Povodom premijernoga prikazivanja dokumentarnoga filma »Konjic 365 dana« u prepunoj dvorani Antuna Bauera na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti razgovarali smo s Matijom Ricovom, redateljem filma i donedavnim voditeljem evangelizacijske zajednice »Nanovo rođeni«. Njihov najnoviji dokumentarac, prikazan 15. veljače, dio je širega filmskoga niza »Digitalni žrtvoslov Hrvata u BiH«. Projekt je idejno začet tijekom pandemije, kada su članovi zajednice obišli 70 župa u Bosni i Hercegovini radeći s mladima. Osim o filmu, razgovor se poveo o temama za koje je sugovornik najviše iskustveno vezan – obraćenju, dugogodišnjem radu s mladima, dinamici župa i zajednica, prijeporima oko karizmatske obnove, plodovima evangelizacijskoga rada i izazovima društva i Crkve danas.
Film govori o stradanju Hrvata katolika u općini Konjic. Ondje je 1991. bilo 26 posto katolika; danas ih nema ni 2 posto: 240 ih je stradalo, od toga 78 civila. Ubijeni su jer su Hrvati, ali podjednako i jer su katolici, što se vidi u devastiranju crkava i uništavanju simbola katoličke vjere. To su mučenici za koje gotovo nitko ne zna. Za pokolj je 1992. bila odgovorna vojska Republike Srpske, a 1993. Armija Bosne i Hercegovine. U BiH obično postoje tri inačice povijesti, a mi nastojimo neselektivno prikazivati događaje. Snimamo svjedočanstva o hrvatskim žrtvama, ali želimo da to bude u duhu pomirenja i suživota. Kada donesemo istinu, možemo oprostiti i živjeti zajedno dalje. Potiskivanje istine nije dobro jer kasnije eksplodira. Film je imao velik odjek, no podigle su se i političke tenzije, što nismo htjeli, ali to ide u rok službe.
Misijski rad nije bio naš prvotni izbor, bavili smo se evangelizacijom i formacijom mladih u župi Botinec. Misija u inozemstvu započela je s ulaskom u digitalni svijet. Neki su se naši članovi odselili u Njemačku (i vratili se), a neki su radi stjecanja iskustva išli u London, u jednu srodnu zajednicu. Zbog njih smo počeli stavljati predavanja i nagovore na Youtube-kanal. Tada su nas počeli zvati svećenici iz inozemnih župa da dođemo svjedočiti krizmanicima. Korijene iz BiH vuče 80 posto mladih iz naše zajednice, a 70 posto trenutačnih duhovnih zvanja u RH potječe iz BiH. Zato mislim da ne smijemo zanemariti svoje korijene. Osjetili smo poziv da se uključimo u ekumensku molitvu za mir, pozvala nas je zajednica »Proroci« iz Subotice, a u Beogradu smo se susreli s nadbiskupom Hočevarom. Na poziv biskupa Komarice i Puljića za vrijeme pandemije posjetili smo BiH i počeli držati duhovne obnove za mlade i krizmanike, za cijele župe. Ondje je Crkva ranjena, na koljenima, ali duhovnost je mnogo jača nego u Hrvatskoj. Snimamo filmove o velikanima duha koji su ondje živjeli, a prihvatili smo se i »digitalnoga žrtvoslova«, snimanja ciklusa dokumentarnih filmova o stradanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Iznenađujuće veliki. Čovjek nije svjestan koliko malo treba učiniti, dovoljno je Gospodinu malo odškrinuti vrata i on čini čuda. To nije zbog naše svetosti, nego zbog njegove čežnje da dođe do srca ljudi. U župama koje posjetimo nastaju molitvene zajednice laika koje se otvaraju radu s mladima, zagovornoj molitvi i postu.
Moj prvi susret s Gospodinom dogodio se rano, u desetoj godini. Ljetovali smo na otoku Visu. Te večeri nakon mjesec dana pala je kiša, tako da je cesta bila vrlo skliska. Moja sestrična imala je koncert u gradu pa su tata i starija sestra otišli onamo. Ja sam bio ostao kod kuće s mamom i sestrama. U noći me nešto probudilo; osjetio sam neku nadnaravnu prisutnost u sobi. Osjetio sam strah, a istodobno bila je to ugodna prisutnost. Znao sam da se radi o nečem dobrom i imao sam poticaj da počnem moliti, što nisam imao običaj činiti. Molio sam pola sata do sat vremena i u jednom trenutku spustio se mir; osjetio sam da mogu prestati moliti. Mama je ušla u sobu i rekla da su tata i sestra imali prometnu nesreću; razbili su autom zaštitnu ogradu uz cestu i jednim se kotačem nagnuli prema provaliji, ali nisu stradali. Ni s kim nisam podijelio to iskustvo, no postao sam siguran da Bog postoji i da je dobar, zainteresiran za moj osobni život. U srednjoj školi živio sam kao i većina mladih, svjetovnim načinom života koji je uključivao izlaske i alkohol. To je postalo isprazno i počeo sam istraživati duhovnost. Kako sam smatrao da Crkvu već poznajem, a bavio sam se borilačkim vještinama, istraživao sam istočnjačke duhovnosti. Tu sam doživio samo još veću prazninu. U osamnaestoj godini dogodio mi se drugi susret s nadnaravnim, sa Zlim. Spoznao sam da postoji zlo i da, nastavim li živjeti poročno, ne ću dobro završiti. Šokiralo me što sam shvatio da, iako sam živio uobičajenim životom poput 95 posto mojih kolega, u porocima koji su danas općeprihvaćeni među mladima i ne smatraju se grijehom, shvatio sam da živim u smrtnom grijehu, u rukama Neprijatelja, što je i službeni nauk Crkve. Od toga dana počeo sam intenzivno moliti, čitati Sveto pismo. Nitko to nije znao osim roditelja, koji su pomislili da razmišljam o svećeništvu. Taj osobni molitveni odnos s Bogom potrajao je tri godine. Nisam bio član ni jedne zajednice. Tada sam napravio životnu ispovijed i vratio se sakramentalnomu životu. Pridružio sam se najprije Frami u mojoj župi u Sigetu. Tada sam se upoznao s karizmatskom obnovom i počeo aktivno služiti u Crkvi.
Aktivan ste laik. Ima li u Crkvi u Hrvatskoj tragova klerikalizma?
Zajednica je narasla iz iskustva poniženja. Naš prvi duhovnik i botinečki župnik Ivica Berdik i ja pokušali smo na razne načine privući mlade u Crkvu. Bio je ovo »težak« kraj; bilo je jako mnogo droge, mladih u Crkvi gotovo nije bilo. Sjećam se, kad bih došao ovamo i šetao, s igrališta se širio miris marihuane… Velečasni i ja dobronamjerno smo pokušali privući mlade filmovima, stolnim tenisom, izletima na susrete mladih… no vrlo brzo postalo je jasno da svijet sve te sadržaje nudi mnogo »bolje«. Kada se Crkva spušta na razinu svijeta, definitivno gubi. To ne znači da takve sadržaje treba izbjegavati; mi se njima obilato koristimo, osobito športom. No mora se dogoditi ono temeljno – susret mladoga čovjeka s osobom živoga Boga. To daje smisao životu i mladomu čovjeku tada mnogo toga postane jasno; on sam postane tražiteljem. Nakon što smo doživjeli debakl ljudskih pokušaja, odlučili smo se vratiti starim, biblijskim pravilima: postu i molitvi. Sa 2014. na 2015. godinu u župi je pokrenut post koji je župnik javno oglasio, na dvije nakane: duhovne obnove župe i povratka mladih u crkvu. Uključili su se mahom stariji župljani, postili su svaki dan osim nedjeljom, dolazili na euharistiju i molili krunicu. Na isteku te godine ‘Nanovo rođeni’ sastojali su se od desetak starijih gospođa koje su se okupljale na molitvu četvrtkom nakon klanjanja. Kada je istekla godina posta, u zajednici je bilo četrdeset mladih. I tako je dalje rasla. Tada smo uveli i filmove, i putovanja, i šport.
Organizirali smo slavljenje i molitvu za darove Duha Svetoga. Na našim susretima događale su se intenzivne manifestacije Duha Svetoga, očitovanje karizma. Mladi danas traže dokaz da je Bog živ. Primjerice, netko od njih dođe prvi put i netko od nas kaže nešto o njemu što nikako nije mogao znati, po daru spoznanja. Pri iskustvu slavljenja i silaska Duha Svetoga neki bi sudionici osjetili trnce i toplinu, doživjeli bi da im je Bog progovorio. Susret s Bogom, Osobom, procesirali bi mjesecima. Zatim, vladalo je jako zajedništvo; nastala su jaka prijateljstva od kojih su neka kasnije prerasla u veze i brakove.
Danas imamo više od 60 mladih koji su se upoznali i vjenčali u zajednici i više od 80 djece ispod četiri godine. Da bi mladi ostali u zajednici, ključno je kontinuirano postojanje sadržaja. Treba stalno poticati na duhovni rast, na razinu više. Mladi znaju da ih netko cijeni, da mu je stalo do njih, kada im postavlja visoke ideale. Danas su najveće zajednice mladih one koje govore o predbračnoj čistoći, što je danas vrlo visok ideal s obzirom na hiperseksualizirano društvo. Također, najviše zvanja imaju zatvoreni redovi. Mladi vole izazove i autentičnost. Tako smo svakodnevno nudili sadržaje: ponedjeljkom je bio trening, utorkom duhovne radionice, srijedom trening, četvrtkom nogomet, petkom otvoreni susret, subotom klanjanje, nedjeljom biblijska skupina. Zajednica je postala takav magnet da nismo više znali kamo sa sudionicima! U Botincu se stvorila katolička supkultura. Nadahnuli smo se pristupom bl. Ivana Merza koji je osmislio formaciju na četiri razine, koja omogućuje cjelovit razvoj mladoga čovjeka. Često se dogodi zastranjenje kada se forsira samo duhovna razina. Ona je temeljna, no važna je i tjelesna dimenzija – treninzi i teologija tijela, a onda i socijalna; uključiti se u društveni život. Osobno sam se nadahnuo i sv. Ivanom Zlatoustim koji je pisao o natjecanju u svetosti među mladima. Mnogo mladih članova odlučilo se za predbračnu čistoću. Kao zajednica postali smo most između župe i škole odnosno fakulteta, što mislim da i jest zadaća laika u Crkvi.
Nažalost, što je društvo razvijenije, to je udaljenije od Boga. Materijalizam, kao što je već i dokazano, glavna je zaprjeka između ljudi i Boga. Ljudi koji dođu k njemu, najčešće dođu jer ga trebaju. Kad ga upoznaju, počinju služiti iz ljubavi. Današnje društvo pružilo je toliko komotnosti ljudima da ne osjećaju da im treba Bog. Naravno, ništa materijalno ne može ispuniti čovjeka. A kada uđu u ispraznost, na različite načine mogu produljivati agoniju zbog brojnih usluga koje društvo nudi. Zapadno je društvo iskorijenjeno, depresivno i izgubljeno, a i dalje vrlo oholo zbog tehnoloških postignuća. Danas je jasno da stupovi modernoga društva – liberalna demokracija, znanost, tehnologija i tržišna ekonomija – nisu odgovorili na temeljna ljudska pitanja. A nisu iskorijenili ni religiju, kao što su filozofi ateizma bili očekivali, no na Zapadu čovjek će se puno lakše okrenuti sinkretističkim new age duhovnostima nego Bogu, jer one ne traže pokajanje i promjenu života. Naravno da ih to ne će konačno ispuniti i usrećiti, nego stvoriti vrtlog. To sam vidio po Europi. Uz svijetle, katakombalne primjere zdravih zajednica, većina katolika živi tako kako sam opisao – i nisu sretni, nisu ispunjeni i sve ih je manje. Ako se to ne zaustavi, zamijenit će ih netko drugi.
Moglo bi se tako reći. Karizmatska obnova u Katoličkoj Crkvi djeluje od 1967. godine, a u protestantskim Crkvama prisutna je od 1901. i to možda zbunjuje ljude. Međutim, Djela apostolska opisuju prvu Crkvu; bila je to izrazito karizmatska Crkva. U dvije tisuće godina povijesti Crkve svetci su redovito imali karizme i koristili se njima. Činjenica je da je 1901. papa Lav XIII., na nagovor svete Elene Guerre koja mu je pisala da je u Katoličkoj Crkvi zanemareno štovanje Duha Svetoga, posvetio cijelo 20. stoljeće Duhu Svetomu. U Katoličkoj Crkvi događaju se manifestacije Duha Svetoga tek nakon što je Koncil potvrdio da je to ispravan smjer. Zanimljivo, to je jedini crkveni pokret koji nema zemaljskoga utemeljitelja. Na Drugom vatikanskom koncilu postojale su dvije struje: jedna koja je tvrdila da karizme danas više nisu potrebne i druga koja je tvrdila da jesu. Papa Pavao VI. presudio je u korist druge struje. Riječ je, dakle, o službenom katoličkom pokretu koji ima i ekumensku dimenziju. Ekumenska dimenzija pokreta neke plaši. Mislim da strah pokazuje nesigurnost u vlastiti identitet. Dio kritika karizmatskoga pokreta tiče se devijacija koje su postojale budući da je riječ o relativno mladu pokretu, koje su dio dozrijevanja. Papa Franjo bio je duhovnik karizmatske zajednice, tako da dobro poznaje pokret. Danas karizmatska obnova sve više raste u crkvenosti, a raste i biskupska briga za nju. Krštenje u Duhu Svetom nije nov sakrament, nego »otpakiravanje« darova primljenih sakramentima, kako bi donosili plodove. To je iskustvo s jakim emotivnim i duhovnim momentom koje iz temelja mijenja život osobe. Neki su od njegovih plodova žar za Svetim pismom, za molitvom i za sakramentima. Papa Pavao VI. i papa Franjo kažu da karizmatska obnova mora nestati, i to tako da postane nepotrebna; da cijela Crkva doživi krštenje u Duhu Svetom, da bude obnovljena.
Riječ je o »karcinomu« koji je na mala vrata ušao i u Hrvatsku. Čudim se koliko nekim osobama koje vode obrazovanje budućih svećenika, redovnika, redovnica i vjeroučitelja nedostaje vizije te ne mogu iščitati iz znakova vremena da, ako uzimamo onu teologiju koja je ispraznila crkve na Zapadu, ovdje će se dogoditi isto. Hranimo buduće svećenike teologijom koja je u Njemačkoj doslovno ispraznila crkve i svela ih na grozotu pustoši i ostatke ostataka. Tko o tome vodi računa? Moramo se s time uhvatiti u koštac na vrijeme i vratiti se zdravim temeljima. Nauk Crkve nepromjenjiv je. Iz konkretnih podataka možemo vidjeti da, gdje se Crkva prilagođavala svijetu, navodno da bi postigla učinak evangelizacije, sve je praznija. »Margine« nisu ušle u Crkvu, a vjernici koji jesu u Crkvi i stalo im je do nje sve su zbunjeniji. To je promašena politika. Naše iskustvo jasno pokazuje taj put. Kada smo u Botincu vidjeli da svjetovne metode ne donose ploda, vratili smo se temeljima koji autentičnošću privlače iskrene tražitelje. Dio krivice za sadašnje stanje na nama je; puno ogovaramo i kritiziramo, a malo nastojimo ljubiti, razumjeti i moliti za naše pastire. Stupio sam u kontakt s dosta svećenika koji su bili protiv karizmatske obnove, ali pozvali su nas jer smo se bavili radom s mladima, prevencijom ovisnosti i kulturnim aktivnostima. Pristupili smo im s poštovanjem i oni su nas prihvatili.
Temeljna je kriza očinstva. Iz nje proizlazi kriza muževnosti; muškarci danas teško preuzimaju odgovornost. Otac je pozvan biti prisutan i biti duhovni vođa svoje obitelji, a očevi su tu podbacili. Imamo tešku povijest triju velikih ratova koji su obezglavili mnoge obitelji. Kada su se očevi vraćali iz rata, nisu više bili isti. Neki su bili prisiljeni emigrirati. Cijeli teret odgoja pao je na majke, koje zaslužuju spomenike. Ipak, imamo niz generacija odraslih bez oca koji nisu mogli postati dobri očevi. Rad naše zajednice pokazao je da ima rješenja. Mahom su nam dolazili mladi iz disfunkcionalnih obitelji, rastavljenih roditelja. Nakon rastava u većini slučajeva dijete živi s majkom, a otac je malo prisutan. Ponudili smo mladima očinsku figuru u obliku mentorstva, duhovnoga roditeljstva. Vidio sam da i mladići i djevojke tako stječu samopouzdanje. Usmjeravali smo ih na pobožnost Bogu Ocu. To je drugi i ključni dio rješenja. Bog Otac u Crkvi praktički je nepoznat. U najvećoj krizi očinstva prilika je da se otkrije Bog. Kako je rekao bl. Alojzije Stepinac, gdje se čini da je sve gotovo, tu Bog tek počinje.
