Među brojnim marijanskim blagdanima i povijesnim događajima kojih se Crkva spominje tijekom Marijina mjeseca posebno mjesto ima 13. listopada – dan kada je papa Ivan XXII. čitavoj Crkvi 1318. preporučio svakodnevnu molitvu Zdravomarije. Ni sedamsto godina bliskosti vjernika s molitvom navještenja nije iscrpilo svu dubinu anđelova milosnoga pozdrava i Bogorodičina poniznoga odgovora, što će posvjedočiti čak i kršćani koji nisu štovatelji Blažene Djevice Marije. A na prvorazredan način potvrđuje to i nedavno objavljena knjiga »Gentski oltar braće van Eyck«, čijih je 300-tinjak stranica u izdanju Matice hrvatske redoviti profesor na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti dr. Daniel Miščin posvetio upravo razmatranju van Eyckova »Navještenja«, dovršena u prvoj polovici 15. stoljeća. U razgovoru za Glas Koncila autor toga eruditnoga, ali i duhovno proživljenoga djela osim hermeneutičkih, teoloških i ontoloških slojeva van Eyckove slike razjasnio nam je i kako je jedna umjetnina postala žarištem njegova filozofskoga razmatranja.
Prof. dr. Daniel Miščin: »Vjerujem da je u prizor Marije na Gentskom oltaru utkana ta nada u red i smisao, pa i u nagoviještenim trenutcima kada bi se taj red i smisao mogli činiti skrivenima ili čak odsutnima«Neobična pitanja Mističnoga Jaganjca
»Imao sam priliku prisustvovati maloj svečanosti zatvaranja Gentskoga oltara. To se događa uvečer, nakon što se katedrala u Gentu u Belgiji zatvori za posjetitelje. Uz zvuke gregorijanskoga korala Ave pascha nostrum gledao sam kako se krila dotad raskriljenoga oltara zatvaraju i tako zapravo polako otimaju pogledu i Mističnoga Jaganjca i njegovu otvorenu ranu.« Dr. Miščin prisjetio se da su mu u tom trenutku u nutrini odjeknula neobična pitanja. »Što bi za povijest svijeta značila mogućnost da se Jaganjac nikada nije pojavio? Što bi bilo da je čovjek u svojim ‘suznim dolinama’ ostao potpuno sâm, potopljen tek u svoje vlastite rane? Što bi za ljudsku povijest značilo da je taj Jaganjac zauvijek ostao ‘u svjetlu nedostupnom’, dalek i zastrt ljudskim očima, i da krv nikada nije potekla iz njegovih rana? Učinilo mi se tada da Gentski oltar zapravo slavi drukčiju odluku neba – odluku o ponudi blizine i dodirljivosti, ali istodobno ističe opomenu o krhkosti i povrjedivosti te blizine koju valja čuvati«, svjedoči sugovornik.
Pogled na Krista kroz Bogorodičinu prizmu
Iako se kao naslov Gentskoga oltara nerijetko navodi Klanjanje Mističnomu Jaganjcu, ključ za tumačenje središnjega van Eyckova prizora dr. Miščin pronašao je baš u prikazu Navještenja, koji se pojavljuje kada se paneli oltarnoga poliptiha zatvore. »Valja dobro pogledati kako je van Eyck naslikao anđele u dva prizora, ponajprije one koji okružuju oltar Mističnoga Jaganjca prikazana s otvorenom ranom iz koje teče krv. Ti anđeli, od kojih neki u rukama drže i oruđa Kristove muke, na glavama imaju dijademe na kojima je jasno istaknut križ. Zanimljivo je primijetiti da takvu dijademu s križem nosi i Gabriel u prizoru Navještenja. Tom usporednošću van Eyckova poruka postaje nedvojbeno jasnom: zajedno s navještenjem suizrečen je i Kristov križ.«
Anđeoski pozdrav – početak puta »kroz mnoge tmine«
U svjetlu križa – ili bolje, u njegovoj duhovnoj sjeni – valja shvatiti i Marijin odgovor na navještenje, pogotovo zato što se u uobičajenom tumačenju Lukina evanđeoskoga izvješća ističe tek pokorna radost ili otajstvena tišina. »Ako se navještenje doista odvilo isključivo na podlozi Gabrielova i još više Bogorodičina ushićenja, ako Marijin pristanak na Božji plan dokazuje isključivo njezin zanos i zahvalnost nad činjenicom da je izabrana, čini mi se da tada to tumačenje gubi doticaj s egzistencijalnom situacijom, sa stvarnim životom usred kojega je taj pristanak izrečen. Jesmo li zaboravili Šimunovu poruku Bogorodici već za prikazanja u Hramu? Ako jesmo, zadubljeni u idilično tumačenje, tada se Navještenje nehotice ispražnjava od važnoga dijela svojega pravoga sadržaja.« Vjernoga i dragoga suputnika dr. Miščin stoga je pronašao u rečenici iz pretposljednje knjige Josepha Ratzingera, »Djetinjstvo Isusovo«, gdje blagopokojni papa traži da se u Lukinu izvješću ne prečuje ono »…i anđeo otiđe od nje«. »Ratzinger stoga piše o Marijinoj ‘samoći s nalogom’ i spoznaji da ona, nakon navještenja, mora ići dalje ‘putom koji vodi kroz mnoge tmine’. Sličnim se mislima zasigurno bavi i van Eyck budući da je njegov prizor navještenja okružen brojnim podsjetnicima na predstojeću muku«, primjećuje sugovornik.
Putokazi prema tajnomu smislu
Slični su simbolički podsjetnici nerijetko ključni nositelji poruka velebne umjetnine braće van Eyck, čija Bogorodica izgledom umnogome odudara od idealiziranih Madonna. »Čini mi se da se van Eyckove Bogorodice na gotovo svim njegovim slikama (osim možda proslavljene Bogorodice uz Božji tron na Gentskom oltaru) ljepotom lica ne mogu uspoređivati s primjerice Rafaelovim ili Michelangelovim prikazima. Poruka te ‘talijanske’ fizičke Marijine ljepote, usklađene s drevnim estetičkim načelima, zapravo je zrcalna: vanjska ljepota odražava unutarnju«, objašnjava dr. Miščin. »S druge strane kod van Eycka to načelo nije u prvom planu zato što se pri prenošenju poruke on oslanja na drukčije sredstvo: simbole. Doista, Gentski oltar je gusta mreža simbola jako zasićenih porukom i značenjem. Osobito je očito baš u prizoru navještenja da su za van Eycka simboli, a ne fizička ljepota, putokaz prema skrivenomu i djelomice kodiranomu, možda i tajnomu smislu pojedinosti Gentskoga oltara.«
Marijanska nada za svijet nagnut kaosu
Poliptih braće van Eyck može se promatrati i kao slika svijeta koja ima svoju unutarnju logiku i ontologiju, napominje sugovornik. »U tu sliku utkana je temeljna poruka: svijet je unaprijed promišljen, uređen i smislen. Današnjemu vremenu ta se poruka može činiti dalekom budući da se često suočavamo s osjećajem odsutnosti reda i smisla. Štoviše, čini se da ta udaljenost raste jer se današnje vrijeme često bori s posljedicama suprotnoga dojma, to jest s osjećajem (trajne) odsutnosti uređenosti svijeta koja bi njegovoj poslovičnoj žurbi zajamčila smisao. Kao da se svijet nagnuo mnogo bliže kaosu.« Može li pogled na Mariju obnoviti tu narušenu sliku svijeta? »Ne bih se usudio donositi zaključke kako bi se ta poruka mogla obnoviti, no vjerujem da je u prizor Marije na Gentskom oltaru utkana ta nada u red i smisao, pa i u nagoviještenim trenutcima kad bi se taj red i smisao mogli činiti skrivenima ili čak odsutnima«, smatra dr. Miščin.
Usudimo se diviti!
Ipak, da bi se takva nada iščitala iz van Eyckove Bogorodice, čini se nužnim usvojiti stav divljenja kojim je prožeta autorova znanstveno-istraživačka avantura. Koliko duhu današnjega vjernika nedostaje stav promatranja i promišljanja lijepoga? »Već je davno sociolog Max Weber napisao da je moderno vrijeme skinulo ‘čar sa svijeta’. Veliki židovski filozof Martin Buber tomu fenomenu traži uzrok i naziva ga ‘pomrčinom Boga’, uspoređujući je s pomrčinom Sunca. Pritom upozorava da ta prirodna pojava zapravo ništa ne čini Suncu, nego je posljedica nečega što se ispriječilo između Sunca i nâs. To znači: i za pomrčine, Sunce je zapravo netaknuto! To je vrlo važno. Stoga, ako je u osvit prosvjetiteljstva Immanuel Kant poticao: ‘Usudi se misliti!’, možda bi danas trebalo reći nešto drugo: ‘Usudimo se diviti se!’ Divljenje je zaboravljena sposobnost, vjerojatno zato što je nerijetko zaboravljena i vrlina koja ga prati – zahvalnost«, zaključuje sugovornik. Anđeosko divljenje, marijanska zahvalnost – ima li boljega sažetka Zdravomarije?
Marijanska »filozofija« van Eyckova kista
