Da hrvatska nogometna reprezentacija nije završila svoje natjecanje na Europskom prvenstvu u nogometu u Njemačkoj ne prešavši prag skupine u kojoj se natjecala, vjerojatno nikada ne bi izazvala toliko analiza u javnom prostoru. Trebalo bi se upitati kako je moguće da ni desetinu energije uložene u analize hrvatske igre nisu izazvale dosadašnje pobjede na natjecanjima koliko su proteklih dana izazvali njihovi porazi ili utakmice s izjednačenim rezultatom. U tom smislu činjenica da hrvatski igrači »nisu prošli dalje« izaziva promišljanje koje daleko nadilazi granice športa, i to barem iz dvije perspektive.
Prva je perspektiva ona koja je dominirala na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2022., a čini se da je oslabila dvije godine kasnije. Pitanje je što se dogodio u komunikacijskoj strategiji oko hrvatske nogometne reprezentacije da više nisu u nekadašnjoj mjeri dominirale vrjednote obitelji, domovine i vjere. Nije da toga nije bilo, ali ne kao ranije. Štoviše, kada je televizijski komentator pred zadnju utakmicu vapio pred gledateljima da snažno vjeruju i tako »prizovu« pozitivnu energiju, potvrdio je da s tom vjerom nešto nije u redu. K tomu, pratitelji nogometa teško će se sjetiti da je na ikojem dosadašnjem natjecanju tako agresivno reklamirana industrija klađenja kao na ovom. Dovoljno je bilo pogledati televizijske oglase uoči prijenosa ili silovito iskakanje kladioničarskih smicalica na mrežnim portalima. Zar je samo dvije godine trajao put od vjere koja je u komuniciranju s javnošću dominirala u Kataru do praznovjerja povezana s klađenjem u obližnjoj Njemačkoj? Zato ne bi bila potpuna ikoja analiza koja bi u natjecanjima na kojima su ulozi tako veliki isključivala duhovnu dimenziju.
Druga je perspektiva društvenoga, to jest političkoga značaja. Zvuči nevjerojatno da je uopće moguće da nešto što je po sebi zabava i razonoda – a šport to jest – može izazvati tako ozbiljne analize svih propusta i neostvarenih šansi, a da se nešto što bi trebalo biti ozbiljno – a politika to u načelu jest – u javnim analizama svodi na najpovršnije iskaze. Čak je i u nedavnim izbornim utakmicama za Hrvatski sabor i Europski parlament, kad je stanje vrlo napeto, a želja za pobjedom snažna, nedostajalo iole kvalitetnijih analiza. Jasno, lako je analizirati 90 minuta utakmice koja se odigrava pred očima svih, za razliku od političkih igara koje se uglavnom zbivaju u tajnosti. No tim više, dakle zbog te tajnosti, trebalo bi pojačati u javnosti analitički duh u vrjednovanju političkih postupaka. Kad bi se taj duh pojačao po receptu nogometnih studija, postalo bi razvidnije da postoje snage kojima nikako ne odgovara snažna Hrvatska, ni u politici ni u športu, što se itekako vidjelo u zluradosti prema Hrvatskoj na ovom europskom prvenstvu u nogometu.
Igra hrvatske reprezentacije nikada nije bila samo šport jer utječe na nacionalno povezivanje, i to na višoj, duhovnoj razini. Vidi se to po tome što ne treba čovjek biti ekspert u poznavanju nogometne kombinatorke da bi bio sretan kada domaća nogometna vrsta dobro igra i širi dobro. Vidi se to po tome što uz nogometnu reprezentaciju čovjek ne mora danas znati ništa više o nogometu nego što je znao jučer, ali se uz nju može osjećati duhovno bolje nego jučer. Zato je u neku ruku manje važno je li netko na terenu stariji ili mlađi, je li brži ili sporiji, skuplji ili jeftiniji igrač jer sve to nije jamac pobjede. Zato treba vjerovati da u onoj mjeri u kojoj se i u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji istinski obnovi duh pozitivnih vrijednosti prema obitelji, domovini i vjeri – u toj će mjeri pobjednička snaga duhovne stvarnosti nadvladati svu materijalnu prolaznost. Čim se to prije shvati, tim bolje.
