U tjednu prije Božića susreli smo se sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Draženom Kutlešom. Između brojnih božićnih čestitanja i primanja rado je pristao na razgovor u povodu otvaranja Svete godine 2025. i hrvatskih specifičnosti.
Željeli smo dati važnost Jubileju, Svetoj godini, i učiniti ju posebnom, ne zato da bismo se natjecateljski razlikovali od drugih, nego da bismo slaveći Svetu godinu s Općom Crkvom bili još više svoji, crkveni i autentični. Cilj nam je bio inkulturirati evanđelje i u današnjem naraštaju. Za to je ponajprije bilo potrebno zajedništvo hrvatskih biskupa i brojnih naših suradnika. Predanost s kojom se već mjesecima Jubilej organizira vrijedna je istinskoga priznanja. Naime, ako mi biskupi ne možemo nešto zajednički odlučiti, ne možemo tražiti zajedništvo ni od drugih.
Poslanica »Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade« dugo je nastajala i svatko je od biskupa članova naših konferencija u tom procesu mogao dati svoj doprinos. Poslanica izražava ponos na povijest, suočava se s izazovima današnjice i zagledana je u budućnost s Kristom.
Biskupi nisu povjesničari, ali znaju koja su nam narodna i nacionalna uporišta. Poslanica ih učvršćuje i aktualizira za novo vrijeme. Nadalje, jednako vrijedno povijesnim uporištima jesu i izazovi današnjice, poput rodne ideologije, demografije, migracija, umjetne inteligencije i nadasve nepovrjedivosti ljudskoga života od začeća do naravne smrti. Zadaća je ovoga naraštaja vjernika suočiti se s tim izazovima. Vjerujte, iako se iz današnje perspektive nekomu može učiniti nepotrebnim pisati o novim ideološkim ugrozama u svečanom dokumentu kakav je jubilejska poslanica, naraštaj vjernika koji dolazi mogao bi na tom dokumentu biti zahvalan jer će imati uporište za buduće djelovanje. Zato se radujemo planu da tiskanu poslanicu ovih dana dobije svaka obitelj u našim dvjema domovinama, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Osjetili smo potrebu progovoriti o jednom od najskrovitijih razdoblja naše povijesti, što je i cilj naše suorganizacije međunarodnoga znanstvenoga skupa o početcima hrvatskoga kraljevstva, kralju Tomislavu i splitskim saborima, čije je održavanje zakazano u Splitu za svibanj 2025. Ističem da je riječ o suorganizaciji zato što se u organizaciju simpozija uz crkvene ustanove uključilo više sastavnica. Uz Vladu Republike Hrvatske koja je poduprla proslavu prisutne su i druge kulturne ustanove. Cilj nam je svima raditi za zajedničko dobro. Ne će Crkva voditi politiku niti Vlada upravljati našim biskupijama – ali raditi zajedno na otkrivanju i vrjednovanju naših uporišta, na razotkrivanju našega nacionalnoga blaga u čiji je genetski kod upisano kršćanstvo – itekako možemo i moramo. To je važno i s obzirom na tužnu činjenicu da posezanja za našom poviješću i identitetom još nisu prestala.
Točno. Vjeronaučnu je građu pripremao tim istaknutih stručnjaka, a brojni će ju vjeroučenici diljem naše domovine izučavati. Budući da je riječ o natjecanju, smatram to povlaštenom prilikom da se gorljivo prione na izučavanje naše crkvene i nacionalne povijesti toga doba. To je šansa da se upozna naša povijest i kršćanski utjecaji, to jest katolička prisutnost u njoj. Lako je likovati nad onim čega u školskom sustavu nema. Ali povijest nam, i naraštaji koji dolaze, teško mogu oprostiti ako nismo učinili sve što možemo da istina o našem identitetu prodre u svaki naraštaj.
U planu je i nacionalno hodočašće u Rim. Koja je simbolika prolaska kroz sveta vrata?
Hrvatski su vjernici poznati rimski hodočasnici, a vjerujem da će tako biti od 5. do 12. listopada 2025. Znakovito je da je to i marijanski mjesec. Iako su diljem naših dviju domovina mnoge crkve jubilejske, u kojima se mogu dobiti oprosti tijekom svete godine, za vrijeme Svete godine 2025. samo se u Rimu otvaraju sveta vrata, počevši od bazilike svetoga Petra. Proći kroz ta vrata posebno je milosno iskustvo, a veliku simboliku vidim i kad zamislim mnoštvo našega hrvatskoga naroda kako prolazi kroz sveta vrata. Na tim se vratima u umjetničkim prikazima očituje čitava povijest spasenja, a ta je povijest zahvatila i naš vjerni narod. Našemu je narodu potrebno obnoviti tu svijest. Kad kažem obnoviti, ne mislim na usađivanje neke nove svijesti, nego na podsjećanje da mi tu svijest odavno imamo. Kao kada čovjek nakon dugo vremena prođe kroz vrata svoje rodne kuće i zabljesnu ga sjećanja na idilu roditeljskoga doma, sličan je osjećaj prolaska kroz sveta vrata, kada se narod utvrđuje u vjeri u kojoj je ukorijenjen.
Često čujem među starijim svećenicima i laicima kako govore da su bili na Mariji Bistrici 1984. na euharistijskom kongresu, ili ranije na proslavama 13 stoljeća kršćanstva na hrvatskom tlu. To što je Crkva u komunističko doba sustavne ateizacije uspjela organizirati takva jubilejska okupljanja, danas bismo gotovo mogli smatrati Božjim čudima. Predratni naraštaj, dakle prije Drugoga svjetskoga rata, imao je također velika okupljanja, a dovoljno je podsjetiti na euharistijske kongrese kojima je tijekom tridesetih do početka četrdesetih godina predsjedao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Naš je pak naraštaj u vjeri učvršćivao sv. Ivan Pavao II. svojim trima pohodima i papa Benedikt XVI. jednim, a naši vjernici u BiH imali su povlasticu pohoda pape Franje. Ta velika okupljanja naroda imaju veliku duhovnu snagu koja može dugo, životno nositi čitav naraštaj. Zato nemjerljiv duhovni potencijal ima posveta našega naroda Presvetomu Srcu Isusovu u lipnju 2025. Osjećamo u tom smislu veliku odgovornost jer naraštaji koji dolaze pitat će nas sve, i biskupe i svećenike, i redovnike i redovnice, i roditelje i sve vjernike gdje smo bili i što smo u duhovnom smislu napravili jubilejske 2025. godine. Jer, ponavljam, crkveni jubileji imaju iznimnu duhovnu snagu.
Dopustite mi najprije podsjetiti na događaj koji se mnoge jako dojmio. Kada je papa Benedikt XVI. 2006. pohodio svoju rodnu Njemačku i svoju rodnu župu Marktl na Innu u Bavarskoj, u crkvi se dugo zadržao u molitvi pred kamenom krstionicom u kojoj je kršten istoga dana na Veliku subotu kada se i rodio. Zapisano je da su neko dijete pitali što papa radi tako dugo nad krstionicom u kojoj je bila blagoslovna voda, a ono je odgovorilo: »Papa gleda u sebe.«
Višeslavova krstionica ima svoju povijest duboko utkanu u hrvatski vjernički identitet. U njoj je naš narod kroz mnoga stoljeća mogao vidjeti svoj krsni odraz, svoj krsni savez s Bogom, i željeli smo podsjetiti na to. Toliko nam je važna da se pothvatom može nazvati i vraćanje krstionice u Hrvatsku, za što je uvelike zaslužan upravo bl. Alojzije Stepinac. Kako nam je zapisao sluga Božji o. Aleksa Benigar u Stepinčevoj biografiji, ta se krstionica nekoć nalazila pokraj ninske katedrale, a godine 1746. bila je prenesena u Veneciju. Smatram da je važno prenijeti što o. Benigar piše: »Prigodom svog službenog putovanja u Rim, 10. veljače 1941., navratio je nadbiskup Stepinac u Veneciju, gdje je 16. veljače uputio poseban spis Pro memoria mletačkom patrijarhu kardinalu Piazzi, u kojem ga moli da se zauzme da se taj krsni kamen vrati natrag u Hrvatsku prigodom proslave 1300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom, jer je to jedini spomenik hrvatske povijesti iz VIII. stoljeća, pa prema tome čini vezu između VII. i IX. stoljeća, kao izvanredno važan arheološki nalaz.
Kardinal Piazza mu odgovara, 12. ožujka 1941., da se to pokušalo već godine 1932., ali bez uspjeha. Po njegovu bi se mišljenju to moglo najuspješnije postići ako bi se zatražilo posredovanje ministarstva u Beogradu.
U međuvremenu je došlo do raspada Jugoslavije, pa se nadbiskup mogao istom 6. svibnja 1941. u tom predmetu obratiti na ministra bogoštovlja i nastave dr. Milu Budaka. Priopćio mu je što je do sada u tome smjeru poduzeo, kao i to da ga je posjetio Mlečanin profesor Ponti, koji upravo boravi i radi u Zagrebu, te mu je kazao da će to najlakše dobiti ako se u zamjenu dade slika kojega od mletačkih slikara.
Dne 13. rujna dobije nadbiskup od ustanove ‘Istituto di cultura italiana’ u Zagrebu obavijest, koju mu je uručio profesor Ponti, da je gradonačelnik Venecije i odbor gradskih muzeja u Veneciji prihvatio prijedlog da se izvrši predložena zamjena. Dvije Carpaccijeve slike, koje posjeduje Strossmayerova galerija slika u Zagrebu, dat će se Veneciji u zamjenu za krsni kamen kneza Višeslava. Tako je ta krstionica g. 1942. vraćena natrag u Hrvatsku…«
Upravo tako, na dan kada otvaramo jubilej u našoj nadbiskupiji 29. prosinca Stepinčevo tijelo bit će preneseno i izloženo u bogoslužnom prostoru. Mnogi su vjernici prije potresa dolazili u zagrebačku katedralu i molili pred sarkofagom. Zanimljivo, ostali su nam svima u sjećanju prizori u staklu u kojem se čuva Stepinčev lik i u reljefu srebrnoga sjaja na njegovu grobu: vidjeli su se ljudi koji mole. Na neki način i za Stepinčeve bi se štovatelje moglo reći da dok gledaju u njega, gledaju svoj odraz, gledaju ono što bi mogli biti. To je poziv na svetost. I zato je važno da je Stepinac u bogoslužnom prostoru. U njegovoj povijesti možemo gledati odraz i naše osobne i narodne povijesti, možemo nazrijeti muku u izboru poziva, njegovu patnju, progon, mučeništvo i smrt.
No možemo vidjeti i njegovu svetost te si posvijestiti da smo na svetost pozvani. To je odraz za koji molim i koji bih kao nadbiskup želio vidjeti i kod sebe i kod vjernika koji budu ponovno dolazili pred Stepinčev lik.
Da, i po tom ključu bl. Stepinac, mučenik, ulazi kao sastavni dio našega jubileja.
Ne samo u našim očima, nego i u našem govoru, našim odlukama i stajalištima. Stvar je vrlo jednostavna: ne možemo reći da nasljedujemo Stepinca a ne nasljedovati njegovu hrabrost izricanja evanđeoske istine. Ne može se reći da je živio i djelovao u vremenima koja su mnogo lakša od našega pa se ipak usudio govoriti tako da se ne želi nikomu svidjeti, samo Bogu. Ako mi danas, na primjer, govorimo o pogubnosti rodne ideologije, zasigurno se ne ćemo svima svidjeti. Ne ćemo se svidjeti ni kada čvrsto stojimo uz načelo nerazrješivosti braka ili neprihvatljivosti surogatstva ili čedomorstva u majčinoj utrobi – ali ćemo reći istinu. Ne mole se vjernici bl. Alojziju zato što žele skriti istinu, nego zato što je žele čuti i podijeliti s drugima. Jubilej je sveto vrijeme koje nas poziva ne samo da citiramo što je Stepinac rekao, nego i da više govorimo kao što je on govorio.
