Nevjerojatno je da je Zagreb, grad s najvećim prirezom u Hrvatskoj, kojim je opterećeno više stotina tisuća građana i tvrtki, i s najvećim priljevom sredstava od gospodarskih i drugih djelatnosti, preko novoizabrane »napredne« vlasti istinski nazadovao s najavljenim mjerama ukidanja statusa majke odgojiteljice i s najavom smanjivanja dosadašnjih oblika pomoći za opremanje novorođene djece. Umjesto da predloži još bolja rješenja te ublaži negativne demografske trendove i postane uzor u nošenju s krizom izumiranja hrvatskoga naroda, što se s pravom očekivalo jer na svojem području ima dostupne vrhunske stručnjake iz područja demografije, socijale i ekonomije te nebrojene urede u kojima je mogao zaposliti prave pokretače obnove i napretka, dogodilo se suprotno. Otvaranjem u petak 5. studenoga savjetovanja o nacrtu prijedloga odluke o izmjenama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, zagrebačka je vlast najavila da se mjera roditelj odgojitelj praktički ukida, kako za potencijalne nove korisnike tako i za postojeće. Sve ozbiljne analize koje su došle iz stručnih, društvenih i političkih krugova različitih predznaka pokazale su da obrazloženje novih mjera nema uporište u realnosti te da će »uštede« radi kojih je navodno mjera i predložena dugoročno dovesti grad do još veće dubioze, a obitelji do siromaštva.
Nisu neutemeljene ocjene da je riječ više o ideološkoj mjeri nego o ekonomskoj, no ta je mjera prije svega opasna – ako se uzme u obzir da će uvelike ugroziti socijalnu budućnost grada u kojem živi četvrtina Hrvatske.
Vrlo je indikativno, gledano vjerničkim očima, da je Grad Zagreb savjetovanje otvorio na dan kada je preminula Jelena Brajša, žena koja je tijekom četiri desetljeća toliko utjecala na obiteljski život siromašnih Zagrepčana, ali i šire, da je lako zaslužila steći naslov »zagrebačka majka«. Ona je posredovala u spašavanju više tisuća djece od siromaštva, ali i od sigurne smrti (neke je i osobno udomila). Poznat je bio i način na koji je Brajša nebrojeno puta domišljato spriječila zatvaranje domova, a čak je i uspijevala u naizgled nemogućem – potaknuti gradske i komunističke vlastodršce da čak i pomognu u Caritasovu radu s djecom. Naime, kada bi dolazila k njima na razgovore, rijetko je kad bila sama jer dolazila je u pratnji djece iz domova. Kada bi se partijski i gradski »funkcioneri« suočili s pogledima djece u svojim uredima, djece kojima je bila potrebna pomoć, djece koja su bila bez roditeljske skrbi, čak bi i njihova srca tada znala omekšati.
Čini se da su danas u zagrebačkim gradskim vlastima srca toliko otvrdnula da im ništa ne znače lica tisuća djece, majki i otčeva koji su, odlučivši se za mjeru majke odgojiteljice, učinili uslugu vlastima koje, na primjer, nisu uspjele osigurati dovoljan broj mjesta u vrtićima. Naivno bi bilo očekivati da je moguće da bi danas ikoji »argument srca« mogao utjecati na očite zadojenike ideologije koja svjesno ide na štetu kvalitete obiteljskoga života i demografske obnove. Ako osjećaju nesnošljivost prema obiteljima s troje i više djece, i ako im je svako novorođeno dijete opterećenje, možda bi im u povlačenju duboko diskriminatornih prijedloga pomoglo ako se koriste pojmovima iz svojega svijeta pa na zagrebačke majke, otčeve i djecu koji se koriste postojećom mjerom gledaju kao na »partnere« koji nisu proračunsko opterećenje, nego jamci da se uz njihovu pomoć gradski socijalni sustav ne će urušiti.
