MUKE I RADOSTI PJEVAČA I SVIRAČA Da glazba ne postane najvažniji član obitelji

Obitelj se našla u središtu zanimanja posljednjih godina, od psihologa i teologa pa do sociologa i ekonomista, a svi se oni slažu barem u jednom: stvari su se posljednjih desetljeća poprilično promijenile. I to ne nabolje, jer sve manje ljudi odlučuje se za obitelj, stope razvoda braka rastu, na Zapadu se rađa sve manje djece, gotovo da i nema statističkoga podatka koji bi išao u prilog obitelji. Zapadnjački trendovi polako se ali sigurno prelijevaju i u Hrvatsku, kriza je opipljiva. Zbog svega toga u rujnu najavljeni veliki susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu dobiva još više na važnosti, a mjesec dana prije toga oči svijeta bit će uprte na međunarodni katolički susret obitelji u Irskoj na koji dolazi i Papa, pogotovo nakon temeljnih promjena koje je ta katolička zemlja izglasala na narodnim referendumima.

Gotovo da bi se moglo reći da je obitelj kao tema u modi, pa se tako nameće pitanje što je s glazbom i obitelji, u kakvom su oni odnosu, kako funkcionira taj spoj. Na prvi pogled izgleda da se o tome baš i nema što govoriti, međutim ako se stvari pogledaju izbliza, itekako su zanimljive. Prva važna činjenica jest to što je glazba ona vrsta posla koja nije samo posao nego i poziv, način života, ona određuje i dnevnu dinamiku, ali i ukupan život ne samo člana obitelji koji se njome bavi, nego i cijele obitelji. Koliko je taj utjecaj jak i važan, govori činjenica da ima velik broj takozvanih glazbeničkih obitelji gdje se i po nekoliko naraštaja u obitelji bavi glazbom, glazba kao da im uđe u krv. No takav način života nosi i velike žrtve, a o njima malotko javno govori. Probe, putovanja, sati i sati vježbanja, izazovi koji dolaze zbog narušenoga fizičkoga zdravlja vezano uz instrument koji sviraju, problemi koji proizlaze iz statusa javne osobe, usklađivanje obveza prema djeci, pogotovo kad se tek rode, nemilosrdni zahtjevi struke, od menadžera do institucija, teški psihički napori koji proizlaze iz takvoga načina života i koji neke mogu odvući čak i preko ruba. O svemu tome nigdje se ne će naći ni slova. Medije više zanimaju obiteljske pikanterije nekih starleta i »poduzetnika«, koja slika njihove djece, parazitiranje na njihovim obiteljskim krahovima i glupostima iz njihovih privatnih albuma, tako da je dojam o tome kako glazbenici usklađuju svoje pozive sa svojim obiteljima poprilično tmuran, barem ako se gleda kroz medijske naočale.

No tamo negdje stoje stotine, tisuće hrabrih mama, tata, sinova, kćeri, djedova i baka koji žive glazbu, bave se umjetnošću, rade, žive i stvaraju, podržavaju jedni druge. Pa neka se barem neki mali reflektor usmjeri prema njima, a iz te sličice možda ipak netko zaključi da cijela ta priča o »obitelji u krizi« i nije tako katastrofična kako se na prvu čini.

Na razgovor o temi glazbe i obitelji pristalo je nekoliko glazbenika, jedan otac i dvije majke, koji su čitateljima kroz osobna iskustva pokušali približiti kako izgleda taj spoj.

Mirko Švenda Žiga glazbenik je koji se bavi izvođenjem etno glazbe i u svibnju je, na Međunarodni dan obitelji, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga po drugi put organizirao odlično posjećen koncert posvećen upravo glazbenim obiteljima. Istaknuo je važnost svoje majke, koja je imala ključnu ulogu da bi se uopće počeo baviti glazbom.

»Glazbom sam se počeo baviti zahvaljujući svojoj majci Mariji koja je uvijek pjevala po kući, dok je prala rublje, u polju, u crkvi, i cijeli svoj život zahvalan sam joj na tome. Meni je obitelj iz koje sam potekao – a bio sam deveto dijete – bila veliko nadahnuće za bavljenje glazbom. Nažalost, nisam nastavio tradiciju brojnije obitelji, možda baš zbog toga što sam puno putovao i još uvijek putujem, a pri tome obitelj jako trpi. No moj jedini sin podario mi je dvojicu unuka koji danas već pjevuše djedove pjesme, tako da vjerujem da moje bavljenje tom vrstom glazbe nije bilo, i nije uzaludno; ako ne ni zbog čega drugoga, onda baš zbog njih. Mladim ljudima koji se bave glazbom a žele imati obitelj poručujem neka obrate pozornost komu se i koliko ‘daju’ kad su vani, i neka im je obitelj uvijek na pameti, jer obitelj je temelj svega«, zaključio je Mirko Švenda Žiga.

Za mišljenje smo pitali i Evu Kirchmayer Bilić, pijanisticu i umjetničku suradnicu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, glazbenicu čiji je suprug također profesionalni glazbenik, a već dvoje od četvero djece na putu je da postane isto, studenti su na glazbenoj akademiji. Ona ima posebnu obiteljsku priču jer je u njezinoj obitelji glazba generacijski fenomen. S obzirom na to da joj i djeca idu tim putem, naglašava odnos majčinstva i glazbe.

»Mislim da ima puno sličnosti u poslanju glazbenika i poslanju supruge i majke. I obitelj i glazba dvije su velike ljubavi i poslanja, koja zahtijevaju cjeloživotni angažman, trud, žrtvu, upornost, rad na sebi, suradnju s drugima, osobni rast i razvoj, stalno vježbanje, doživljavaju se uspjesi i neuspjesi, usponi i padovi, ali, u konačnici, radost zbog života u obitelji i glazbi jest u promatranju rezultata koji nastaju. Potrebno je sve vrijeme voditi računa o balansu, kao na vagi. Uvijek mi je na pameti bilo da djeci moram pružiti ono što im treba u onom njihovu životnom razdoblju kada je to potrebno i ne propustiti ni jedan dio specifičnosti njihova odrastanja. Pazila sam da se ne dogodi da mi kad odrastu kažu: ‘Gdje si bila kad si nam trebala?’ U tom se smislu sama često propitujem jesam li bila dovoljno blizu mlađoj djeci, jesam li imala dovoljno strpljenja, vremena, jesam li dovoljno uočavala njihove potrebe, probleme… Ali sam uvijek, ali baš uvijek, jako puno molila za svoju djecu i obitelj, što činim i danas. U vremenu kada se nameće oblik života u stilu ‘samo zabava’ treba ponajprije vlastitim primjerom pokazati da bez truda i žrtve nema ni rezultata, ni zadovoljstva, ni sreće, što je na kraju i temelj kršćanskoga učenja. Mislim da u je tom smislu sasvim moguće uskladiti obitelj s glazbenom profesijom, naravno uz snažnu volju i želju da se to učini i živi, jednostavno osluškujući potrebe i želje svih članova obitelji«, zaključila je Kirchmayer Bilić.

Na razgovor se odazvala i operna diva Martina Gojčeta Silić, sveučilišna profesorica i pročelnica pjevačkoga odsjeka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i aktivna solistica na koncertnoj i opernoj sceni. Gojčeta Silić također naglašava poteškoće pred kojim se prirodno nađu glazbenici koji imaju obitelj.

»Prilično je iscrpljujuće balansirati između obiteljskoga života i umjetničke karijere. Vjerojatno bi bilo jednostavno imati ‘ozbiljnu karijeru’ kad od sebe kao majke i supruge ne bih očekivala da sam svakodnevno prisutna – od tehničkih stvari poput ispraćanja u školu, pripremanja obroka, ‘taksiranja’ i ostalih tehnikalija, pa do onoga što je najvažnije – emocionalne stabilnosti i usredotočenosti na obitelj. Intenzivan tempo nastupanja i ozbiljne pripreme zahtijevaju specifičnu koncentraciju i posvećenost, osobno mogu reći da tada sve doživljavam kao kroz film, kao u nekom balonu, posebice ako je riječ o nekom projektu koji mi je jako važan ili zahtjevan. Tada osjećam da je obitelj u tim razdobljima zanemarena, uskraćena za moju pažnju i energiju, bez obzira na to što sam dio dana fizički prisutna s njima. Ne znam pretjerujem li, ali taj je osjećaj krivnje nekada golem ako nisam za svoje klince na raspolaganju u trenutcima i sreće i očaja nego je to morao netko drugi, bake ili tete… jer mama radi. Davno sam osjetila da bi mi odricanje od djece i normalnoga obiteljskoga života bilo nepodnošljivo. S druge strane, moja potreba za izražavanjem glazbom i ambicija za dokazivanjem u profesionalnoj karijeri mogli bi se opisati na sljedeći način: zadovoljna sam ako me snimka mojega nastupa ne živcira, ako me kolege do čijega mi je mišljenja stalo cijene kao glazbenicu i ako mogu pristojno živjeti od svojega posla. Zbog svega toga trudim se i svoje studente kad su blizu diplome uputiti na promišljanje kako se vide za dvadesetak godina. Savjetujem im da se analiziraju što instinktivno osjećaju da bi im više nedostajalo ako bi balans prevagnuo na stranu uspješne karijere a na štetu obiteljskoga života i obrnuto. Dalje mi ostaje nadati se da će iz tog promišljanja doći ono što je za njih najbolje«, zaključila je Gojčeta Silić.