Crkvica sa skromnim drvenim oltarom i tridesetak ljudi raspoređenih u nekoliko redova jednostavnih klupa. Redovnice koje prate misno slavlje nježnim pjevom, koji nenametljivo prodire preko drvene pregrade i reda karmelskih rešetaka. Pjevanje je ubrzanoga ritma, koji strancu ne dopušta da razazna kojim jezikom – latinskim ili španjolskim – karmelićanke zapravo progovaraju. A nakon mise tihi šapat molitava, »razmjena« nakana, briga, križeva i trpljenja koje je svatko donio pred oltar samostanske crkve bosonogih karmelićanki u Aldehueli, udaljenoj nepunih sat vremena vožnje od Madrida. U tih nekoliko slika može se sažeti misa jednoga sasvim običnoga jutra nekoliko tjedana prije velike proslave 50 godina od preseljenja u vječnost sv. Matravillas od Isusa.
Za vjernike iz španjolskoga »megapolisa« Aldehuela nije sasvim obično mjesto. Ondje se nalazi i grob znamenite karmelske svetice Maravillas od Isusa, tik uz oltar samostanske crkve, ispod karmelskih rešetaka i drvene pregrade koja »odvaja« klauzurne redovnice od svih koji su »vani«. Tako samostanska crkva postaje susretište hodočasnika s raznih krajeva svijeta, osobito iz zemalja španjolskoga govornoga područja. A, odnedavno, na grobu španjolske svetice sve su poznatiji i hrvatski hodočasnici. Sv. Maravillas od Isusa posljednjih godina osobito se približila hrvatskim vjernicima. Do Zaklade »Sveta Maravillas od Isusa« koja se bavi promicanjem karmelske duhovnosti i potiče pobožnost prema španjolskoj svetici pristiglo je više stotina svjedočanstava hrvatskih vjernika o zagovoru i »intervencijama« španjolske svetice u njihovim životima. Utječu joj se studenti prije važnih ispita, ljudi suočeni s bolestima, patnjama. Posebno je »djelotvorna« kod parova koji traže uslišanje i zagovor kada ne mogu imati djece. Dosad je prikupljeno više od osamsto takvih svjedočanstava.
»U nebo? Koja radost!«
Osim mise i molitve na svetičinu grobu, u pohodu karmelu u Aldehueli može se »upiti« i nekoliko naoko skrivenih »kateheza«. Za prvu ruku njih najmanje tri, za koje i nije potrebno bilo kakvo predznanje o sv. Maravillas ili životu i karizmi bosonogih karmelićanki. Prva među njima je kateheza o ustrajnosti u poniznosti, koja se nameće kao najsnažniji dojam nakon susreta uživo s bosonogim karmelićankama, koje u sadašnjosti pronose karizmu sv. Maravillas i drugih slavnih svetica karmelićanki, počevši od sv. Terezije od Isusa (Avilske). U samostanu u Aldehueli danas djeluje 16 redovnica, različitih životnih dobi, od 25 do 85 godina. S »vanjskim svijetom« komuniciraju dvama »kanalima«. Jedan od njih je »torno«, valjkasti drveni prozor s policama, koji se zakreće i na koji se mogu staviti pisma i drugi paketi. Drugi je samostanska govornica, u kojoj se pred posjetiteljima okupljaju karmelićanke, koje od svijeta razdvaja dvostruki red rešetaka. Prema pravilima karmela redovnice nije moguće slikati, a da bi naglasile svoju poniznost, one se iz svojega dijela govornice javljaju iz polumraka.
Iako je poželjno imati tumača, prevoditelja sa španjolskoga, mlađe generacije karmelićanki barataju engleskim jezikom. Svakidašnjica bosonogih karmelićanki prožeta je molitvom i pokorom. Liježu kasno, a bude se u zoru. Spavaju na slamnatim krevetima, nose teške habite, a u godini provedu oko osam mjeseci u postu. Međutim, na njihovim se licima prije svega uočava vedrina, bez znakova umora. Većina redovnica – koje, jasno, ne rabe nikakve »kozmetičke dodatke« – izgleda mladoliko. U zajednici bosonogih karmelićanki u Aldehueli nekoliko je redovnica koje su u tom samostanu živjele sa sv. Maravillas, koja im je u to vrijeme bila poglavarica. Svetica je svojih 13 posljednjih godina života provela u Aldehueli, nakon što je zahvaljujući svojemu neumornomu angažmanu osnovala 10 karmela, među kojima je jedan i u dalekoj Indiji. Osobito se u Aldehueli pronosi spomen na neke od svetičinih posljednjih riječi. Pred smrt pomalo je kroz šalu pitala kamo će poći nakon što umre. Dobivši očekivani odgovor od drugih karmelićanki koje su bile uz nju, uzvratila je: »U nebo? Koja radost!«
Kako su i hrvatski vjernici »osvojili« španjolsku sveticu kao svoju zagovornicu
Muzejski postav koji nadmašuje madridske riznice
Dio je samostanskoga kompleksa u Aldehueli i muzej, svojevrsna »replika« karmela i mjesto na kojem se može »poslušati« i druga kateheza sv. Maravillas, ona o ustrajnom odricanju od materijalnih blagodati svijeta. Sv. Maravillas rođena je 1891. u Madridu, u plemićkoj obitelji, kao Maria de las Maravillas Pidal y Chico de Guzman. Znajući odmalena da želi postati redovnicom, kao djevojka je, unatoč protivljenju majke, odbacila sve udobnosti koje bi joj donio život njezina »staleža« i pošla za Kristom, stupivši najprije u samostan u sklopu velikoga kraljevskoga rezidencijalnoga kompleksa u Escorialu kod Madrida. Udobnosti se odrekla do kraja života. Dio je muzeja u Aldehueli i tipična ćelija bosonoge karmelićanke. Sobičak je to s prozorčićem i jednostavnim krevetom. Sv. Maravillas znala je noćima ostajati budna kako bi iskoristila »dodatno vrijeme« za molitvu i pokoru. Za života je čak tražila od svojih nadređenih da joj se odobri posebna vrsta pokore – da umjesto slamnatoga kreveta spava na podu.
Dio su muzejskih eksponata i alati kojima bosonoge karmelićanke, tijekom svoje redovite »rekreacije«, izrađuju razne nabožne predmete. Uz te alate izložena su i pisma, odjeća, habiti, knjige, drveni pribor za jelo, sve čime se svetica služila za svojega života, čime ona i karmelski muzej na osobit način osvajaju posjetitelje svojom skromnošću. Naime, većina je tih eksponata zapravo relikvija, točnije relikvija drugoga stupnja budući da ih je svetica za života »posvetila« koristeći se njima.
Presveto Srce Pirenejskoga poluotoka
Treća »kateheza« – o ustrajnoj molitvi po kojoj je moguće preokrenuti na dobro i neke od najtežih zbivanja – u Aldehueli se može »upiti« ako se pročitaju popratni muzejski »eksponati«, kratki tekstovi o svetičinu životu, djelovanju bosonogih karmelićanki, i Crkvi u Španjolskoj u vremenu turbulentnoga 20. stoljeća. Još od svojih prvih redovničkih godina sv. Maravillas svjedočila je zlu bezbožnih ideoloških pokreta, fašizma, komunizma i nacizma… No ona im se nije odupirala nekim novim »revolucijama«, nego molitvama i još ustrajnijim angažmanom kao poglavarica bosonogih karmelićanki.
Jedan od najglasnijih svjedoka te svetičine kateheze nalazi se nedaleko od Aldehuele. Riječ je o španjolskom »svetom brdu« Cerru de Los Angelesu. Naime, u vrijeme Španjolskoga građanskoga rada, zajedno s drugim redovnicama karmelićankama, samostanska priorica, majka Maravillas s toga je brda otjerana u progonstvo, čim su ondje zavladali komunistički gerilci. Nakon što su otjerali redovnice, i razorili samostan, izveli su još jedan barbarizam uništivši impozantni Kristov kip. Bilo je u takvu potezu jasno izražene simbolike. Budući da je Cerro de Los Angeles geografski u samom srcu Pirenejskoga poluotoka, 1919. ondje je podignut impresivni Isusov kip kao svjedok pothvata španjolskoga kralja Alfonsa XIII. koji je Španjolsku povjerio Presvetomu Srcu Isusovu. Zato je i taj madridski Krist – brdo u administrativnom smislu pripada madridskomu predgrađu Getafeu, kao uostalom i obližnja Aldehuela – bio cilj razaranja, da bi se raskinule sve veze Španjolske s njezinom kršćanskom prošlošću. No kao što bezbožni totalitarizmi prošloga stoljeća naposljetku nisu odnijeli pobjedu, tako je i Krist u Cerro de Los Angelesu nanovo podignut, desetljećima nakon rata, 1965. godine. A sama obnova duhovnoga života na »svetom brdu« nedaleko od Madrida poseban je impuls dobila odmah nakon rata, 1939., kada se onamo vratila sv. Maravillas sa svojim bosonogim karmelićankama. Danas je impozantni Kristov kip osobito uočljiv za vedrih dana, kada izranja iz brdovitih pejzaža koji okružuju brzu prometnicu koja od španjolskoga »megapolisa« vodi upravo do Aldehuele.
Na grobu sv. Maravillas od Isusa u Aldehueli 50 godina nakon blažene smrti
