Nikomu ne treba vjerovati. Svaki čovjek u suočavanju s temeljnim životnim pitanjima, ponekad i u dramatičnim situacijama, traga za odgovorima i onima koji će mu ih dati, za autoritetima preko kojih će mu Bog prosvijetliti pamet, za osloncima koji će mu pomoći da se održi uspravno. Svaki čovjek treba oslonac, neku istinu ili nekoga tko će ga uputiti na nju. I najčešće ga pronađe. U bližnjem, nekom svom, u nekom komu vjeruje, u članu obitelji, u prijatelju, u propovjedniku koji dosljedno svjedoči o istini. I povjeruje mu jer mu je potreban upravo takav oslonac. Slijedi njegove poruke jer time slijedi svoje srce, vjeruje mu jer u njegovim riječima pronalazi prikladne odgovore na svoje osobne dvojbe.
A onda se odjednom dogodi da taj autoritet, taj oslonac, kaže nešto što se ne uklapa u onaj savršeni svjetonazorski mozaik što ga je do toga trenutka nudio. Recimo, ozbiljan čovjek govori da brojni tragovi koji ostaju iza zrakoplova na vedru nebu u stvarnosti nisu tragovi zrakoplova, nego vidljivi pokazatelji da neke nevidljive, ali moćne sile pripremaju novi val pandemije.
»Što mu bi?« upitat će se čovjek. »Uvijek sam mu vjerovao, štoviše bio sam siguran da mi njegova riječ, njegov savjet može biti siguran putokaz. A sad odjednom govori nemoguće stvari koje su čak i nadležne službe na internetu proglasile pogrješnima.«
Pa onda počne tražiti dokaze za svoju tvrdnju da njegov uzdrmani autoritet širi lažne informacije. Ali ih ne može naći. Ni dokaze za ni protiv. I više stvarno ne zna komu bi vjerovao. Jer ako moj uzor i nije uvjerljiv, oni koji ga pobijaju djeluju još neuvjerljivije. Nekomu se mora vjerovati, ali komu? Danas svjedočimo svijetu bez autoriteta, u kojem je sve upitno. U politici takvo je stanje pogubno. I za politiku, a i za cijelo društvo.
Pandemija korone otkrila je problem, nešto je trulo u državi. Mnoga otvorena pitanja vezana za tu pošast rađaju otpor. Javlja se strah da bi nečija moć mogla ugroziti slobodu drugih. Raste nepovjerenje u državu, množe se tvrdnje da je postala igračka u rukama mutnih krugova. Šire se teorije urote, pod kojom se podrazumijeva zajedničko, usklađeno djelovanje većega broja osoba na štetu drugih.
Najprije je, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, počelo rušenje autoriteta i desakralizacija svetinja. Počelo je vrijeme novoga shvaćanja slobode, koja je odjednom prestala biti sloboda savjesti, sloboda odgovornosti i čestitosti. Novi propovjednici, koji su dolazili s ulice, iz svijeta zabave, tumačili su da sloboda nije sloboda za, nego sloboda od. Čovjek, govorili su, nije slobodan ako ima obveze. Naprotiv, sloboda je ponajprije sloboda od obveza, pravila i norma. Sve treba biti upitno, ništa nije sveto. U tom smislu i moral je zaprjeka sreći.
To novo shvaćanje slobode prodavalo se u bescjenje po glazbenim festivalima, razmahalo se u umjetnosti koja ionako sve propitkuje i najzad pustilo korijenje u politici.
Hollywood je postao neka vrsta novoga Vatikana, javno je propitkivao savjest čovječanstva i postupno postavljao nove norme. Uzori više nisu bili svetci, čestiti ljudi, oni koji su se borili za opće vrijednosti, nego oni koji su se borili protiv njih. Skandalozno ponašanje postalo je jamac uspjeha i društvenoga ugleda, zvijezde su postajali oni koji su ubijali moral. Što je više netko izvrgavao ruglu općedruštvene norme, imao je veću šansu postići društveni ugled. Traganje za istinom, za vrijednostima na kojima počiva društvo i stabilan pojedinac, više nije bilo popularno, tržište je postalo mjerilo svega.
Onda je negdje osamdesetih država počela privatizirati svoje funkcije, prepuštati ih tržištu. Mediji su također dobili novu ulogu. Od kompetentnih, vjerodostojnih tumača stvarnosti i moderatora javne rasprave pretvorili su se u mjesta gdje se svi nadvikuju i svatko se može nametnuti kao autoritet. A za to nije potrebno znanje, iskustvo, pozivanje na opća mjerila, dovoljno je da pronađete publiku i već ste netko i nešto. Tko se želi informirati, ne mora više listati enciklopediju u kojoj su najveći stručnjaci poredali provjerene informacije, dovoljno je upisati pojam u tražilicu i odmah dobiti informaciju koja je prilagođena tragačevu ponašanju, kupovnim navikama i drugim sklonostima. Na kraju država se polako odriče svega i nekako se nameće pitanje zašto uopće postoji.
Država je politički poredak, sustav u kojem je politička moć, koja počiva na volji građana, organizirana tako da za to predviđene institucije preuzimaju nadležnosti u upravljanju društvom. Važnost države počiva dakle na moći i legitimnosti, na tome da je jasno određeno tko provodi zakone i da za to ima razumijevanje i potporu građana. A onda se država počela postupno odricati moći.
Teoretičari urote, oni koje drugi tako nazivaju, a sami možda i ne će prihvatiti tu kvalifikaciju, tvrde da postoji duboka država, nevidljive sile koje upravljaju stvarnom državom i da im ona samo služi kao pokriće.
Pojam »duboke države« ili »države u državi« rabi se za nelegalne i nelegitimne strukture moći unutar države, odnosno skupine koje nisu lojalne državi i ne poštuju njezine zakone. Što znači, oni koji vjeruju u postojanje duboke države smatraju da su legalne vlasti samo marionete onih koji vuku konce u pozadini.
Bez obzira na to vjerovao netko ili ne vjerovao u tu tezu, u svakom političkom sustavu, ma kako transparentan bio, uvijek je bilo skupina koje su sustavno zaobilazile zakone, kupovale politički utjecaj i s više ili manje uspjeha usmjeravale određene društvene procese. Jesu li to udbaši, mafijaši, masoni, iluminati, određeni gospodarski krugovi ili neka druga organizirana skupina, uvijek ih prati trag tajnovitosti i manjak informacija o njihovoj stvarnoj moći i metodama. Već je Baruch de Spinoza u 17. stoljeću pisao o »državi u državi«, a u kasnijim stoljećima, sve do danas, nizale su se informacije i kolale teorije o tajnim skupinama, pripadnicima određenih manjina, dijelovima državnoga aparata, interesnim skupinama ili zločinačkim organizacijama koje se koriste državnim strukturama kako bi prigrabile moć. U današnje vrijeme, posebice u posljednjih godinu-dvije, niz javnih kampanja usmjeren je protiv »duboke države«, u kojima se tobože ili stvarno razotkrivaju paralelne strukture moći. Sumnje u okolnosti širenja pandemije proširile su se na sumnje u sve.
Komu vjerovati? U nepreglednu mnoštvu informacija koje neprestano pristižu u svemu što danas nazivamo medijima lako je pronaći korisne podatke koji su ranije uspješno skrivani, ali i obmane i laži koje šire oni koji žele stvoriti kaos. Kako se snaći u svemu tome?
Da bi država uspješno obavljala svoje funkcije i djelovala u skladu s općom voljom na dobrobit svojih građana, mora biti ne samo dobro organizirana, nego i uvjerljiva. Legitimnost političkih odluka i procesa počiva na volji građana, općoj volji formuliranoj u javnim raspravama i izraženoj na izborima. A opća volja nije ono što pojedinci žele, nego što se javno dogovore.
Razvidno je stoga da su za uspješnu, učinkovitu državu nužno potrebni kompetentni građani, sposobni razumjeti političke ciljeve i djelovati na njihovu formuliranju, kao i kanali kojima će stvarno utjecati na političke odluke. Taj cilj kompetentnih građana relativno je uspješno postizan u zapadnim demokracijama, posebice nakon Drugoga svjetskoga rata, programima političkoga obrazovanja u školama, medijima i specijaliziranim edukacijskim programima. Politička integracija, odnosno mogućnost utjecaja građana na politiku, ostvarivala se preko stranaka, udruga i drugih mehanizama uključivanja u političke i upravne strukture.
No posljednjih desetljeća svjedoci smo zbunjivanja umjesto edukacije i dezintegracije umjesto integracije. U svim dosadašnjim političkim sustavima, pa čak i u onim totalitarnim, mediji su na temelju stručnih znanja davali pouzdanu sliku o općim društvenim normama, potrebama društva i političkim prioritetima. Svatko je mogao bez velikoga napora doznati što se događa u društvu, kakvo je stanje društva i što čini političko vodstvo države.
Nastankom novih medija nastao je kaos. Umjesto stručnjaka koji su znali objasniti društvenu stvarnost, počelo je natjecanje tko će biti glasniji, a najbolje se čuje glas onoga koji je iz nekoga razloga stekao popularnost ili se jednostavno dobro snalazi u algoritmima društvenih mreža. Autoriteti su izgubili utjecaj, bili oni moralni, stručni ili ih pak legitimirala moć države. Nitko više nije autoritet, što znači da se utjecaj u javnoj raspravi može postići jedino spektakularnim metodama. Do prije desetljeće-dva sve su novine bile solidne, sve informativne emisije na radiju i televiziji pouzdane. A danas, tko još čita ozbiljne novine, kako se snaći u televizijskim emisijama? A da ne govorimo o tome da glavnina informacija neprestano stiže preko mobitela.
Mogućnost utjecaja prosječnoga građanina na političke odluke ubrzano slabi. Ljudi više ne ulaze u političke stranke da bi utjecali na njihove ciljeve, nego da bi izvukli osobnu korist. Slično je i s drugim oblicima političkoga djelovanja. Vlade se gotovo više i ne trude stupiti u dijalog s građanima i razumjeti njihove probleme i ciljeve.
Nova politička paradigma podupire sebičnost. Teško je reći gdje je nastao taj koncept i tko ga je smislio, ali on se koristi jednim od temeljnih vrijednosti demokracije, voljom građana. Razgradnjom struktura javne komunikacije i političke integracije, slabljenjem institucija i prepuštanjem državnih funkcija u privatne ruke građanin je sveden na zbunjena pojedinca koji ne može dobiti jasnu sliku o političkoj stvarnosti.
Uvijek su u društvima postojale skupine koje su nastojale ostvariti svoje interese mimo države. One sigurno postoje i danas, ali najveća prijetnja državi i društvu općenito postali su pojedinci, osamljeni i informacijski izolirani građani kojima su društvene mreže bliže i korisnije od države i koje ih kontroliraju učinkovitije od nje. Najopasnija urota, ma tko iza nje stajao, oslanja se na pojedinca u kojem je moguće potaknuti sebičnost.
Teoretičari urote mogli bi se osvrnuti oko sebe. Nikakve mračne sile ne mogu srušiti državu ako ona počiva na kompetentnim građanima, koji razumiju političke odluke i imaju mogućnost na njih utjecati. Ali ako su prepušteni Googleu, Facebooku, TikToku i Amazonu, jasno je da se mjesto donošenja političkih odluka iz parlamenta i vlade preselilo nekamo drugamo. Da, urota postoji. Nezainteresirana za svoju ulogu, država se urotila sa svima koji od građana prave sebične pojedince, nezainteresirane za opće dobro i podložne svim vrstama manipulacija.
Krajnje je vrijeme da političari otvore svoja vrata građanima i počnu iskreno s njima razgovarati. Ako već nije kasno.
