Zastrašujući su podatci da je svaki drugi učenik ovisan o internetu pa slobodno možemo reći da je ovisnost o internetu ovisnost novoga doba, piše Jakov Žarko u Slobodnoj Dalmaciji. Stručnjaci savjetuju da se djeci ne treba u potpunosti ukinuti pristup internetu jer to, kao i u slučaju odraslih, nije moguće i može izazvati suprotan učinak, pa će dijete iz pobune na internetu biti još više. U tekstu je doneseno i nekoliko savjeta roditeljima ako primijete da dijete previše vremena provodi na internetu: potaknuti dijete na neke nove igre, aktivnosti i interese, prilagođene njihovoj dobi; umjesto dugotrajnoga pregledavanja istoga crtića ili pjesmice raditi nešto kreativnije; uvesti jasno pravilo o maksimalnom vremenu boravka djeteta na internetu; osobnim roditeljskim primjerom pokazati da je moguće ograničiti boravak na digitalnim komunikacijskim tehnologijama… A kako barem na jedan dan djecu maknuti s interneta i podučavati ih nekim drugim vrijednostima osmislila je jedna od najdugovječnijih hrvatskih ravnateljica Jadranka Šošić iz kaštelanske osmoljetke Bijaći, gdje se provelo jedan dan s učenicima koji su umjesto surfanja internetom taj dan kuhali, vezli zlatovez, kopali, sadili cvijeće, slikali… Organiziran je dan bez informacijsko-komunikacijske tehnologije »Day Off« – nastava u opuštenom i ležernijem tonu. »Svjesni smo da je u 21. stoljeću upotreba tehnologije nešto što je normalno. No upotreba digitalnih tehnologija treba biti u kontroliranim uvjetima. Možda sam staromodna, ali s timom kolega pokušavamo ići ukorak s vremenom. Tehnologija se brzo razvija i svjesni smo da je u pandemijsko doba upotreba interneta sigurno olakšala nastavu. Već prije početka epidemije koronavirusa htjeli smo napraviti mali iskorak s ovim projektom. Pokazati djeci kako mogu na drukčiji način upotpuniti svoje slobodno vrijeme. Nakon provedenoga dana bez informacijsko-komunikacijske tehnologije svi smo zadovoljni jer je odaziv djece bio odličan. Organizirali smo više od 20 radionica u sklopu nastavnih izvanjskih aktivnosti. Dokazali smo da se možemo družiti, zabaviti i učiti bez informacijsko-komunikacijske tehnologije i bez stalnoga buljenja u mobitele i ostala sredstva suvremenoga doba.«
Da bi zadržali radnike, kojih je nedostatak, poslodavci dižu plaće, tako da kuharima plaća može biti od 10 do 20 tisuća kuna, perači posuđa mogu zaraditi oko sedam tisuća kuna mjesečno, a konobari između šest i osam tisuća – piše Saša Ljubičić u Slobodnoj Dalmaciji.
I nisu samo na cijeni kuhari kojima plaće iznose od deset do dvadeset tisuća kuna neto. Na prvu bi se reklo da te plaće nisu loše i da se s njima da pristojno živjeti, no ako se uzme u obzir da dobar dio zaposlenih u ugostiteljstvu radi pet, šest mjeseci, a poslije ih se šalje na burzu rada, jasno je zašto ni radnici ni poslodavci nisi zadovoljni. No nije svagdje tako. U građevinarstvu, koje se probudilo čim je živnuo turizam, radi se, ako ne cijelu godinu, jer puno toga ovisi o vremenskim prilikama, a onda barem nekoliko mjeseci duže negoli je to slučaj s turističkim pregaocima. A tu je cijena rada ozbiljno porasla. Keramičari danas uzimaju više od dvadeset eura po kvadratu, a samo prije nekoliko godina uzimali su dvanaest eura. Sve to govori da u privatnom sektoru plaće ipak rastu jer radnika nedostaje na sve strane, pa ih poslodavci moraju više platiti. I nije to samo hrvatski fenomen. U Poljskoj je već trideset tisuća Ukrajinaca, koji su onamo stigli kao izbjeglice i pronašli posao.
Damir Šarac u svojoj kolumni »Uvik kontra« u Slobodnoj Dalmaciji piše: »Šta je drugima kraj fiskalne godine, kad se podnose izvještaji za prošlu godinu, to je nama sv. Duje. Od Duje do Duje Split se polipšava. Sve se otvara u Sudamji: od asfaltnih cesta do zjogova za balote, od dičjih zabavišta do izložbi i koncerata… Iznimno, raduju se ugostitelji. Vist da nas ove sezone očekuje uplovljavanje trista kruzera i trista iljada putnika dovoljna je da ti se digne kosa na glavi. Tek je počeja peti misec, a pucamo pod navalon mladih turista. Građani iz Varša, s Lučca, da ne spominjemo centar centra već su ispalili na mozak, a pravi tulum još nije ni započeja. Nekidan na varoškoj fešti, nabroj trideset i dva čovika. Domaćih više tamo nema ni toliko. Klekli smo pod turizmon, tu više nema spasa ni nade. Onima koji su ostali živit u radijusu dva kilometra od Peristila triba dodijelit diplome za junačko držanje i po koju kutiju apaurina. Pravi odgovor, a kamoli strategiju šta ćemo i kako ćemo, di ćemo bit za pet, deset godina – nemamo. Samo daj zaradi i čekaj iduću sezonu. Ovogodišnja Fjera, prva postkoronarna, najavljuje se kao ‘Sudamja kakva je nekad bila’. A kad to nekad? Nekad smo imali vrhunski spoj svjetske lokalne fešte, a danas imamo samo retaje događaja koje su smislili neki stari ljudi. Da smo ih pustili, smislili bi oni opet, ali ne, mi ćemo… Ako mislite da je ovo samo svakogodišnje grintanje, pitajte građane na ulici šta misle. Uglavnom kad se podvuče crta, imamo pravo bit nezadovoljni. Ako nismo ugostitelji ili rentijeri, onda smo svedeni na našu pravu miru: devastirani, poniženi, protirani. Jedina zabava su predstojeći izbori. Da bi se kako-tako vratili tamo di smo prije godinu dana bili. Onda ispočetka.«
