U više znanstvenih pristupa pojam nade opisan je kao očekivanje kojega željenoga ili izostanak kojega neželjenoga svršetka budućih događaja. Crte osobnosti ljudi razlikuju se na tom polju prema tome očekuje li tko većinom pozitivne završetke ili se boji negativnih. U psihologiji se nada ponajprije proučava u okviru motivacije djelovanja i ponašanja. U kršćanstvu je nada, kao i vjera i ljubav, središnji vjerski pojam, a sva ta tri pojma zajednički se označavaju kao »božanske krjeposti«. U istraživanjima se pokazalo da beznađe vodi u pesimizam ili čak u fatalizam i time zakrčuje moć pozitivnoga djelovanja i zdrav razvoj ličnosti.
Bez obzira na to što religije ponegdje očituju pesimističke i fatalističke aspekte svojih pristupa životu i svijetu, one ipak višestruko potiču na ispunjanje svojih životnih zadaća i općenito na aktivno djelovanje, i to iz perspektiva velike nade, pa i one na koju je čovjek iz religioznoga osvjedočenja pozvan. Sadržana je u izričaju Spes contra spem – Nada protiv nade, na što je čovjek pozvan i kad je nada bezizgledna, kad izgleda sve beznadno, jer to će pomoći da u traganju za boljim, spasonosnijim ne popusti, da bude uporan i da izdrži do kraja. Uostalom, treba čuvati nadu i za ono što se čini potpuno nemogućim danas, jer možda će se okolnosti promijeniti, u nama ili oko nas, pa će ipak biti moguće nekada sutra!
U tom sklopu važna je mogućnost kontroliranja vlastitih djelatnosti. Teorije »naučene bespomoćnosti« kažu da su ljudi u opasnosti postati pasivni, apatični, depresivni i bez nade kad im nastojanja ne urode očekivanim plodom. Stanje naučene bespomoćnosti, to jest pasivno prihvaćanje neugode, bez pokušaja rješavanja ili bijega iz situacije, proizlazi iz prethodnih iskustava živoga bića, koje je izlaganjem bolnoj i/ili neugodnoj bezizlaznoj situaciji steklo i učvrstilo svoje stajalište da nad njom nema nikakve kontrole. Glavni problem i najgora posljedica pri tome jest što se onda ta naučena reakcija bespomoćnosti prenosi kroz kasniji život i na one situacije u kojima zapravo postoji mogućnost rješenja ili bijega, a osoba zbog rečene bespomoćnosti ne poduzima ništa u tom smjeru.
Tu dolazimo do određenih determinanata čovjekova djelovanja i ponašanja, odnosno tu nas nada vodi problemu čovjekove »slobodne volje«, koja je zapostavljena u psihologiji 20. stoljeća, ali počinje biti poseban predmet novijih istraživanja. Nema dvojbe da je čovjek na nekim područjima uistinu zadan i unaprijed uvjetovan, a da na mnogim drugima ima moć osobnoga odlučivanja i utjecanja na određene ishode. Iz jednoga vlastitoga istraživanja na velikom uzorku sudionika o odnosu determinizma i slobodne volje u ljudskom ponašanju pokazalo se da u onim stvarima na koje načelno čovjek može utjecati veliku i često odlučujući ulogu igraju sljedeći čimbenici: sposobnosti i crte osobnosti; životne okolnosti u kojima osoba živi te osobna motivacijska razina »nade u bolje« i sama čovjekova upornost.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
