Najljepši i prirodno najbogatiji dio Bosne i Hercegovine smješten je uz mirnu Savu, rijeku na koju je naslonjena regija Bosanska Posavina. Premda su kroz tisućljeće u tim krajevima većinom bili naseljeni Hrvati, brojni su ih osvajači nastojali iskorijeniti, ponajprije turski, zatim srpski, jer su im bile privlačne plodne ravnice i prirodna ljepota. Tako je bilo i u posljednjem ratu kad je srpski agresor, ne birajući sredstva, većim dijelom protjerao Hrvate iz Bosanske Posavine, pobivši brojne i ostavivši spaljenu zemlju. Ruševine i garež u Bosanskoj Posavini svjedoče o srpskoj agresiji i agresiji Jugoslavenske armije. U zajedništvu znakovlja kokarde i petokrake ubijeni su brojni civili, djeca, žene, starci, branitelji. No hrvatska politička nedorečenost, poslije smrti dr. Franje Tuđmana, i nije tražila odgovornost za ratne zločine nad hrvatskim narodom u tim krajevima, ali ni u Republici Hrvatskoj.
Ipak, gradić Orašje, kojemu je Županja u Hrvatskoj preko Save, odupro se velikosrpskom nasilju i agresiji. Taj gradić, valjda jedan od ljepših u Bosni i Hercegovini, danas resi suvremena arhitektura: u njemu su trgovački centri, hoteli, stambeni objekti…
Nakon prelaska Savskoga mosta i po ulasku u Orašje s desne strane dominira župna crkva koja svjedoči i vjersku pripadnost naroda. Prva je i jedina crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je posvećena bl. Alojziju Stepincu. Znakovita je njezina posveta hrvatskomu mučeniku jer katolici oraške župe u današnje vrijeme doživljavaju nove progone pa ne čudi što zagovor traže kod hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca koji je i sam bio progonjen. Danas civiliziranomu svijetu to zvuči nepojmljivo, no na konstantnom su udaru samo zato što su Hrvati, katolici, i što se ne žele odreći pravednosti i istine, žele ostati i opstati na svojim ognjištima, koje su branili i obranili.
U crkvenom ustroju župa Orašje pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a smještena je na desnoj obali rijeke Save, na granici s Hrvatskom, na sjeveru je Bosne, u Bosanskoj Posavini. Jedna je od deset župa Šamačkoga dekanata. Osnovana je dekretom vrhbosanskoga nadbiskupa 2006. godine na području koje je pastoralno pripadalo župi Marijina uznesenja – Tolisa. Tu novu župu Vrhbosanske nadbiskupije pastoralno služe svećenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Gradnja crkve po projektu arhitekta Julijana Domanovca počela je 1988. godine. Započeo ju je fra Marko Oršolić ml., kao župnik župe u osnivanju. Dekretom o utemeljenu župe prvim župnikom imenovan je fra Jozo Puškarić, koji je nastavio poslove na uređenju crkve. Današnji je župnik fra Anto Pušeljić. Planiran je početak gradnje i župne kuće. Na nesreću u svibnju 2014. godine dogodila se velika poplava u Bosanskoj Posavini. Zato je gradnja počela tek u srpnju 2015. i još traje.
Predstavljajući župu, župnik Pušeljić ističe da samo Orašje ima 3796 stanovnika, od kojih je oko 1500 katolika. Prema maticama krštenih u 2014. godini bilo je 19, a godinu poslije, dakle u 2015. kršteno je 15 osoba. U 2014. godini u matice umrlih upisano je 10 osoba, a u 2015. bilo je šest sprovoda. Krizmano je 24 kandidata u 2014. godini, a godinu kasnije 22 kandidata. U 2014. godini bilo je 22 prvopričesnika, a godinu kasnije 20.
»Orašje je središte općine koja je platila visoku cijenu u obrambenom ratu«, navodi župnik o. Pušeljić. »Sve to samo zato što je narod ovoga kraja, barem većina, bio spreman suprotstaviti se onima što su ih htjeli protjerati iz njihovih domova. Nakon rata bilo je jasno da će trebati mnogo truda i napora u izgradnji porušenoga, kao i u liječenju teških rana zbog gubitka velikoga broja poginulih i ranjenih branitelja. Kao što se grad Orašje zemljopisno nalazi na rubu Federacije u Bosni i Hercegovini, tako i ljudi toga kraja žive iskustvo da su ostavljeni na rubu ozbiljnije dobronamjerne političke i ekonomske pomoći.«
Na pitanje kako dalje nakon što se Posavina obranila, a danas je ostavljena na cjedilu, župnik kaže: »Posljednji događaji privođenja čitavoga vrha zapovjedništva 106. brigade HVO-a samo povećavaju nesigurnost i unose nemir. Teško je povjerovati da netko želi baciti ljagu na sav narod jednoga kraja samo zato što je bio spreman suprotstaviti se ubojicama i progoniteljima. ‘Oraški džep’ jedini je dio Bosanske Posavine koji se obranio u ratu. Nije doživio sudbinu potpunoga progona kao općine Derventa, Modriča, Odžak, Bosanski Brod i druga mjesta. Zar se danas moramo pitati je li to razlog za ponos ili osjećaj krivnje?«
Komentirajući koliko stiže pomoć iz Sarajeva, a koliko iz Zagreba i drugih mjesta Hrvatske, o. Pušeljić kaže: »Dovoljno je spomenuti poplavu u svibnju 2014. godine. Tada se moglo doživjeti da smo u teškoj nesreći spremni pomoći i imamo više razumijevanja jedni za druge. U redovitom vremenu teško je nekada i prepoznati tko je uistinu dobronamjeran i želi pomoći, a tko su oni što ostaju samo na riječima i obećanjima. Razlog tomu je što često ljudi ovoga kraja doživljavaju da se njihova stečena prava preispituju, stavljaju na čekanje, pa čak im se jedno obećava, a nikada ne ispuni.« Župnik ističe da se 21. studenoga navršila 21 godina od potpisivanja Daytonskoga sporazuma. Blagoslova ili prokletstva za Bosansku Posavinu? »O tome koliko su Hrvati konstitutivan narod najbolje govori knjiga ‘Ustavnopravni položaj Hrvata u BiH’ Mate Tadića. On tvrdi da se tijekom 22 godine znatno odstupilo od toga sporazuma te prokazuje nevjerodostojnost međunarodne zajednice u pogledu statusa Hrvata, kao i nametnutim pravnim rješenjima u BiH. Stoga je teško zaliječiti ratne rane i izgrađivati suživot ako se neprestance otvaraju. Ako ljudi žele ostati u svom kraju, onda suživot i sve ono što ga poboljšava nema alternativu.«
Župnik je jasan: »Spremnost na opraštanje liječi čovjekovu zatvorenost u prošlost i otvara mu put s nadom u budućnost. Svakako treba izgrađivati odnose na pravednosti i istinoljubivosti, bez čega ne može biti onoga što nazivamo općim dobrom. Prošlo je dosta vremena od rata, a danas se postavlja pitanje gdje su djeca i unučad protjeranih. Danas Bosanska Posavina nije spaljena, nego napuštena zemlja. Prije svega mislim na mjesta koja se nisu uspjela kao Orašje obraniti u ratu.« Nažalost, događa se odlazak mladih obitelji, o čemu župnik ovako govori: »Uvijek su ljudi iz Bosanske Posavine zbog posla odlazili u inozemstvo, ali rijetko cijela obitelj. Danas u nedostatku posla, pa i zbog nesigurnosti za budućnost djece, mnogi su odlučili pokušati započeti život u nekoj zapadnoj zemlji. Oni koji imaju posao nastoje ga zadržati, ali i tada postoji, barem se tako čini, nesigurnost koja je plod političke i ekonomske nesređenosti zemlje u kojoj živimo. Naslonjeni smo na hrvatsku granicu pa odlazak ljudi iz susjedne Slavonije još više pojačava takva promišljanja. Doista je žalosno da onaj tko je ostao u ratu, preživio sve nedaće i zasnovao obitelj sada mora otići. Unatoč svim tim problemima ljudi se ovoga kraja bore i čine sve što je u njihovoj moći da dostojanstveno žive.«
Gospodarska je slika sljedeća: »Prijeratna gospodarska infrastruktura uglavnom je devastirana. Nešto se od toga uspjelo oporaviti, ali u znatno manjem omjeru i broju. Tek se nazire neki napredak u privatnom sektoru proizvodnje, trgovine i uslužne djelatnosti. Vrijeme će pokazati hoće li naići povoljnije okolnosti u kojima bi se moglo očekivati da mladi nađu posao i ostanu u svom kraju«, župnikove su riječi.
Mlada župa posvećena hrvatskomu mučeniku Stepincu dobro je organizirana. U župi djeluje Caritas, tj. »Kruh sv. Ante«. Suradnici iz župe koji pomažu u prikupljanju i dijeljenju pomoći su i članovi župnoga pastoralnoga vijeća. U samoj župi, a i na širem području općine Orašje dobra je suradnja s humanitarnom organizacijom Crvenim križem. Tijekom godine izdvaja se pomoć za one kojima je potrebna. Posebno se u adventsko i korizmeno vrijeme pokrenu akcije prikupljanja hrane, odjeće i kućnih potrepština. U župi su osnovana vijeća, ekonomsko i pastoralno. Na njihove članove župnik se, ne krije, oslanja u raznim pastoralnim poslovima i organizaciji pojedinih događanja tijekom godine. Ističe da se župljani svojim darovima uključuju i u graditeljskim pothvatima, a »velika je pomoć u gradnji potpora Općine Orašje i Posavske županije«, ističe župnik o. Pušeljić.
I liturgijski život prolazi bez većih teškoća jer osim dvije nedjeljne mise kroz tjedan više vjernika sudjeluje u misnim slavljima. »Na pučkoj nedjeljnoj misi pjeva zbor mladih, a sviranje i pjevanje predvode Magdalena Mišković i Mandica Dominković. U župi se održava i kateheza za školarce, a u školama vjeronauk predaju vjeroučitelji. Župljani rado sudjeluju na hodočašću u nacionalno svetište Mariju Bistricu koje se organizira na razini Vrhbosanske nadbiskupije 11. listopada svake godine. Posebno su u većem broju u župi posjećene listopadska i svibanjska pobožnost te križni put«, rekao je župnik, ponosan i što župljani pomažu u uređenju okoliša i župnoj gradnji.
Na području župe tri su škole. U prostorima novoizgrađene srednje škole »Fra Martin Nedić« održava se i nastava Sveučilišta u Mostaru.
Mandica Živković članica je župnoga pastoralnoga vijeća, udana je i majka jednoga djeteta. Radi u Centru za kulturu, a predsjednica je udruge žena »Posavski cvijet«. Komentirajući aktualno stanje u Orašju, ističe da su tijekom rata ostali i opstali. »Ne želimo nikamo ići, želimo ostati na svom. Neki bi za nas rekli da smo bili idealisti u vrijeme Domovinskoga rata. No iz moje generacije ljudi su sada stasali i drže određene pozicije i na nama je da sada gradimo bolje i pravednije društvo.«
Posljednji događaji otvorili su neke rane. »Kad se prisjetim vremena Domovinskoga rata, jer tada sam bila dijete, vučem usporedbu s nedavnim događajima, uhićenjima i progonima Hrvata. Osjećala sam se kao kad je pao Bosanski Brod, a tada sam imala 13 godina. Nekoliko dana bilo je depresije, a onda je svećenik fra Marko Oršolić – Keja rekao: ‘Ne bojte se, nemojte klonuti.’ Sjetim se riječi svoje prijateljice: ‘Ne bojmo se kad se zemlja ljulja.’«
Otvoreno govori vijećnica Živković: »Planirali smo ostati na svojemu poslije rata, makar jeli kruh i mast. Tako je i danas, ne damo se zastrašiti. Poznajem te ljude koje su uhitili, znadem njihov karakter. To su sve čestiti ljudi, branili su nas, branili su svoje, nisu nikoga napadali. Dok neki osjećaju još veći osjećaj nesigurnosti, mene će to snažnije učvrstiti. No, bez obzira na sve, nitko nas ne će zastrašiti, a pravda će pobijediti. Kraj u kojem živimo je divan, divni su i ljudi. Mi, mlađi, imamo još mnogo toga napraviti. Ne smijemo dopustiti da nam netko dođe i kaže – drugdje je bolje. Ima onih koji su otišli, ali mnogo je nas ostalo i ostat ćemo tu, svoji na svom. Na nama je da uredimo ovo mjesto. Ne možemo očekivati da netko drugi učini nešto za nas.«
Govoreći o kulturi koja je među ključnim čimbenicima opstanka naroda, djelatnica Centra za kulturu Živković ističe da najviše ovisi o entuzijazmu onih koji tu rade. »Kako je sve povezano, tako je kod nas kultura dio društvenoga života. Kultura je neprocjenjiva, zapravo to nas je održalo, dizalo nam je moral u ono vrijeme kad se branio ovaj dio Posavine. Tijekom rata i poslije rata Crkva je dala velik impuls, a daje ga i danas na kulturnom i društvenom području. Tada smo se okupljali kroz sve uzraste franjevačke mladeži. Velike su zasluge fra Marijana Živkovića, koji nas je poticao, okupljao, a to su činili i drugi fratri. Tako su djeca naučila svirati instrumente, pa je pokrenuta i glazbena škola. Fratri su nas poticali na društveni aktivizam – u nas nema anacionalnih programa i projekata. Držimo se, dakle, tradicijske kulture, vjerskih i nacionalnih vrijednosti, na kojima gradimo budućnost.«
Ne osjećaju se previše usamljeni u kulturnim projektima. Mandica Živković navodi sljedeće primjere: »Danas surađujemo s Gradom Vinkovcima, također i s Vukovarom i sa Županjom. Oni su nam podrška kad treba oko neke infrastrukture, u prvom redu mislimo na kostimografiju ili slično. Moralnu podršku imamo od Zagreba. I hrvatsko Ministarstvo kulture pomoglo nam je u obnovi kulturnih objekata.«
Kao predsjednica udruge »Posavski cvijet« ističe da je svrha udruge ekonomsko osnaživanje žena. »Potičemo dakle žene koje rade i koje su kreativne da registriraju svoje obrte. One su samozatajne. Osnovali smo udrugu i okupljamo 40 članica, a registrirano je dosad sedam obrta u poljoprivredi, ručnim radovima, uzgoju i preradi voća i povrća. Tako povlačimo sredstva iz fondova. Potrebna nam je plastenička proizvodnja voća i povrća. Narod je radišan, samozatajan, a žene su jako vrijedne i udruživanjem ih nastojimo osnažiti, jer to nam daje više mogućnosti i pridonosi opstanku u ovim krajevima.«
»Izgradnja crkve u Orašju mnogo nam znači jer Crkva nam daje sigurnost. Doživljavamo svoju župu kao zajednicu koja ima jezgru, okuplja obitelji i narod. Na primjer, kad odem u Tolisu, to više ne gledam kao svoju župu premda sam tamo krštena. Ovo je naša župa, čine je ljudi, vjernici, a imamo i svoj prostor. U pastoralnom vijeću svi su manje-više mladi. Što god zatreba, tu smo, od uređenja crkve do pomoći župniku u pastoralnom životu, radu s mladima i djecom. Posebno raduje što još ima molitve, ali trebalo bi je biti više. To je ono što nas drži«, zaključila je vijećnica Živković.
Krunicu oko vrata još od dana Domovinskoga rata i bedž protiv zastrašivanja i progona Hrvata nosi hrvatski branitelj Dražen Mikić. Tajnik je Crvenoga križa, član župnoga pastoralnoga vijeća i Caritasa. Rođen je 1966. Oženjen je i ima troje djece. »Dvije i pol godine bio sam bez posla, a kad sam počeo raditi 2003., prvo sam ‘snimio teren’, obišavši oko 430 kuća«, navodi Mikić. »Posebno je bilo teško poslije poplava, no mještani su se organizirali, solidarizirati. Vjerujem da u našoj župi danas nema teškoga slučaja siromaštva. No nažalost, na širem području – a valja napomenuti da općina Orašje ima 13 mjesnih zajednica – postoje ljudi koji žive i sa 40-ak konvertibilnih maraka socijalne pomoći. Ne može se od toga živjeti pa je logično da im se pomaže. Kad radimo karitativno, nastojimo što korektnije to odraditi. Uvijek se pomogne i muslimanima Bošnjacima i Srbima. Situacija je kod nas dobra, suradnja u župi je izvrsna. Kontinuirana pomoć plod je suradnje civila i vjerskih službenika. Mnogo se govori o poticajima, o drugim oblicima pomoći, ali sve ostaje na tome, dakle na priči. Tako godinama pričaju, a ne shvaćaju da je čovjek bogatstvo«, rekao je Mikić, ističući i da je mnogo onih koji rade u inozemstvu i koji često pomažu. Napominje da bi više mladih ostalo da ima posla i kad bi zarađivali barem 800 maraka ili 3200 kuna. »To je bogat kraj prirodnim potencijalima, a narod je pošten i radišan. Djeca ne bi išla nikamo da imaju posla. No mnogo je naših vani, nažalost sele se kompletne obitelji, što je danas najveći problem.«
Mikić ističe da je 271 njegov prijatelj poginuo kad je srpski agresor pokušao istrijebiti hrvatski i bošnjački narod. Zahvaljujući Republici Hrvatskoj ostvarili su prava.
Osvrćući se na aktualno stanje, kao hrvatski branitelj Mikić kaže: »Osmu godinu organizirano idemo u Vukovar pješice, a osobno idem već 14 godina. Orašje je jedino branjeno i obranjeno s ove strane Save. Nažalost događanjima u vezi s uhićenjima hrvatskih branitelja u Orašju na neki način želi se unijeti nesigurnost. No mogu biti sigurni dok je nas na slobodi. To su moji ratni kolege i moji ratni zapovjednici. Stajalište je braniteljskih udruga i hrvatskih branitelja koji su obranili svoje da nema kolektivne odgovornosti. Ako je netko pojedinačno radio nešto što nije u skladu s vjerskim i moralnim načelima, neka ga se privede pravdi, ali kolektivna odgovornost ne postoji! Normalno je da ćemo se naslanjati na Hrvatsku i naslanjamo se, a ako je to zločin, onda neka privedu sve nas.«
Mikić navodi da je niz problema kad je u pitanju braniteljska populacija. Napominje da je na njihovu području počinjeno 80-ak samoubojstava među braniteljskom populacijom i potrebna im je stručna pomoć. Ne miri se ni s činjenicom da Orašje postaje medijska tema samo kad su poplave ili sada, kad su nastupila uhićenja, poručujući: »Nema ljepšega gradića u Bosni i Hercegovini od Orašja, i nama ne treba ni Austrija ni Njemačka. Samo neka ne progone Hrvate.«
