Duša je kroz povijest brojnim filozofskim misliocima zadavala popriličnu glavobolju jer su svi naslućivali da se čovjek ne sastoji samo od vidljiva materijalnoga tijela, nego i od neopipljive nematerijalne komponente. No to nije bilo nimalo lagano objasniti i logički »posložiti« sve dok kršćanstvo nije razriješilo sve te nedoumice i dvojbe istaknuvši da se čovjek ne sastoji samo od duše ili samo od tijela, nego u njemu tijelo i besmrtna duša skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Međutim, ako se duša, dakle, smatra unutarnjim životnim principom, može se reći da i životinje i biljke imaju neku vrstu »duše«, koja je, jasno, nešto sasvim drugo i različito od ljudske duše. Ako se tomu zamršenomu i kompliciranomu teološko-filozofskom pomišljanju pridoda i, uvjetno rečeno, »duša« materije, konkretno nekoga mjesta ili predmeta koji »imaju dušu«, što se često u ljudskom govoru spominje, onda se tek dolazi pred pravi »gordijski čvor«. Stoga je najbolje odmaknuti se od toga racionalnoga i teološkoga područja i jednostavno bez opterećenja, približavajući se živopisnomu naselju Mravincima uskliknuti da ono, bez sumnje, ima dušu!
Već na prvi pogled Mravince, privlačno, mirno i umiljato naselje, dakle, »s dušom«, kao uostalom i većina dalmatinskih mjesta, smjestilo se sjeverno od Splita na južnim padinama planine Mosora i pripada općini Solin. Očekivano, u središtu naselja dominira župna crkva sv. Ivana Krstitelja sa zvonikom. Nije pretjerano reći da je prava ljepotica jer je izgrađena od domaćega modroga kamena g. 1873., u njoj je prekrasni mramorni neoklasicistički oltar, veliko mramorno svetohranište te pokrajnji oltari Blažene Djevice Marije, sv. Ante i Srca Isusova od kararskoga mramora, jednoga od najcjenjenijih mramora iz Carrare u Italiji, od kojega je izrađen i Michelangelov David. Nije zgorega reći i da sat na zvoniku uredno prolaznicima pokazuje koliko je sati. Crkva nije velika, a kip svetoga zaštitnika – Ivana Krstitelja nalazi se gotovo na sredini crkve. To, jasno, nimalo ne smeta domaćim župljanima da je, istina, pomalo »nagužvani«, svake nedjelje dupkom ispune na dvije župne mise u 7.30 i 10.30, a radnim danom u 7 sati. Prostorni problem nastaje posebice ljeti kada su velike vrućine, a veći broj gostiju i turista skupa s domaćinima dođe na misu pa je zato s desne strane pokraj crkve izgrađena i uređena prostrana »crkva na otvorenom«. Riječ je o lijepo natkrivenom oltarnom prostoru s urezanom godinom na vrhu – 2016., kada je očito zdanje bilo dovršeno, i betonskim klupama. Malo dalje od crkve dotjeran je i njegovan maleni Trg Ante Starčevića, iza kojega je dječje igralište, što, uz ostalo, simbolizira i budućnost mjesta. Ako se tomu pridoda i područna Osnovna škola Kraljice Jelene Solin s malonogometnim, tj. košarkaškim igralištem, nekoliko prodavaonica, nezaobilazan kafić, ambulanta i knjižnica, dakle, mjesto ima sve što je potrebno za ugodno življenje. Pokraj škole je, očito, brižno njegovano nogometno igralište Nogometnoga kluba Sloge, osnovanoga 1925., koji je od ove godine u 3. ligi, što je za tamošnje prilike izvanredan uspjeh. Na obližnjoj je zgradi Doma kulture spomenploča otkrivena 2018. s uklesanim imenima 32 članova tamošnjega KUD-a, nekadašnjega Hrvatskoga prosvjetnoga društva »Zvonimir«, žrtava Drugoga svjetskoga rata, što je još jedan pokazatelj da povijest toga mjesta nije bila nimalo lagana ni lagodna. Svakako treba pogledati i mjesno groblje smješteno poviše crkve sa zanimljivom uklesanom porukom na ulazu: »Baci, putniče, svoj pogled na nas, nazovi pokoj dušama našim, jer danas što smo mi, sutra ćeš biti ti.« Molitvenomu, smirenomu i tihomu ozračju pridonosi i grobljanska kapela također sv. Ivana Krstitelja podignuta g. 1960. na mjestu prijašnje koja je bila teško oštećena za vrijeme bombardiranja sela 1943. Na tom je mjestu prva crkva zasigurno postojala već 1650. godine, i ona je, treba istaknuti, nakon oslobođenja od Turaka u drugoj polovici 17. stoljeća bila župna crkva.
Život je na tom području, zasigurno kao i u cijelom solinskom kraju, bujao od davnina, a Mravince vuku korijen od srednjovjekovnoga sela Prosika, koje se nalazilo na sjeverozapadnoj strani današnjega mjesta. Stanovništvo ga je zbog velikoga stradanja od Turaka tridesetih godina 16. stoljeća napustilo i naselilo se istočnije, na uzvisinu zvanu Mravince, koja je dala ime novomu naselju. Doseljenici su u novo naselje prenijeli i kult sv. Ivana Krstitelja i njemu u čast, između 1537. i 1571. godine, podigli crkvu. Nakon nestanka turske opasnosti selo se povećavalo, a tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća u Mravince su se, uz devet starosjedilačkih rodova, doselile i druge nove obitelji. Današnje selo Mravince na istoimenom brježuljku sigurno postoji od g. 1681. Ne zna se točno kada je tamošnja župa osnovana nedugo poslije oslobođenja od Turaka, ali već g. 1687. nadbiskup Cosmi u svojem je izvještaju navodi među župama koje nisu pod turskom vlašću.
Na temeljima te burne povijesti brojni su svećenici nadograđivali i čuvali skupa s naraštajima povjerenih im župljana vjerske, nacionale i kulturne vrijednosti, što samoprijegorno i pomalo samozatajno čini sadašnji župnik don Mirko Bitunjac, izdanak ponosne Cetinske krajine. Rođen je g. 1966. u selu Rudi u općini Otok, od roditelja danas pokojnoga otca Ante i majke Ive r. Bazo u obitelji sa sedmero djece. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu i susjednom Otoku, nakon koje je pošao u splitsko sjemenište te poslije na bogosloviju u Splitu, gdje je zaređen za svećenika g. 1992. Uobičajeno, najprije je bio župni vikar, tri godine u župi Trilj, pa onda župnik tri godine u Župi Biokovskoj i Rašćanima. Preuzeo je zatim župu Žedno – Arbanija na Čiovu, gdje je ostao četiri godine, pa Dugopolje, gdje je župnikovao 14 godina, a prije tri godine bio je imenovan župnikom u Mravincima i Kučinama.
Župnik najprije predstavlja župu u kojoj stanuje: »Župa sv. Ivana Krstitelja u Mravincima okuplja oko 1200 vjernika u 370 obitelji, a demografska je slika još prilično zadovoljavajuća. Prošle je godine bilo 15 krštenih, 12 umrlih, jedno vjenčanje, a ove je godine bilo 12 prvopričesnika i 14 krizmanika.« Osim toga ističe kako su u povijesti Mravince iznjedrile brojna duhovna zvanja, a danas je još jedan živući svećenik, Šime Marović, koji vodi katedralni zbor u Splitu. Trenutačno je iz Mravinaca i jedan bogoslov u neokatekumenskom sjemeništu u Bugarskoj, a jedna je djevojka prije godinu dana otišla u samostan kontemplativnih redovnica Kćeri Srca Isusova u Lasinji, između Karlovca i Siska. Posebno vrijedi spomenuti da osim školskoga vjeronauka župnik drži katehezu za sve razrede osnovne škole do 2. razreda srednje, kada počinju pripreme za krizmu. U župi nema organizirane molitvene skupine, ali se redovito svakoga dana prije mise moli krunica i svaki je četvrtak klanjanje. Među brojnim tradicionalnim hodočašćima župljanima je posebno privlačno prilično zahtjevno pješačenje Gospi Sinjskoj prve nedjelje nakon Velike Gospe.
Župnik je svjestan da bez sudjelovanja vjernika nema napretka vjerskoga života. Na njegovu sreću toga su svjesni i brojni aktivni župljani koji mu pomažu na mnogim područjima u mnogim prigodama. Ne mogu se svi nabrojiti, ali barem neke vrijedi spomenuti. Tako Ivan Drnas, 42-godišnji autolakirer, skupa s prijateljima obrtnicima besplatno popravlja i obnavlja što god je potrebno. Umirovljenica Ivanka Peroš je sakristanka, a 65-godišnja diplomirana ekonomistica Marija Zelić članica je župnoga pastoralnoga vijeća i voditeljica skupine čitača. Diplomirana pravnica Matilda Marović voditeljica je maloga župnoga zbora, koji čine u najvećem broju osnovnoškolci, ali podjednako je važno i vrijedno dvoje članova predškolske dobi. Krešimir Pente član je mješovitoga župnoga zbora, 44-godišnji Vicko Bučan uvijek je »pri ruci« što god zatreba u župi, a Dragan Grabovac, umirovljeni pukovnik 4. gardijske brigade, član je župnoga pastoralnoga vijeća.
Župa Bezgrješnoga začeća BDM u Kučinama
Od Mravinaca lokalnom se cestom prema Žrnovnici nakon samo jednoga kilometra odmah dolazi do susjednoga mjesta Kučina, koje se, unatoč nekim očekivanim vlastitim posebnostima, također može opisati simpatično estetsko-ugođajnim obilježjima, zemljopisnim položajem i administrativnom pripadnošću. Ponovno se može nametnuti problem – ako i Kučine imaju »dušu«, što će svaki namjernik potvrditi nakon samo kratkoga boravka, je li riječ o istoj duši ili se te duše razlikuju jedna od druge jer svaka od njih ima ipak nešto svojega, čime se razlikuje od druge i čime se s razlogom ponose mještani. Neka teolozi i filozofi odgonetavaju to misaono klupko, a svi oni koji namjeravaju posjetiti Mravince i Kučine neka mirno uživaju u te dvije srodne duše na padinama Mosora.
Smatra se da su Kučine najstarije naselje u okolici Splita i usko je povezano s nekadašnjim mjestom Pod Kukom ili samo Kukom, koje je dobilo ime po stijeni Kuku smještenoj jugozapadno od Mravinaca. Prvi se put Kučine spominju g. 1144. u darovnici popa Crnote u kojoj se spominju neki kučinski posjedi. Također se smatra da je južno od Kučina, na lokalitetu Libovac – Kekova kućica, po legendi koju je zapisao glasoviti arheolog don Frane Bulić, rođen rimski car Dioklecijan. Župa Kučine spominje se nedugo nakon naselja već na saboru u Splitu 1185. pod nazivom Kuk i bila je vrlo ugledna srednjovjekovna župa splitske nadbiskupije. Njezin je tadašnji župnik bio arhiprezbiter Vukota. Kasnije se također spominje u popisu župa iz g. 1495. u kojem se navodi »parochia s. Luce de Villa Chuch« tj. »župa sv. Luke u selu Kuku«.
Tvrđavu Kuk srušili su Turci poslije zauzeća Klisa 1537. godine. Prije zauzeća od Turaka selo je bilo veliko i zauzimalo je prostor na kojem se danas nalaze i Kučine i Mravince. Pod turskom okupacijom selo se osjetno smanjilo, a, očekivano, počelo se jače naseljavati, kao i cijeli solinski kraj, nakon oslobođenja od Turaka. Ipak je tada ostalo manje selo naspram susjednih Mravinaca te nije imalo ni vlastitu župu, nego su ta dva mjesta odlukom nadbiskupa Cosmija od 1687. činila zajedničku župu sa sjedištem i župnikom u Mravincima. U 18. stoljeću ime staroga sela Pod Kuk ili Kuk mijenja se u Podkučine, a tek u 19. stoljeću ustaljuje se današnji naziv Kučine.
Međutim, iako nema točnih podataka, u nekim povijesnim razdobljima Kučine su bile samostalna župa jer je npr. zapisano da su 1805. imale vlastitoga župnika don Ivana Marinića, a u susjednim je Mravincima župnik bio don Ivan Uzinić. Kučine su također bile zasebna župa i g. 1827., a vjerojatno su zadržale status samostalne župe sve do 1849. godine, kada su dekretom austrijske vlade izgubile taj status i bile ujedinjene s Mravincima. Na kraju su konačno i opravdano između dvaju svjetskih ratova dobile naslov samostalne župe, ali nemaju vlastitoga župnika, nego župu poslužuje župnik iz Mravinaca sve do današnjih dana. Stoga župa nema župnu kuću, ali svakako treba istaknuti da je župa uz pomoć Bratovštine sv. Luke između dvaju svjetskih ratova izgradila kamenu kuću na kat u kojoj je bila škola i stan za učitelja.
Većina spomenutih podataka i još mnoštvo drugih iz dalje i bliže povijesti mjesta i župe zna i savjesno bilježi 75-godišnji kroničar Dinko Roguljić, koji bi ne satima, nego danima mogao pričati o burnoj i slavnoj povijesti Kučina, kao i brojnim važnim činjenicama i detaljima, ali i zgodama iz svagdašnjega života. »Svatko se lako može uvjeriti – govori o svom mjestu – da su Kučine gotovo idealne za život u svim smislovima jer su samo 10-ak minuta udaljene od Splita, a mirne i tihe ipak tako daleko od urbane gužve i užurbanosti. Zato, hvala Bogu, mladi ostaju, a sve se više obitelji zbog spomenutih razloga doseljava.« Časna je starina Dinko i član tamošnje Bratovštine sv. Luke, osnovane najvjerojatnije g. 1467., koja okuplja 90-ak članova, udruge koja je nositelj gotovo svih kulturnih zbivanja i pokretač brojnih akcija. Spominje tek jednu noviju u nizu – predstavljanje knjige Josipa Marovića »Kučinski žrtvoslov« u studenom 2016. Bratovština je također popisala imena svih župnika od 1715. do 2016. i blizu crkve postavila poduži popis na kojem je don Šimun Grubić prvi, a sadašnji Mirko Bitunjac, dakako, zadnji, 93. Bratovština je također izložila nedaleko od crkve stari kameni »toć«, mlin za masline, što je vrijedna i zanimljiva turistička atrakcija. No posebno treba istaknuti da je sadašnja jednobrodna župna crkva Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u sredini sela izgrađena g. 1871., kako je uklesano na njezinu pročelju, darovima članova bratovštine sv. Luke u naturi – vina i maslinova ulja. Zvonik je odvojen od crkve i izgrađen je iza apside, u novije vrijeme zvona su elektrificirana i oglašavaju se vrlo milozvučnom melodijom, a sat na crkvenom zvoniku također je u funkciji. U apsidi je mramorni oltar s četirima stupovima od crvenkastoga mramora i svetohraništem. Župniku Bitunjcu svake nedjelje pomaže povjesničar i kulturni djelatnik dr. Josip Dukić, profesor na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, koji često predvodi euharistijska nedjeljna slavlja i u Kučinama.
Već popriličan broj desetljeća župa Bezgrješnoga začeća BDM u Kučinama »drži« se jer je prema službenim statistikama g. 2001. imala 700-tinjak vjernika, a danas 800-tinjak njih u 250 obitelji. Prošle je godine bilo 12 krštenja, četiri sprovoda i jedno vjenčanje, a ove godine 12 prvopričesnika i isto toliko krizmanika.
Tamošnji crkveni zbor, kao i u Mravincima, vodi 33-godišnji prof. Ivan Bošnjak. Diplomirao je na Glazbenoj akademiji u Splitu, predaje na 2. splitskoj gimnaziji, živi u Kaštelima i osim crkvenoga zbora vodi i gimnazijski djevojački zbor, koji redovito nastupa na državnim i međunarodnim natjecanjima. Tako se crkveni zborovi doista mogu pohvaliti da imaju pravoga glazbenoga maestra te nije čudnovato da na smotrama crkvenih zborova nastupaju sa skladbama Beethovena i drugih glazbenih klasika. Član crkvenoga zbora u Kučinama je i Ante Marković, predsjednik tamošnjega KUD-a. Među brojnim zaslužnima bilo bi nepošteno izostaviti Emicu Roguljić, koja je usprkos svojim godinama (85) još uvijek zvonarica i za crkvu će dati sve od sebe, kako to ističe – »do zadnjega daha svoga života«.
Od sakralnih zdanja u Kučinama pozornost plijeni crkva sv. Luke na groblju, sv. Petra nedaleko od stare tvrđave Kuka na Kosi, koju su talijanski vojnici u Drugom svjetskom ratu zapalili, a bratimi je sv. Luke g. 1990. do temelja srušili i ponovno od istoga materijala sagradili. Novije zdanje je kapelica Gospe Lurdske izgrađena g. 2007.
Nakon posjeta Mravincima i Kučinama i druženja s tamošnjim i dragim gostoljubivim župljanima putniku će namjerniku, zasigurno, biti žao što odlazi te će osjetiti svojevrsnu tugu u duši. No ponovno netko može postaviti pitanje: Može li uopće duša biti tužna? Zato je najbolje opet zaobići teološku zavrzlamu i prvom ih prigodom opet posjetiti.
