Plastične boce, slamke, štapići za uši, filtri cigareta, jednokratni tanjuri, čaše i pribori za jelo, plastična pakiranja i, jasno, vrećice svih oblika i boja, i ovoga će ljeta »ukrašavati« hrvatske plaže. Zaron u dubinu otkrit će da je plastikom onečišćeno i podmorje, a istraživanja pokazuju da te posvemašnje »plastifikacije« nisu pošteđeni ni ljudi. Naime, plastike je sve više oko ljudi, ali i u njima.
S obzirom na to da je Hrvatska turistička zemlja čijemu gospodarstvu upravo turistička sezona priskrbljuje životno važnu »infuziju« deviza, a kao jedan od svojih aduta voli isticati očuvanu prirodu, plastični otpad naplavljen na plaže i razbacan po okolišu sigurno ne pridonosi njezinoj atraktivnosti za okolišno sve osvještenije turiste. Tako su 3. srpnja, na međunarodni Dan bez plastičnih vrećica, aktivisti Zelene akcije, kako bi upozorili na to da je Jadransko more među tri najonečišćenija u Europi, istaknuli fotografiju Jadrana punoga plastike sa sloganom »Croatia: full of plastic« odnosno, »Hrvatska: puna plastike«. Cilj je probuditi svijest građana, ali i utjecati na one kojima su oni dali mandat da odlučuju, kao i na trgovce i industriju kako bi se smanjila proizvodnja, prodaja i potrošnja jednokratne plastike i povećala uporaba održivijih alternativa. No nije sam Jadran »poplavljen« plastikom. Kako upozorava WWF, jedna od najvećih svjetskih neovisnih organizacija za zaštitu prirode, neučinkovit sustav gospodarenja plastičnim otpadom pogađa gospodarstvo Mediterana jer gotovo sve mediteranske zemlje loše gospodare plastičnim otpadom i tako sve više zagađuju svoje more, a pritom još gube gotovo milijardu eura godišnje.
Naime, svake godine u Sredozemno more ubaci se 0,57 milijuna tona plastičnoga otpada, što je jednako tomu da se svake minute u njega baci 33 800 plastičnih boca. Svaki se dan na svakom kilometru obale akumulira gotovo pet kilograma plastike, a loše su vijesti da onečišćenje plastikom stalno raste te bi se do 2050. moglo učetverostručiti.
Aktivnosti na obalnom području krivac su za gotovo polovicu plastike koja dospijeva u more, a među devet najzagađenijih lokacija našle su se i glavne turističke destinacije. Tako je najzagađenija obala Cilicije na jugoistoku Turske, a među najzagađenijim područjima našle su se i ključne turističke destinacije poput Barcelone, Tel Aviva, Valencije, Marsejskoga zaljeva i obale Venecije u blizini delte rijeke Po.
WWF u svom izvješću naslovljenom »Zaustavimo plastičnu poplavu: kako mediteranske zemlje mogu spasiti svoje more« analizira stanje u mediteranskim zemljama, uzimajući u obzir cjelokupni životni ciklus plastike. Kako pokazuje izvješće, propusti i neuspjeh javljaju se na svim razinama, od proizvođača preko tijela javnih vlasti do samih potrošača. To sve pridonosi neučinkovitomu, skupomu i zagađujućemu sustavu te WWF predlaže detaljan plan inicijativa i politika koje cijela mediteranska regija i pojedine zemlje moraju provesti kako bi uspostavile održivo kružno gospodarstvo bez stvaranja plastičnoga otpada.
Mediteranske zemlje još ne prikupljaju sav svoj otpad niti ga tretiraju na adekvatan i troškovno učinkovit način, jer, kako upozoravaju iz WWF-a, proizvodnja plastike previše je jeftina, a troškovi gospodarenja otpadom i onečišćenja su visoki, ali padaju na leđa građana i prirode. Stoga bi sve zemlje morale drastično smanjiti proizvodnju i potrošnju plastike, kao i ozbiljno ulagati u inovativne sustave recikliranja i ponovne uporabe da plastika ne postane otpad.
Tvrtke svake godine na tržište stavljaju 38 milijuna tona plastičnih proizvoda, ali ne pokrivaju troškove zbrinjavanja prekomjernoga plastičnoga otpada, a zbog niske cijene plastike ne ulažu u oblikovanje novih proizvoda koji smanjuju uporabu plastike ili je u cijelosti zamjenjuju. No nisu tvrtke jedini krivci za »plastifikaciju« Sredozemlja. Stanovništvo i turisti, uglavnom u Francuskoj, Italiji i Turskoj, godišnje nagomilaju više od 24 milijuna tona plastičnoga otpada. Ljeti turisti povećaju proizvodnju otpada za 30 posto u mnogim obalnim područjima, a više od polovice plastičnih proizvoda završi na otpadu manje od godinu dana nakon proizvodnje. Odvajanje se vrlo često ne provodi na primjeren način, čime se ometa rad sustava za recikliranje.
U lancu odgovornosti za onečišćenje otpadom svoju ulogu imaju i vlade i lokalna samouprava koji još, upozoravaju iz WWF-a, loše gospodare s gotovo 28 posto otpada koji se ne prikuplja, ilegalno odlaže ili se odlaže na otvorenom te tako dospijeva u rijeke koje ga dovedu do mora. Naime, 2,9 milijuna tona otpada godišnje se baca na otvorenim i nekontroliranim odlagalištima, posebice u Egiptu i Turskoj, a 170 marokanskih odlagališta predviđenih za zatvaranje još je u pogonu.
Nažalost, glavne su metode gospodarenja otpadom u mediteranskoj regiji odlaganje na odlagalištima i spaljivanje, a nekolicina zemalja, među kojima Hrvatska i Grčka, još uvijek trebaju uvesti mjere za poticanje smanjivanja odlaganja otpada na odlagalištima. K tomu, mnoge zemlje koje imaju problem s gospodarenjem otpadom uvoze velike količine otpada, što znači da odvojeno prikupljen i izvezen plastični otpad iz neke zemlje može završiti na odlagalištima, u spalionicama ili na divljim odlagalištima. Naime, nakon što je Kina 2018. godine zabranila uvoz plastičnoga otpada, Turska se našla u društvu deset vodećih svjetskih uvoznika otpada, najviše iz Ujedinjenoga Kraljevstva, Belgije i Njemačke. Stoga na temelju navedenih nalaza WWF poziva vlade mediteranskih zemalja da podrže globalni pravno obvezujući sporazum kojim bi se do 2030. godine zaustavio dotok plastičnoga otpada u prirodu.
Koliko je pak važno zaustaviti ulazak plastičnoga otpada u prirodu pokazuje istraživanje nedavno provedeno na australskom Sveučilištu u Newcastleu prema kojem svaka osoba tjedno unese oko 2000 komadića plastike u svoje tijelo. Istraživanje pokazuje veliku mogućnost da ljudi tjedno u svoj organizam unose prosječno pet grama plastike, što je proporcionalno količini plastike u jednoj kreditnoj kartici. Na mjesečnoj razini to doseže 21 gram, a godišnje konzumiraju čak 250 grama plastike.
»Bez plastike u prirodi: procjena ljudske konzumacije plastike iz prirode« prva je globalna analiza koja se koristi podatcima iz više od 50 različitih istraživanja s temom ljudske konzumacije mikroplastike, a njegovi rezultati potvrđuju hitnu potrebu smanjenja negativnoga utjecaja plastičnoga onečišćenja na ekosustave i ljude. Ako ljudi žele hranu začinjenu plastikom na svom tanjuru, moraju prestati proizvoditi plastične proizvode koji odbačeni završavaju u okolišu. Ipak, najveći izvor plastike koju ljudi unose u svoje tijelo treba potražiti u – čaši. Naime, voda, kako flaširana tako i ona iz slavine, najveći je izvor plastike koju čovječanstvo konzumira, s tim da su utvrđene goleme regionalne razlike, s dvostruko više plastičnih čestica u vodi SAD-a i Indije nego u Europi i Indoneziji.
