Nakon što su se ukrajinski gradovi našli pod još žešćim udarima ruskih granatiranja svaki scenarij razvoja rata na istoku Europe više nije nerealan. Međutim, u raspravama koje se u »glavnoj struji« medijskoga mnijenja vode oko vjerojatnosti nuklearnoga rata na istoku Europe iz fokusa se često izostavljaju dubinske promjene svjetskoga poretka koje su počele puno prije rata u Ukrajini. U traženju odgovora na pitanje kako »igre« velikih sila utječu i na »malenu« Hrvatsku Glas Koncila naišao je na mr. Zorana Žica, sugovornika koji je većinu radnoga vijeka proveo radeći za ugledne međunarodne tehnološke tvrtke. Pritom je pobliže upoznao različita društva, kulture i političke sustave, uključujući i sustav Kine, »carstva« koje je prema mišljenju mnogih najopasniji pretendent kada je riječ o preuzimanju prevlasti u svijetu.
Radeći kao direktor poslovnoga razvoja i marketinga u međunarodnim koncernima, imao sam sreću da sam mogao povezati posao i svoj veliki hobi, a to su putovanja i upoznavanja ljudi. Proputovao sam i živio u mnogo zemalja, upoznao mnogo različitih kultura, običaja, vjera, političkih i ekonomskih sustava.
Posjetio sam više od 80 zemalja. Iz te perspektive i dugogodišnjega radnoga i životnoga iskustva mogu reći sa sigurnošću da živimo u dobu golemih promjena, koje će život svih nas, bez obzira na to gdje živjeli, bitno promijeniti. Iako je to danas već potpuno jasno, većina ljudi ne može ili ne želi prihvatiti tu činjenicu. Što je i razumljivo, nitko ne voli velike i nagle promjene. Konačne posljedice tih tektonskih promjena u kojima se nalazimo danas još ne možemo ni sagledati.
Svjedoci smo najvećih globalnih promjena nakon Drugoga svjetskoga rata. Nekoliko ih je različitih, a na žalost vremenski su se preklopile. To je pandemija koronavirusa koja je pokazala koliko je naš svijet u kojem živimo krhak i koliko smo mi kao pojedinci nezaštićeni od takvih i sličnih bolesti. Dogodio se i rat u Ukrajini, povećala se vjerojatnost nuklearnoga rata, imamo žarište napetosti u Aziji, na Tajvanu. Sve su to veliki rizici za naš današnji poredak. Granica između pojmova mir i rat postaje sve neodređenija. Moramo percipirati te pojmove na sasvim drugi način – čini se da se danas više ne može na rat i mir gledati crno-bijelo. Uostalom, »cyberwar« (hrv. kibernetički rat) počeo je puno prije rata u Ukrajini.
Sljedeći veliki problem su klimatske promjene, o kojima se godinama govori i koje sve više pokazuju svoju razornu moć. Nadalje, suočeni smo i s inflacijom. Ona nije počela početkom rata u Ukrajini. Inflacija je počela prije koronavirusa i rata u Ukrajini. Rat u Ukrajini samo ju je pojačao. Od krize 2008. godine akumulirali su se različiti problemi i svijetom se makroekonomski upravljalo na način zbog kojega je pojava inflacije bila neizbježna. Prekomjerno tiskanje novca politika je koju je nakon 2008. snažno primjenjivala Amerika, a taj je model preuzela i Europa i to je pokrenulo inflaciju. Nažalost, u Hrvatskoj smo svjedočili i pravim tektonskim pomacima, u užem smislu te riječi – potresima. Neki od navedenih događaja posljedica su djelovanja viših sila, a neki su izravna posljedica našega načina života, manjkavosti kapitalističkoga sustava koji čovjeka sve više drži izvan fokusa, a dobit je jedini, ali i besmisleni cilj. Sustav kapitalizma mora se bitno promijeniti. Pitanje je samo kakav će biti put kojim će se sustav mijenjati. Hoće li on biti bolan ili pametan, pokazat će vrijeme.
Prije nego što kažemo nešto o mjestu Hrvatske u međunarodnim okvirima moramo biti svjesni naše »veličine« u svjetskim razmjerima. Hrvatska čini 0,05 posto svjetske populacije, dakle mi smo manji od statističke pogrješke brojenja populacije u Kini ili Indiji. Činimo nešto manje od 0,5 posto NATO-ove populacije i manje od jedan posto populacije EU-a. Kao globalni direktor marketinga dobivao sam razne poslovne izvještaje za sva tržišta svijeta. Hrvatska nije ni u jednom od njih egzistirala kao poseban redak, poseban broj. Zemlje naše veličine uvijek se zbrajaju u većim zemljopisnim jedinicama, primjerice među zemljama srednje Europe, Mediterana ili jugoistoka Europe. Slikovito rečeno, mi smo jako mali čamac u velikom oceanu, kojim trenutačno hara nekoliko opasnih oluja. Možemo se truditi i veslati po svojim kartama i navigacijskim odlukama, ali ne ćemo puno postići. Najbolje što nam se moglo dogoditi jest da su nas »veliki brodovi« EU-a i NATO-a uzeli uz svoj bok i da nas vode kroz oluje. Jasno, moramo paziti da nas ti veliki brodovi ne oštete. »Konopi« moraju biti dovoljno dugi i pametno zavezani.
Hrvatska i po prirodi stvari, dakle zemljopisno, kulturološki, povijesno i vjerski pripada Europi. I oko toga ne bi trebalo biti nikakve diskusije. No mislim da činjenica da smo dio Europe nije dovoljno doprla do naše svijesti. Često možemo čuti u našim razgovorima da ljudi govore »tamo u Europi«. Pa nije to »tamo«. I mi smo Europa. Prihvatimo to i iskoristimo prednosti!
To je pitanje za geopolitičare i vojne stručnjake, a nisam siguran da i oni imaju odgovor. Nadam se da se takav scenarij ne će dogoditi. Geopolitički su odnosi već sada bitno promijenjeni, karte na globalnom stolu danas se dijele sasvim drugačije nego prije rata u Ukrajini. Rusija može napasti i neku NATO-ovu zemlju. Može se dogoditi i sukob velikih sila bez uporabe nuklearnoga oružja. Eskalacija sukoba još bi više zakomplicirala situaciju. Nužno to ne mora biti ni nuklearni rat u Europi. Može se dogoditi i onaj »klasični«. A može se dogoditi i novi rat u Aziji, na Tajvanu.
Kina je zemlja koju intenzivno pratim još od početka devedesetih. Radio sam i živio u Aziji. Kina je definitivno na putu ostvarivanja jake prisutnosti u svijetu. Ona ima tisuće godina povijesti, no nikada nije vodila ekspanzionističku politiku. Sve do danas. Više je razloga za to. Kina je naglo ekonomski narasla u posljednja tri desetljeća i postala je velika sila. No Kina se susreće s unutarnjim problemima i vlasti je potreban otklon od tih problema. U politici je česta pojava da političari zaoštravanjem vanjske politike čine odmak od unutarnjih problema. Predsjednik Xi Jinping želi učiniti Kinu (i sebe) ekonomskom i političkom silom broj jedan u svijetu, a već je druga ekonomska sila svijeta. Xi Jinping ima i vremenski cilj do kada to želi ostvariti, a to je 80. godišnjica osnivanja Narodne Republike Kine, koja će se slaviti za sedam godina, 2029. godine.
Xi Jinping, koji je generalni sekretar Komunističke partije Kine od 2012. i predsjednik države od 2013., upravo ovih dana, dok razgovaramo, na 20. partijskom kongresu bit će izabran treći put za vođu partije. To je golemi spektakl, gdje će 2300 delegata »demokratski« izabrati jednoga kandidata, u Velikoj dvorani naroda na Trgu Tiananmen u Pekingu. Nadalje, u ožujku 2023. na Narodnom kongresu birat će se predsjednik države – gotovo sigurno opet Xi, i to po treći put. Dakle kineski je predsjednik promijenio i ustav da može više od dva puta biti izabran za predsjednika. Xi Jinping ime je koje će još dugo biti vrlo prisutno u svjetskoj politici.
Kina sa svojim vrlo specifičnim spojem konfucijanizma, komunizma i državnoga kapitalizma, i s predsjednikom Xijem kao marksistom i nacionalistom, smatra da može ponuditi model razvoja siromašnim zemljama. Jasno, uz dodatak potpune digitalne kontrole pojedinaca, sustava »socijalnih kredita« (sustav društvenih povlastica i kazna). Mao i Staljin mogli su samo sanjati o takvim kontrolnim mehanizmima. To je velika opasnost za manje i siromašne zemlje u cijelom svijetu.
U posljednjih trideset godina Kina se bitno promijenila. Prije je bila prepoznatljiva uglavnom po proizvodima niske tehnologije »made in China« (proizvedeno u Kini). Danas je Kina tehnološki visoko razvijena zemlja. Najprije su upijali znanja, a onda su počeli razmišljati sustavno. Zato su prešli razinu »made in China« – u »designed and developed in China« (hrv. osmišljeno i razvijeno u Kini). U svim ključnim tehnologijama danas su na razini Zapada. Oni više ne moraju ništa kopirati od nas.
Sve što ste spomenuli u pitanju – i još puno više od toga – dio je današnje kineske ekspanzionističke politike. Kada je počela ta ekspanzija, zapadni svijet dugo nije vidio da se takvo nešto događa. Glavni alat u širenju Kine svijetom danas je »novi put svile«, ili bolje reći »novi putovi svile« jer ih ima nekoliko. To je prije svega kopneni »put svile«, najsličniji staromu Putu svile koji je funkcionirao još od dinastije Han u 2. stoljeću prije Krista pa sve do 15. st. kada ga je ukinulo Osmansko Carstvo. Ta infrastruktura danas uključuje željezničke i cestovne putove koji vode od velikih gradova na istoku Kine – Šangaja, Pekinga, Xiana – preko cijele Kine, srednje Azije, Bliskoga istoka, preko Turske i istočne Europe sve do gradova zapadne Europe, uključujući i Madrid.
Postoji i morski »put svile«, kojemu jedan važan ogranak završava u Trstu i vrlo je opasan za nas jer su i naše luke, kao i cijela Hrvatska, dio toga puta. U sklopu toga je i projekt Pelješkoga mosta te manje ili više neuspješni kineski projekti oko luka Zadra, Rijeke i Pule, kao i projekti gradnje nizinske pruge Rijeka – Zagreb i drugi slični projekti u Hrvatskoj. Pelješki most nama ostaje kao plus, no to je i za Europu bila jedna od lekcija kada je shvatila što se zapravo događa. U našem je susjedstvu, prihvaćajući jedan od modela projekata »putova svile«, Crna Gora pokleknula i bila bi u dužničkom ropstvu Kine da nije Europska unija intervenirala i reprogramirala njihov dug.
Digitalni »put svile« vrlo je opasan i sveprisutan. Kineski telekomunikacijski div Huawei jedan je od glavnih tehnoloških nosilaca digitalnoga puta svile. Da, osim u Velikoj Britaniji, Huawei je u većini zapadnih zemalja danas nepoželjan partner u strateškim projektima. Samo jedan primjer kako Kina osvaja svijet digitalnim putom. Društvenom mrežom »Tik-Tok« koristi se 50 posto mladih u Njemačkoj u dobi od 13 do 19 godina. To je kineska platforma, potpuno kontrolirana i filtrirana. To znači da Kinezi na toj mreži blokiraju sadržaj koji njima ne odgovara, i to tako da autor videouratka to i ne primijeti. Propuštaju sadržaje koje žele i umjetno podižu razinu gledanosti sadržaja koje žele promovirati. Zastrašujuća je spoznaja da informacije njemačke mladeži danas kontrolira – Kina! To je ujedno primjer digitalnoga ratovanja koje traje već dugo i koje sam spomenuo u našem razgovoru. Takav je rat nevidljiv i vrlo je opasan.
Put svile danas je put kolonizacije. Zapad je tu opasnost uočio, no ne i zemlje u razvoju. Trenutačno je u kineskoj »obradi« Južna Amerika, a Afrika je već preuzeta.
Današnji svijet definitivno je globalan. Kretanje ljudi, dobara, novca, ideja, znanja, kulture, ali na žalost i terora, kriminala i bolesti, danas je globalno i ostat će globalno. No svjedočimo promjeni paradigme globalizma – globalni svijet više ne će biti onakav kakav poznajemo, unipolaran. Svijet se polarizira, s jednim polom u Americi i drugim u Kini. Ključno je pitanje kojoj će se strani u toj polariziranoj globalizaciji prikloniti velike zemlje poput Rusije i Indije. Danas se Rusija priklanja Kini.
Mi kao Europa moramo postati svjesni takve polarizirane globalizacije. Moramo postati još jači – napose prema van, samosvjesniji i samoodređeniji, a onda time i samoodrživiji. Ukratko Europa treba postati neovisnija o ostalima, što danas ona nije. EU ne može biti Amerika ili Kina. Mi trebamo biti jedinstveni prema van, a prema unutra zadržati svoje nacionalne posebnosti. Svi smo znali da je model društva koji smo živjeli zadnjih desetljeća daleko od savršenoga. Čini mi se da smo došli do točke velikih promjena, nadajmo se nabolje. Primjerice, organizacija »Club of Rome«, čiji su članovi ugledni znanstvenici, ekonomisti i poslovni ljudi, pokazala je u svojoj najnovijoj studiji »Earth for All« (hrv. Svijet za sve) jedan od mogućih putova. To je putokaz prema boljemu i humanomu društvu. Studija tvrdi da bi se pravednom raspodjelom samo dva posto od ukupnoga svjetskoga kapitala naš današnji svijet mogao bitno popraviti, smanjiti nejednakosti i zaustaviti ekološku katastrofu. A za to treba i puno dobro volje. I poznati francuski ekonomist i autor Thomas Piketty u svojoj najnovijoj knjizi »Brief History of Equality« (hrv. Kratka povijest jednakosti) nudi plan kako preraspodijeliti materijalno i financijsko bogatstvo i učiniti naš svijet ljepšim i humanijim.
Nadajmo se da ćemo naći miran put u bolji svjetski poredak. Kao što sam rekao, ako ne reagiramo brzo i efikasno, moglo bi biti kasno. A stignemo, iako sat pokazuje minutu do dvanaest.
