Rođen u Kuli Norinskoj 15. rujna 1900., Radovan Jerković kršten je imenom Radoslav, ali se potpisivao Rade ili Radovan. Studij bogoslovije započeo je u Sarajevu, nastavio u Mariboru do 1923. te dovršio u Sarajevu, gdje je 1925. diplomirao, a iste je godine zaređen za svećenika. Poslijediplomski studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1935. Bio je župnik u neretvanskoj župi Dobranje – Bijeli Vir, vjeroučitelj u Metkoviću od 1928. Zbog svojih hrvatskih nazora bio je 1933. proglašen »izrazitim separatistom, otvorenim klerikalcem i zasukanim Hrvatom«.
Nakon dolaska komunista na vlast u listopadu 1944. preuzeo je upravljanje župe u Opuzenu, no 23. srpnja 1945. u montiranom komunističkom procesu optužen je kao »veliki srbožder, sljedbenik zloglasne šovinističke škole franjevaca sa Širokog Brijega, koja je odgojila najpoznatije ustaše koljače« i osuđen »na gubitak nacionalne časti u trajanju od 15 godina i na prisilan rad u trajanju od 5 godina«. Imenovan je 25. listopada 1946. upraviteljem župe sv. Martina u Vranjicu kod Splita – što mu je bila posljednja služba. U lipnju 1950. ponovno je uhićen i odveden u zatvor na Katalinića brigu u Splitu, gdje je 14. kolovoza 1950. umro od posljedica mučenja strujom.
Članke, većinom o odgoju i o temama iz neretvanske povijesti i kulture, pisao je u »Katoličkoj riječi«, »Kršćanskoj školi«, kalendaru »Napredak«, »Hrvatskom glasniku«, »Životu s Crkvom«, »Hrvatskom radiši«, »Hrvatskom dnevniku«, »Vrhbosni«, »Jadranskoj straži« i »Listu biskupije splitsko-makarske«. Tiskao je »Kratki povijesni prikaz kule Norinske i novija povijest Neretve. Napose o župi Metković povodom 200-godišnjice« 1934., »Gabela (prilog povijesti donje Neretve)« 1939., »Dvije stare tvrđave na ušću Neretve (Brštanik i Koš)« 1940., »Otok Osinj na ušću Neretve. Kaštel i crkva sa samostanom na njemu« 1941., u kojem je izvijestio o svojim istraživanjima predaje o dolasku sv. Franje Asiškoga na otočić Osinj tijekom povratka iz Sirije. Nažalost, nije dospio objaviti knjigu »Povijesti Neretve«, za koju je građa ostala u rukopisu na više od 4000 stranica i čuva se u Nadbiskupskom arhivu u Splitu.
Iako nije bio školovani povjesničar, »njegov rad je utoliko važniji jer je upravo povijest tog područja jedna od najslabije istraženih dijelova u povijesti hrvatskoga naroda« (T. Macan). Ulica u Metkoviću nosi njegovo ime. (L)
