Već 2018. i 2019. istraživači Cambridgea otkrili su da se 48 posto od 7022 ispitanih 17-godišnjaka slaže s izjavom: »Mislim da sam ovisan o društvenim medijima.« Prvi nalazi studije opisani su kao »zapanjujući«, a istraživači su rekli da bi odnos nekih ljudi s društvenim medijima mogao biti sličan bihevioralnoj ovisnosti. Tim s Cambridgea analizira podatke iz studije koju provodi Centar za longitudinalne studije (CLS) na sveučilištu u Londonu Millennium Cohort Study. Prati živote više od 18 000 djece rođene u Ujedinjenom Kraljevstvu 2000. i 2001. godine kako bi mapirao pozadinu djece rođene početkom 21. stoljeća. U ukupnom broju onih koji su odgovorili da se osjećaju ovisno veći je udio djevojčica (57 posto).
Napraviti tišinu i mrak
Slična upozorenja došla su i iz hrvatskoga okruženja, a potvrđena su životnim iskustvom. Nedavno je ugledni hrvatski psihijatar, publicist i pomorski pustolov Križo Katinić objavio knjigu ispunjenu mislima o posve različitim pojmovima naziva »Rasuti fragmenti postojanja«. S njim je razgovarao novinar Večernjega lista Robert Bubalo. Na pisanje knjige su ga, rekao je, motivirale riječi njemačkoga mislioca Petera Sloterdijka: »Prije no što zapravo živimo, uvijek moramo još nešto drugo obaviti, ispuniti neku pretpostavku, zadovoljiti neku prethodno važniju želju, poravnati neki račun.« Katinićeve minijature o uzvišenim pojmovima kao što su filozofija ili religija, ali i (naizgled) posve prizemnima kao što su SMS poruke odlikuju britkost, originalnost i sarkazam, a odišu bogatim profesionalnim životnim iskustvom…
»Moderno doba u kojem živimo vrijeme je vanjštine, slike bljeska, informacije, i u toj količini čovjek se udaljio od sebe. Trebamo pokušati stati, što je teško, to nam je nelagodno jer smo naviknuti na stalnu vrtnju. Bojimo se zaustaviti, a da bismo krenuli prema sebi, moramo prvo stati. Moramo napraviti tišinu i mrak jer smo ih ukrali od prirode, u kojoj je čovjek živio stoljećima. I da bismo se mogli referirati na taj svijet, moramo pogledati sebe. To je sudbina svakoga čovjeka koja je zaboravljena i prisilno suspendirana. No ta ‘pustolovina’ vrijedi samo ako nas opet vodi k drugima«, rekao je psihijatar.
I on se služi porukama, ali umjereno. Smatra da bi bilo pretenciozno kritizirati druge jer se i sam slično ponaša. »Nisam predložio ukidanje, kritizirao sam i to stavio na promišljanje i sebi i drugima. I naravno polazim od sebe jer se uhvatim da je i meni katkad lakše poslati poruku nego prošetati ili čak nazvati osobu i čuti joj glas«, rekao je.
Protočni ormari
»To što mi, recimo, unutar 24 sata utrpamo toliko obveza u svoje vrijeme proizvod je suvremenoga života. Trebali bismo biti krajnje organizirani i sve obavljati jedno za drugim, po točno određenom redoslijedu, kako bismo navečer mogli sami sebi kazati da smo sve planirano odradili. Međutim tko navečer može reći da je obavio sve što je planirao? Poznajem malo takvih ljudi. Znači trpamo previše toga u svoje vrijeme, kao što u svoje živote trpamo previše stvari. Pogledajmo koliko toga imamo u ormarima što ne nosimo. Jedno pravilo kaže da ono što nismo u godinu dana odjenuli izbacimo iz ormara. Ja to nisam napravio. Ali smo u obitelji dogovorili nešto drugo: ako jedna stvar ide u ormar, jedna stvar mora ići van. Pretrpavamo svoje vrijeme i ono uzima danak jer ga više ne možemo vratiti.« (…)
»Mislim da će neki moji kolege koji ne budu imali strpljenja promisliti što sam napisao, biti jako nezadovoljni i reći da rušim struku. No ovo je kritika uzimanja velike količine lijekova i to linije manjega otpora i kod pacijenata i kod doktora medicine. Kad uđem u ljekarnu i vidim kolike su količine lijekova na policama i koliki su u njima redovi ljudi, to je za mene poraz medicine. Jer medicina je uspješna onda kada se izliječim, kada mi liječnik kaže da će mi ukinuti ili smanjiti lijek. Previše očekivanja, pa i ‘povjerenja’ imamo u medicinu. Da, ona će nas jednoga dana, kad se razbolimo, spasiti. Ali medicina je neka ukleta spasiteljica koja kad nas jednom uzme pod svoj kišobran, stalno ostavlja u svojem dosegu.«
Automatski se mole Bogu
»Kršćani imaju snažnu inspiraciju vjere, a zapravo se često ponašaju nesigurno u okruženju, i to zbog pritisaka kao ljudi koji su zapravo i sami drugoga reda, za što nemaju razloga. Vjera je silna inspiracija za svakodnevni život. Mislim da je vjera nešto što daje silnu snagu čovjeku. Ima puno primjera da se ljudi koji su životno ugroženi, automatski mole Bogu. Teške situacije u životu vode i do trajnoga obraćenja. Upoznao sam puno ljudi koji, prolazeći životna iskušenja, posebno bolesti, svjedoče. Rekli su da im je bolest donijela obraćenje koje nikada ne bi dobili na neki drugi način.«
Odgovarajući na pitanje je li istina da su Hrvati u vrhu Europe po upotrebi antidepresiva, naveo je primjer profesora Dinka Vitezića iz Rijeke. On je na jednom kongresu prikazao svoj rad koji je napisao nakon pet godina praćenja povećanja potrošnje anksiolitika – Normabela, Praxitena, Xanaxa… U pet godina povećanje upotrebe tih lijekova bilo je 50 posto. U cijelom svijetu povećava se broj upotrebe i anksiolitika i antidepresiva, i to je svojevrstan neuspjeh. Velik problem i za struku i za društvo… Danas je prosječni pacijent vrlo nezadovoljan ako na pregledu ne dobije nikakav recept za lijek.
