Široj javnosti manje poznata internetska stranica »Carthusian booklets series / Serija kartuzijanskih knjižnica« na engleskom jeziku objavljuje prikaze knjiga o duhovnosti, životu, utemeljitelju, duhovnim velikanima, samostanima, novinskim člancima, obavijestima i sl. jednoga od najstrožih redovničkih zajednica u Katoličkoj Crkvi – kartuzijancima, koje je osnovao g. 1084. sv. Bruno.
U toj prebogatoj duhovnoj riznici dobro je spomenuti članak o mučeništvu redovnika kartuzije u Farnetu, sjeverno od grada Lucce u talijanskoj regiji Toskani, koji su vlastite živote položili u Drugom svjetskom ratu spašavajući od pogibelji skupinu više od stotinu Židova i Talijana. Članak »Tiho ljeto 1944.« objavila je novinarka Giuseppina Sciascia u engleskom izdanju vatikanskoga glasila »L’osservatore Romano« od 2. veljače 2005. Svakako je vrijedno spomenuti se tih skromnih redovnika i njihova dosljednoga nasljedovanja Krista, čiji je vrhunac – položiti život za bližnjega! Naime, 1. rujna 1944. redovnici su otvorili samostanska vrata njemačkim vojnicima iz 16. SS Panzergrenadier divizije, pod zapovjedništvom narednika Edwarda Frolina, koji su došli provjeriti glasine da su brojni Židovi, talijanski partizani i drugi za vlasti nepoćudni Talijani pronašli utočište unutar samostanskih zidina. Slijedio je pravi »lov na ljude« po redovničkim ćelijama, hodnicima, tavanu, crkvi, vrtovima i prostranom dvorištu, u kojem je ubijeno šezdeset osoba, od kojih i dvanaest kartuzijanaca, šest svećenika i šest braće laika, koji su pokušali zaštiti preplašene štićenike. Uz redovnike Talijane bila su dva Nijemca te po jedan Švicarac, Venezuelac i Španjolac: fra Benedetto Lapuente, fra Bruno D’Amico, fra Raffaele Cantero, fra Adriano Compagnon, fra Adriano Clerc, fra Michele Nota, fra Giorgio Maritano, fra Pio Egger, fra Martino Binz, fra Gabriele Maria Costa, fra Aldo Mei i fra Bernardo Montes de Oca. Zadnji spomenuti fra Bernardo bio je novak, prije nego što je stupio u kartuzijanski red bivši biskup Valencije u Venezueli. Samo je nekolicina uspjela pobjeći, a ostali preživjeli uhićeni su i odvezeni kamionima nedaleko od gradića Camaiorea, gdje su ispitivani, mučeni i potom strijeljani.
Iako su mještani Lucce i okolice znali da su kartuzijanci vezani prastarim strogim pravilom ograđivanja od vanjskoga svijeta, provodeći svagdašnjicu u potpunoj izolaciji, šutnji, molitvi, učenju i radu, očajnici su bježeći od pogibelji svejedno kucali na njihova vrata. Samostanski poglavar prior o. Martino Binz posavjetovao se sa subraćom o. Gabrielom Costom i o. Piom Eggerom smiju li prekršiti vjekovno pravilo reda, koje je u njegovu temelju, ili ne? Nakon priorova upita: »Što da nam Isus pokuca na vrata? Što ćemo mu odgovoriti i hoćemo li ga ostaviti vani u pogibelji?« odlučili su otvoriti vrata i spasiti ljudske živote.
Jedan od preživjelih, tada 18-godišnji Vincenzo Rizzo s ocem Vitom, koji su pomagali židovskim obiteljima da pobjegnu od uhićenja, kasnije je svjedočio kako su ih redovnici smjestili u kamenu kućicu, tokarilicu za drvo, gdje su im redovito donosili hranu. Šezdeset godina nakon toga strašnoga masakra, na suđenju 29. rujna 2004., održanu u talijanskom gradu La Speziji, opisao je kakvim su sve mučenjima bili podvrgnuti redovnici. Među ostalim spomenuo je o. Gabrielea, kojemu su zapalili bradu, i o. Giovannija Abetinija, kojega su batinali svaki put kada mu je tijekom čučnjeva s raširenim rukama brevijar ispadao iz usta. »S osmijehom na licu ni jedan kartuzijanac nije pokazivao strah pred prijetnjama i mučenjem, samo su šutjeli i podnosili boli u tišini.«
Nekoliko mjeseci kasnije preživjeli su se kartuzijanci uspjeli vratiti u samostan u Farnetu, čija je gradnja započela 1340. zahvaljujući bogatomu trgovcu iz Lucce koji je 1337. dio svoje baštine darovao za osnivanje kartuzije. U 16. i 17. stoljeću djelomično je obnovljena i tada su nastala vrlo vrijedna djela talijanskih slikara Giovannija Fondagne i Stefana Cassianija u unutrašnjosti crkve, uključujući kupolu i dva sporedna oltara. Samostan je 1809. ostao pust jer su ga zauzele Napoleonove postrojbe protjeravši redovnike, sve do 1904. kada su u njega došli redovnici iz Velike Kartuzije iz Francuske, koje je protjerala ondašnja protuvjerska sekularistička vlada. Tada je kartuzija Farneta znatno proširena, ali je zadržala klasičnu arhitektonsku strukturu – crkvu okruženu monaškim ćelijama i zgradama za samotnjački život. Godine 1940. francuski su se kartuzijanci uspjeli vratiti u Veliku Kartuziju, ali je zajednica u Farneti nastavila svoj monaški život. Godinama su njezini skromni redovnici, koji su izbjegavali publicitet, šutjeli o mučeništvu svoje subraće, a javnost se zainteresirala za taj slučaj tek 1985. kada je na inicijativu nekolicine preživjelih na ulazu u samostan otkrivena spomenploča. Sveta je Stolica zatražila od redovnika izvješće i svjedočanstva, a novinar Luigi Accattoli temeljem toga je 2014. objavio knjigu »Masakr u Farneti«.
