Družbu misionara monfortanaca osnovao je sv. Ljudevit Grignion Montfortski, po kojemu je i dobila ime, u Francuskoj g. 1705. Ona, dakle, pripada institutu apostolskoga života, ali s naglašenim marijanskim obilježjem.
O specifičnoj vlastitoj karizmi i poslanju monfortanci ističu: »Naša je duhovnost kristocentrično-marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je – osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama«, što i teološki utemeljuju pojašnjavajući: »Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A budući da je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.« Zaključno, jedna od specifičnih monfortanskih zadaća je osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja te u kršćanskoj duhovnosti.
Članovi tih redovničkih zajednica su »apostolski misionari«, naziv koji je sv. Ljudevit Montfortski dobio od samoga pape Klementa XI., čiji je pontifikat bio od 1700. do 1721. Dakle, područje djelovanja monfortanaca kao misionara propovjednika doista je raznovrsno i na gotovo svim područjima crkvenoga života. Utemeljeno je na mislima njihova sv. utemeljitelja, koji je uz ostalo poručio: »Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju« i: »Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama… vjeruj mi, naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv.«
Monfortanci su ubrzo postali prepoznatljivi i privlačni ne samo u Francuskoj te su se ubrzano počeli širiti po Europi i drugim dijelovima svijeta. Prvi hrvatski monfortanac bio je, sada već pokojni, o. Luka Cirimotić (1929. – 2006.). On je na međunarodnom mariološkom kongresu u Mariji Bistrici susreo talijanske monfortance, povezao se s njima i odlučio započeti novicijat u njihovoj zajednici. Službeni početak njihova djelovanja u Hrvatskoj je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1976., kada je onodobni kardinal Franjo Šeper blagoslovio kapelicu njihova samostana u Ulici Svetoga Duha na zagrebačkom Bijeniku. Uskoro se o. Cirimotiću pridružuje i o. Ivan Magdić, a u Marijanskoj godini 1987., kada se slavila i 40. godišnjica od proglašenja svetim sv. Ljudevita Montfortskoga, u samostan na Svetom Duhu dolaze današnja tri zauzeta člana: o. Miljenko Sušac, o. Mihovil Filipović i o. Zdravko Barić.
Kao i u drugim redovničkim zajednicama, ostvariti se mogu ne samo mladići koji žele postati svećenici, nego i kao časna braća laici. Hrvatski monfortanci zasada imaju samo jedan samostan u zagrebačkom Blatu, koji je skupa s kapelom blagoslovljen 2010., i pripadaju Talijanskoj provinciji. Zajednica danas ima četiri svećenika, druga su četvorica svećenika na drugim službama u Italiji, Poljskoj i Hrvatskoj, zatim četiri bogoslova, dva novaka i dva postulanta. Pomažu na župama, animiraju neke crkvene pokrete, vode duhovne vježbe za redovnice, pomažu gdje god je potreba u ispovijedanju, drže duhovne obnove, neki su na službi u Vojnom ordinarijatu, prevode Montfortove duhovne spise i drugo.
U svijetu danas djeluju u Francuskoj, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj, Njemačkoj, Portugalu, Engleskoj i Irskoj, Kanadi, SAD-u, Nikaragvi, Peruu, Brazilu, Indoneziji, Filipinima, Novoj Gvineji, Haitiju, na Bahamskom otočju, u Indiji, Zambiji, Mozambiku, Malaviju, Madagaskaru, Kongu, Ugandi, Keniji i Ekvadoru.
»Zlo postoji i moramo se protiv njega boriti. Kad sinovi Bezgrješnoga Začeća rade s bolesnicima, onda to znači da Bezgrješna zmiji satire glavu, da pobjeđuje zlo. A što je najveće zlo? Bolest i smrt. Dakle, borimo se protiv smrti.«
Sinovi Bezgrješne, tj. članovi Družbe sinova Bezgrješnoga Začeća vjerničkoj su javnosti u Hrvatskoj postali poznati tek u novije doba, i to zahvaljujući slugi Božjemu bratu Bonifaciju Ivanu Pavletiću, rođenom 1864. u Zbjegovači kod Kutine i preminulom na glasu svetosti 1897. u Rimu, za kojega je 2007. pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Već sam naziv te redovničke zajednice, čijim je članovima, bolničkoj braći redovnicima, kako svećenicima tako i časnoj braći laicima, temeljno poslanje skrb za bolesne i siromašnu djecu, govori o posebnoj uronjenosti u pobožnost prema Majci Božjoj. O tome govori i podatak da je družba osnovana u Rimu, gdje je njezino središte bilo u bolnici »Duh Sveti«, 1857. godine, odmah nakon proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću. Također, na prepoznatljivoj simboličkoj razini redovničko im je odijelo – nebeskoplavi habit nalik plaštu Djevice Marije.
Družbu je utemeljio bl. Luigi Maria Monti, koji je rođen 1825. u Bovisiju u milanskoj nadbiskupiji, kao osmo u obitelji od jedanaestero djece. Budući da je već kao 12-godišnjak ostao bez otca, vrlo se rano susreo sa siromaštvom, bolestima i oskudicom najosnovnijih stvari nužnih za skromnu i dostojanstvenu svagdašnjicu brojnih potrebitih oko njega. Stoga je u 21. godini s još nekoliko istomišljenika odlučio konkretno i organizirano pomagati bolesnima i siromašnima, predajući se u ruke Božje i zagovoru Majke Božje bez samostana, habita, struktura. No zbog sve većega priljeva brojnih dragovoljaca i širenja Montijeve karizme i duhovnosti izvan Rima zajednica je dobila crkvenopravni okvir odobrenjem pape Pija IX. Danas nije to samo muška redovnička zajednica, nego i »montijevska obitelj«, koja obuhvaća žensku kongregaciju Kćeri ljubavi Bezgrješnoga Začeća i brojne laičke skupine, koje nastoje slijediti duh bl. Montija.
Bivši vrhovni poglavar Družbe sinova Bezgrješnoga Začeća o. Aurelio Mozzetta karizmu, duh i poslanje te družbe ukratko je svojedobno opisao i na stranicama »Glasa Koncila«: »Za našu družbu dali smo dvije definicije svetosti. Prvo, naša je svetost ‘odnosna’, tj. ostvaruje se u odnosima. Ne možemo se sami posvetiti, nego u odnosu s drugima. To su za nas prije svega bolesnici, ili napušteni, najmanji, a među njima posebno siročad. U konačnici, riječ je o glavnim odrednicama apostolskog poslanja koje nam je Isus povjerio: Prvo, ‘propovijedajte evanđelje’, drugo, ‘istjerujte zloduhe’ i, treće, ‘liječite bolesne’. I još jedno: ‘Pustite malene k meni; tko primi ove najmanje, mene prima.’ Druga definicija, koja je na talijanskome vrlo jasno izražena – ‘borbena svetost’. Dakle, svetost usred svakodnevne životne borbe… Naš utemeljitelj bl. Monti imao je također epski osjećaj za zlo. U smislu da nije bio naivan, nije bio ‘dobra budala’, nego: zlo postoji i moramo se protiv njega boriti. Kad sinovi Bezgrješnoga Začeća rade s bolesnicima, onda to znači da Bezgrješna zmiji satire glavu, da pobjeđuje zlo. A što je najveće zlo? Bolest i smrt. Dakle, borimo se protiv smrti! Najveće je zlo nedostatak očinstva, nedostatak majčinstva, posvemašnja napuštenost. Dakle, idemo raditi sa siročadi.«
Družba je danas u usporedbi s drugim redovničkim zajednicama relativno malena, ima 400-tinjak braće, od kojih su tek trećina svećenici, a ima tridesetak novaka u 70-ak zajednica. Djeluju u Europi: Albaniji, Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj, zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi: Argentini, Boliviji, Brazilu, Kanadi, Meksiku, Peruu, SAD-u te u Africi: Kamerunu, Demokratskoj Republici Kongo, Nigeriji, Obali Bjelokosti, Ekvatorskoj Gvineji, kao i u Aziji: Južnoj Koreji, Filipinima i Indiji. Članovi družbe rade u zdravstvu i na području odgoja i obrazovanja: bolnicama, domovima zdravlja, stacionarima, kućama za bolesnike, domovima za djecu i mlade s poteškoćama koji dolaze iz svijeta prostitucije, maloljetničke delinkvencije, prihvatno-odgojno-obrazovnim centrima za djecu i mlade s tjelesnim i duševnim oštećenjima, koledžima, osnovnim, srednjim, te nekoliko specijalnih strukovnih škola, kao i u uobičajenom pastoralnom radu u župama.
