vizure pojedinca, nego i iz perspektive države. »Država kasnije opet mora ulagati veća sredstva kako bi se popravile štete uzrokovane neodgovornim ponašanjem. Tu se vraćamo na priču da je edukacija najjeftinija, a sanacija štete i ozljeda najskuplja«, smatra sugovornik.
Veliku ulogu u prometnom odgajanju mladih imaju i njihovi roditelji. »Iako se za vrijeme vožnje možda igraju ili zabavljaju drugim stvarima, djeca kao spužve upijaju sve ono što vide od roditelja u prometu. Bilo kakva agresivnost, neprimjeren rječnik i dobacivanje drugim sudionicima u prometu, prebrza vožnja i nagla kočenja stvari su koje djeca mogu nesvjesno prihvatiti i to kasnije može postati njihova stečena navika i obrazac ponašanja, koje je u odrasloj dobi teže ispraviti. Roditelji su zato odgovorni da svojim primjerom i načinom komuniciranja u prometu pomažu djeci da izgrade zdrava stajališta koja će se pretočiti u odgovorno ponašanje.«
Iz svega navedenoga proizlazi da je za većinu prvi ozbiljan susret s prometnom kulturom vrijeme autoškole, no Zuber se s time ne slaže. »Kada dolaze u autoškolu, mladi dolaze s određenim ustaljenim obrascima ponašanja u prometu koje su stekli od roditelja ili vršnjaka. U autoškolama oni nauče sve prometne propise i na temelju teorijskih znanja i temeljnih vještina upravljanja vozilom na cesti polažu vozački ispit. No postavlja se pitanje zašto onda posebno mladi doživljavaju prometne nesreće. Ne doživljavaju ih zbog neznanja, nego upravo zbog štetnih prometnih ponašanja, poput prevelike brzine i vožnje pod utjecajem alkohola, koje rezultiraju smrtnim ili drugim posljedicama. Tridesetak sati vožnje u autoškoli nije dovoljno za usvajanje obrazaca kulturnoga ponašanja u prometu. Njih se treba stjecati cjeloživotnim postupkom učenja. Zato su u tom slučaju u određenoj prednosti i mladi koji su završili prometne škole pa kada dođu u autoškolu, imaju već neke obrasce sigurnoga ponašanja u prometu. Ponašanja su bitna i o njima ovisi sigurnost u prometu.«
»Sustavnim i mudrim radom mogu se prevenirati štetne posljedice neodgovornih ponašanja. Pravilo da je bolje spriječiti nego liječiti štetu vrijedi ne samo za promet, nego za sve segmente društva. Pitanje prometne kulture pogađa cjelokupno društvo i važno je da ljudi o tome počnu promišljati na svim razinama. Najveći korak činimo ako počnemo promišljati kako raditi na sebi i sutra biti sigurniji i odgovorniji sudionik u prometu. Ako dođemo do toga, ostvarili smo velik uspjeh«, zaključio je Zuber.
