Tko bi se zagledao u popise otvorenih crkvenih kauza za proglašenje svetima i blaženima, nemalo bi ostao iznenađen gotovo nezamjetnim brojem kandidata za čast oltara koji su bili biskupi, nadbiskupi ili kardinali, a umrli su u 21. stoljeću bez mučeništva. Sličan bi se nalaz dobio kada bi se pretraživali svi započeti postupci na biskupijskim razinama diljem svijeta koji još nisu dospjeli na službene vatikanske popise časnih sluga Božjih. U tom smislu vrlo istaknuto, pa čak i iznimno mjesto, zauzima hrvatski nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić (1919. – 2002.) za kojega se sada vodi biskupijski postupak u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Na njegovu je 23. godišnjicu smrti u utorak 11. ožujka u Zagrebu slavljena zadušnica na kojoj se okupilo mnoštvo vjernika, a mise su se slavile i u njegovu rodnom Pribiću i Požegi, što znači da spomen ne jenjava. Fenomen je utoliko vrjedniji pozornosti ukoliko se zna da se već nekoliko godina, od razornoga potresa 2020., uopće ne može doći na njegov grob i pomoliti se. Unatoč tomu, vjernici ga ne zaboravljaju. Štoviše, ne zaboravlja ga ni šire društvo jer se ne može napisati iole pošten pregled suvremene hrvatske povijesti izostavljajući ime kardinala Kuharića.
Mnogo je razloga zašto hrvatski vjernici smatraju da je kardinal Kuharić osoba na glasu svetosti. Mnogima je poznato da je svoju svetost kardinal Kuharić tkao i onda kad je na njega kao mladoga svećenika pokušan atentat, kada je promicao istinu o bl. Alojziju Stepincu, kada su ga privodili na obavijesne razgovore i danomice mu prijetili, kada je tijekom komunizma hrabrio vjernike diljem domovine i iseljeništva i vjeru im jačao na dotad neviđenim okupljanjima… Djelovanje kardinala Kuharića nakon hrvatskoga osamostaljenja i njegova pastirska uloga tijekom Domovinskoga rata s pravom se smatra besprijekornom i doista je zaslužio da ga zovemo uzoriti.
Iako se čini da je kardinal Kuharić u svemu uspijevao, na jednom događanju naizgled nije imao mnogo uspjeha. Ususret ovogodišnjemu Kuharićevu vicepostulator kauze mr. Tomislav Hačko pripremio je za nadbiskupijski portal u nekoliko nastavaka priloge o sudjelovanju tada mladoga pomoćnoga zagrebačkoga biskupa na Drugom vatikanskom koncilu 1964. i 1965. godine. Promatraju li se s odmakom, Kuharićevi interventi bili su proročki – a ni jedan od njih zapravo nije integralno postao dijelom završnih koncilskih dokumenata. To se, međutim, samo prividno može smatrati neuspjehom. Vidljivo je da je u interventima mladi monsinjor govorio iz bogatoga župničkoga iskustva i iz iskustva života mučeničke Crkve iza željezne zavjese, čiji su čovjek i društvo bili žrtvom sustavne ateizacije – što nisu svi mogli razumjeti. No već tada kardinal Kuharić predosjetio je što će mu činiti najveći križ u nadbiskupskoj službi, a to nisu bili samo komunistički progoni. Kardinal je najviše strahovao od razjedinjenosti svećenika koji bi se učlanjivali u režimska svećenička udruženja, a upravo su slična događanja bila velika kardinalova bol, s kojom se možda uspio nositi tek mnogo godina kasnije. Predosjećajući tu bol, na Koncilu je upozorio na namjeru vlasti, manje-više skrivenu: »formiranje takozvane nacionalne Crkve odvojene od Svete Stolice«. »Da bi se zaštitilo jedinstvo Crkve, biskupima bi u takvim okolnostima bio prijeko potreban autoritet Sabora. To je pitanje vjere! Ovo nije samo politički trenutak!« rekao je.
Sudjelovanje kardinala Kuharića na Drugom vatikanskom koncilu bilo je zapravo više nego uspješno jer, bez obzira na to što njegovi interventi »nisu prošli«, to ga je pripremalo za zahtjevne godine njegove službe. Malo koja Crkva i društvo imaju kandidata za oltar kakav je kardinal Kuharić, čovjek kojim su se nastojali poigravati mnogi politički trenutci, a on je ostao isključivo čovjek vjere.
