Neuropsihijatar Ivan Urlić, koji u 83. godini još radi s pacijentima i gostujući je predavač na stranim sveučilištima, za sebe skromno kaže da pripada plemenu pristojnih ljudi. Obišao je svijet, ali nikad nije poželio trajno otići. Medicina je njegov poziv, a ne zanimanje. Kako je u Večernjem listu napisala Dijana Jurasić, s užitkom je s njim razgovarala o ljudskoj psihi, ali i o društvenim i političkim temama. S dvojicom izraelskih kolega napisao je knjigu »Žrtva, osveta i kultura oprosta« o iskustvima liječenih branitelja s PTSP-om te sa španjolskim kolegom Manuelom Gonzalesom de Chavezom knjigu »Grupna terapija za psihoze«. Osvrnuo se i na razdoblje Domovinskoga rata, kada je trebalo dati sve domovini, kako je rekao Kennedy, a od domovine ne tražiti ništa, te pojavu da su mnogi u to doba izgarali radeći za druge. »To sagorijevanje nas je sve bilo zahvatilo i počeli su ga prepoznavati kad smo već debelo zagrizli u angažman pomoći ratnim veteranima, njihovim obiteljima, prognanicima i izbjeglicama«, rekao je. »Imamo svoju državu, ali kao da to ne znamo cijeniti. Uvijek se sjetim natpisa na ulazu u dubrovački senat ‘Zaboravite privatno i brinite se o javnom’.
Ta je velika poruka Dubrovačku Republiku držala tisućljeće u neovisnosti. I od toga bismo trebali učiti, a sve ove gramzivce, skorojeviće, neznalice i ove koji često zalutaju u politiku trebalo bi udaljiti iz javnoga života. Nisu dostojni da predstavljaju bilo koga ako predstavljaju svoju gramzivost, nezajažljivost, divljaštvo, svoju nemogućnost da budu empatični prema društvu. Neki nas ideali trebaju voditi kroz život. Europska kultura sazdana je na kršćanskim temeljima i opći moralni principi isti su u svakoj religiji. Nije danas pitanje koja je kultura izrasla na određenoj religiji, nego koliko smo ljudi koji cijene etičke principe i koji obuzdavaju divlju narav ovih drugih koji truju atmosferu. (…) Kad ste zadnji put čuli da netko govori o kućnom odgoju i pristojnosti. U Saboru je previše ljudi koji nemaju kućnog odgoja i ne znaju što je pristojnost. Događa se to i u drugim parlamentima, ali ne u ovolikoj količini kao kod nas. Naš Sabor potonuo je u divljaštvo i vulgarnost, a onda i društvene mreže, koje nitko ne može kontrolirati, i svatko daje svoj doprinos kako želi, što je posve neodgovorno. I onda vidite potpunu dekadenciju u javnoj komunikaciji, koja tone u vulgarnost i sirovost. I predrasude u javnom prostoru blokiraju bilo kakvo razmišljanje i promatranje drugoga. Društvena smo bića, ali i individue, i svatko nosi u sebi slike svoje obitelji i na tome se gradi i ostalo. Kao što su se u Turskoj srušile zgrade koje su umjesto cementa imale u sebi previše pijeska, a one koje su imale dobar cement su ostale, to je metafora za cijeli ljudski život. I onda vidite tko je manipulant, tko je siromašna duha i tako vulgarno ulazi u javni život među ljude. Moralni zakon kao da više nije moderan, moderno je biti beskrupulozan, otkačen, vulgaran, imati adekvatan rječnik u engleskom žargonu. Prije su ljudi mnogo više živjeli zajedno, obazirući se jedni na druge s udivljenjem, tolerancijom ili s kritikama, ali i tada vodeći računa o drugima. Prognanici i izbjeglice žalostili su se ne samo jer su ostali bez kuće i obitelji, nego jer su ostali i bez susjeda, jer osim naše obitelji i osoba s kojima radimo, tko još zna za naše postojanje među osam milijardi ljudi. Ako ostanete bez svjedoka vlastitog postojanja, kao da vas i nema«, dojmljive su neuropsihijatrove riječi.
I dalje se u Hrvatskoj nažalost traži posao u inozemstvu, to jest svaki peti aktivno traži novi posao kako bi promijenio sredinu u kojoj radi, a još četvrtina njih to planira učiniti u sljedećih godinu dana. Pokazalo je to brzinsko istraživanje što ga je prošle godine proveo Odsjek za psihologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na uzorku od 500 radnika da bi otkrio je li do Hrvatske došao val masovnoga napuštanja posla, s kojim se razvijen svijet suočio nakon pandemije. Istraživanje je na malom uzorku, ali svakako je dovoljno veliko da više ni jedan poslodavac ne može mirno spavati, napisala je Ljubica Gatarić u Večernjem listu.
Osim onih koji daju otkaze, zapadno tržište rada trese još jedna groznica, a to je tiho odvikavanje od posla, koji prerasta u sveopći pokret oslobađanja od rada. Izgaranje na poslu i od posla više nije u modi pa pojedini radnici odrađuju minimum koji se od njih očekuje i okreću se privatnomu životu. Nema prekovremenih sati, nema osobne inicijative, nema uskakanja drugima u pomoć. Jesu li se Hrvati priklonili pomodarskom trendu s društvenih mreža te potiho odrađuju samo ono što moraju, možda vođeni i dobro poznatom filozofijom s ovih prostora da »ne može poslodavac toliko malo platiti radnika koliko on može malo raditi«? Profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Zvonimir Galić kaže da nema konkretnijih istraživanja toga fenomena, no taj je odsjek prošle godine testirao što je s otkazima radnika koji su poharali američko tržište rada. Pokazalo se da razmišljanje o promjeni posla, pa i države, nije osamljen, nego masovni fenomen i u Hrvatskoj. Promjeni posla skloniji su mlađi ljudi te oni čija su mjesečna primanja u kućanstvima manja od 10 tisuća kuna. U razdoblju visoke nezaposlenosti tvrtke se nisu previše bavile motiviranjem radnika, no danas ima sektora gdje se doslovce tuku za radnike, a dobit će ih onaj tko prednjači. Koliko Hrvati rade prekovremeno nije poznato, možda zbog toga što se taj rad uglavnom ne plaća ili ako se plaća, onda je to u javnom sektoru. Raste panika među poslodavcima zbog sve slabijeg priljeva mladih ljudi u svijetu rada, ali sve raširenijega stava među njima da ne žele živjeti da bi radili, nego rade da bi živjeli, odnosno žele dovoljno slobodnoga vremena za sebe, obitelj, putovanja, makar imali nešto niža primanja, napisala je u novinarka Večernjega.
