Znam da je Božić obiteljski blagdan, i ja ga najradije slavim s najbližima. No redovito na Badnjak, nakon mise polnoćke, uputim se u kafić na druženje i proslavu s prijateljima. Čuo sam prigovore nekih iz crkve da to narušava blagdansko raspoloženje i da nije primjereno ići u kafić. Ne vidim to tako, pa možete li riješiti moju dvojbu: ima li nešto loše u odlasku vjernika u kafić na Božić?
Kruno
Ne ćemo ulaziti u Vaše razloge i »potrebu« da nakon polnoćke umjesto doma k obitelji otiđete u kafić na »druženje i proslavu s prijateljima«, unatoč činjenici da i sami znate da je Božić baš obiteljski blagdan, a nakon mise polnoćke i sabrane zahvalnosti Isusu što je postao čovjekom i sišao s neba radi nas ljudi najbolje bi ipak bilo otići doma. Nadam se da ćete se složiti s nama da su i prigovori koje čujete od svojih sužupljana (Vi kažete: »nekih iz crkve«) opravdani ne samo zbog narušavanja blagdanskoga raspoloženja, nego stoga što doista ne razumijemo zašto bi netko morao raditi na taj posebni kršćanski blagdan, pa makar bila riječ i o zaposlenima u kafićima. Kao vjernik trebali biste davati primjer, zauzimati se da drugi ljudi budu slobodni nedjeljama i blagdanima, a osobito na Božić. Zar ne mislite da je uvrjeda ljudskomu dostojanstvu da netko mora raditi na Božić u kafiću, a želio bi biti zajedno s obitelju, jer kafić doista nije mjesto koje iz bilo koje nužde mora raditi taj dan? Vjerujemo da su u ovom što pišemo neki od dobrih razloga zašto biste nakon polnoćke trebali otići k svojima. Stariji među nama sjećaju se i dana kada se na Božić čak nije išlo u »čestitare«, to jest u posjet drugim obiteljima, nego se ostajalo doma sa svojom. Svima koji su nam bliski čestitalo se prije ili nakon božićne mise, a božićni posjet ostavljao se za neki drugi dan, pa i Vama preporučujemo da ne podlegnete sekulariziranoj kulturi koja nekima ne znači ništa drugo nego zgrtanje profita, bez obzira kakav je dan i kakav je blagdan.
Zašto baš 25. prosinca slavimo Kristovo rođenje? Odakle dolazi ta teorija o datumu Božića jer se taj podatak – ako se ne varam – u evanđeljima ne spominje. Koliko je taj datum točan, je li to povijesni dan rođenja Isusa Krista?
Čitateljica
O blagdanu Božića mogli bismo pisati nadugo i naširoko pa ćemo citirati našega liturgičara i pomoćnoga biskupa zagrebačkoga Ivana Šaška koji ističe da je nastanku i pojavi Božića pridonijelo nekoliko razloga. »Prvi je od njih pokušaj da se zamjenom Božića potisne pogansko slavlje u čast nepobjedivomu suncu (Sol invictus – Dies Solis invicti). Riječ je o slavlju vezanu uz zimski solsticij, koje je uveo car Aurelijan (270. – 275.). To se pogansko slavlje lako moglo prereći na kršćanski način. To nepobjedivo sunce koje se iznova rađa prevedeno je kao Krist koji je Sunce pravde, kako kaže biblijski tekst (usp. Mal 4,2; Lk 1,78). Ipak, čini se da je pravi razlog negdje drugdje. Naime, početkom 4. st. neki su u Crkvi osporavali Božje utjelovljenje, Kristov dolazak kao čovjeka na zemlju, te je Crkva, da bi suzbila krivi nauk, vjerojatno uvela ovo slavlje Kristova utjelovljenja na dan koji je svojom simbolikom pogodovao tumačenju toga događaja: Krist koji je novo sunce što pobjeđuje tamu svijeta. Ovo je slavlje željelo biti obrana onoga što i danas molimo u Vjerovanju: ‘vjerujem u Isusa Krista, Sina Božjega, začeta po Duhu Svetom, rođena od Djevice Marije’. Ono što iznenađuje jest brzina kojom se slavlje proširuje na čitavo kršćanstvo.«
Redovito u adventsko i božićno vrijeme čitam kako naši biskupi posjećuju zatvore i zatvorenike. Postoji li poseban razlog zašto to čine u ovo božićno, a ne primjerice uskrsno vrijeme? Je li takva praksa samo u našoj Crkvi ili je to univerzalno?
Petra
U Isusovoj riječi: »U tamnici bijah i dođoste k meni« (Mt 25, 36), kao i onom što kaže neposredno nakon toga: »Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste« (Mt 25, 45), zapravo je sadržan i nalog Crkvi za brigu o zatvorenicima. I ona se o njima brine cijelu godinu i zato biskupije u nas i u svijetu imaju dušobrižnike – zatvorske kapelane koji su na raspolaganju zatvorenicima u zatvorima za duhovni razgovor, sakramentalni život – ispovijed i misu. Biskupi im povjeravaju te službe i tamo ih šalju, a onda i sami prigodno – i u božićno i u uskrsno vrijeme, već prema svojem rasporedu i mogućnostima – posjećuju zatvorenike, najčešće u pratnji dušobrižnika koji se stalno skrbi za njih, s kojim onda i predslave misu i upućuju riječ duhovnoga ohrabrenja jer je svatko od njih zbog rane grijeha i prijestupa koje su počinili potrebit Božjega milosrđa. Možda u oči upada više da biskupi zatvore posjećuju u adventsko i božićno, pa i korizmeno vrijeme, jer su to »jaka« liturgijska vremena, no pastoralni je rad sa zatvorenicima stalan.
