Papa emeritus Benedikt XVI. ovih je dana slavio 94. rođendan, što me sjetilo na komentar svećenika koji mi je jednom prilikom rekao da bismo kao vjernici više trebali držati do vlastitoga imendana nego rođendana. Je li to točno, kakav je ispravan pogled vjernika na te proslave?
Domagoj H.
U katoličkoj ili kršćanskoj tradiciji običajnu prednost doista i ima proslava imendana nad rođendanom, a u mnogim ćete našim sredinama, pa i među mnogim ljudima, posebno vjernicima, još naići na učestalije slavlje imendana nego rođendana. Uobičajeno nekako slavimo neke »okrugle« rođendane kao obljetnice ili pak 18. rođendan kada postajemo punoljetni, ili pak neke rođendane kada smo stariji. No imendani se slave više, a dr. Tomislav Ivančić jednom je zgodom podsjetio na važnost imendana i zašto bismo ga trebali slaviti: »Izgovori svoje ime. Sjeti se da si tim imenom ti označen, nitko drugi. Ako nemaš imena, mi ne znamo tko si, i nitko te ne će pozvati ni razgovarati s tobom. Bez imena ti si nepoznanica. Nepostojeći, ako imena nemaš.« Cjeloviti tekst može se pronaći na Hagio.hr, a dr. Ivančić još tumači: »Ime si dobio od trenutka rođenja. Ali već ti je Bog dao ime kad te pozvao u život. U trenutku začeća. Tvoje tijelo raste, ti se razvijaš, ali ime tvoje ostaje. I to ime ti nosiš i kad ideš u bolnicu. Pod tim imenom je tvoj krsni list, pod tim imenom ti je školska svjedodžba, pod tim imenom je tvoja diploma, pod tim imenom tvoj doktorat. Pod tim imenom ćeš konačno i umrijeti i prijeći u drugi svijet.« Za to nas ne treba čuditi praksa da se među vjernicima često čestita baš imendan jer imena dobivamo po svetcima zaštitnicima – a da bismo čestitali drugima, najlakše je pogledati u katolički kalendar u kojem su navedena imena svetaca za svaki dan, a dr. Ivančić potiče: »Počnite slaviti imendane, molim vas. Ime, prijatelju, to si ti. (…) Slušaj kako te poziva stalno Bog po imenu«, baš kao što je zvao Samuela i mnoge druge i baš onako kako piše prorok Izaija (43, 1) o Božjem odnosu prema Izraelu: »Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!«
U razmišljanju komu dati svoj glas na skorim izborima koliko je važno uzeti u obzir izjašnjavanje kandidata o moralnim i svjetonazorskim pitanjima? Ovdje je ipak riječ o lokalnoj politici…
Čitateljica
Svatko će od nas na izborima glasovati po savjesti, a ona bi trebala biti ispravno formirana. Bez obzira na to kojim izborima pristupamo, moramo voditi računa i o tome da konkretno političko djelovanje iza sebe i u sebi ima (da ne kažemo krije) i svjetonazorsku pozadinu. Vjernik po savjesti glasuje za kandidate čiji programi nisu u suprotnosti sa socijalnim i moralnim naučavanjem Crkve, a da bi to kao građanin doista i mogao, dužan je upoznati se s programima, pa i na lokalnoj razini koja je jednako važna, ako ne i važnija od nacionalne – budući da nas socijalni nauk Crkve podsjeća koliko je važno načelo supsidijarnosti prema kojemu »viša« vlast prepušta »nižoj« vlasti ispunjavanje njezinih zadaća gdje god i kada god je to moguće.
Imaju li biskupi, svećenici i drugi crkveni ljudi dužnost odgovarati građanskomu zakonu ili je za njih obvezatan samo Zakonik kanonskoga prava?
Marija
Svi biskupi, svećenici i drugi crkveni ljudi pred zakonom su jednaki ostalim građanima pojedinih država jer su i sami građani. Barem je tako načelno, premda znamo da u totalitarnim sustavima i diktaturama to nije tako – ni za kler, ni za vjernike, koje se (tobože na temelju zakona) diskriminira. Neke razlike u demokracijama ipak postoje, a mi ćemo istaknuti samo jednu: ispovjednu tajnu, za koju je u mnogim državama svijeta svećenicima – kao i nekim drugim profesijama – dopušteno zadržati ju za sebe. Ali riječ je o posebnoj vrsti tajne do koje se dolazi u sakramentu i svećenik je tu, bez obzira na možda protivno zakonodavstvo nekih država, dužan držati se crkvenih propisa. To će učiniti i u slučaju da su državni zakoni nemoralni i neprihvatljivi.
