Psiholozi su se dugi niz godina bavili izučavanjem negativnih emocija. Napisani su tomovi knjiga o tome što ljude čini nesretnima, nezadovoljnima, tužnima, razočaranima. Objavljeni su brojni znanstveni članci o depresiji, tjeskobi. No vrlo su malo pozornosti poklanjali traženju onih čimbenika koji ljude čine sretnima, zadovoljnima, optimističnima, slobodnima. Tek osamdesetih godina prošloga stoljeća, s pojavom pravca pozitivne psihologije, psiholozi sve veći znanstveni interes pronalaze u davanju odgovora na pitanja što čovjeka čini sretnim i što čini život kvalitetnim. Osobitu pozornost zaokuplja davanje odgovora na pitanje što je to nada i kakav učinak ima na psihološku dobrobit svake osobe.

Nada: snaga i sredstvo

Poznata je priča iz grčke mitologije da su sva zla ovoga svijeta izišla iz Pandorine kutije, jedino je ostala nada. Ona daje snagu pojedincu da se suoči sa životnim teškoćama poput gubitaka, patnje, traumatskih situacija. Psihologija na nadu gleda kao na višedimenzionalnu životnu snagu koja čovjeku omogućuje da se nosi s neizvjesnošću – hoće li ishod neke situacije biti pozitivan – i odavno je prepoznata kao srž rasta i razvoja svake osobe. Nada u sebi krije dvije sastavnice: ona daje snagu da čovjek očekuje pozitivan ishod te da nađe način kako doći do željenoga cilja.

Nada je važna u kršćanstvu; ona je vrlina koja je uvijek u sredini, a jedino zdrava nada utječe na ljudsko djelovanje

Brojna istraživanja pokazala su da se osobe oboljele od karcinoma koje imaju visoko izraženu nadu bolje nose sa stresom koji prouzrokuje liječenje, aktivnije su uključeni u liječenje, imaju više vjere u izlječenje, bolje planiraju vlastiti život, više iskazuju pozitivne emocije, imaju veću društvenu potporu, veći osjećaj pripadanja i veću usmjerenost na duhovnu potporu. Nada u svima budi osjećaj za bolje sutra, olakšava potragu za »izgubljenom srećom«, a težnja za srećom jedna je od temeljnih potreba svakoga pojedinca i ona omogućuje živjeti ispunjen i svrsishodan život. Često se smatra da nada i optimizam predstavljaju isti psihološki konstrukt. Međutim, optimistični su ljudi oni koji čvrsto vjeruju da će sve biti dobro, što u životu često i nije slučaj. Istinska nada podrazumijeva svijest o svim problemima i poteškoćama, no ona daje mogućnost uočavanja puta za bolju budućnost.

Izlaz iz vlastitih strahova

Brojna istraživanja ukazala su da nada uvelike utječe na promjene u tijelu i mozgu. Uvjerenost da postoji svjetlo na kraju tunela smanjuje osjećaj patnje, omogućuje pojedincu da pronađe izlaz iz vlastitih strahova i da se bolje nosi sa životnim nedaćama.

Svaki se čovjek barem jednom u životu zapitao koji je smisao njegova života, ali teško da će ijedna znanost moći dati potpun odgovor na to pitanje. Viktor Frankl navodi da to pitanje pokreće pojedinca da nastavi dalje čak i kada okolnosti ne idu u prilog tomu da ustraje. Osjećaj smisla, pa čak i onaj koji se nalazi u patnji, pomaže ljudima da izdrže, da nastave dalje, a nada da će se ukazati rješenje i izlazak iz krize omogućuje ustrajanje u tim nastojanjima. Odgovornost za pronalaženje smisla leži u svakom pojedincu zasebno.

Preduvjet za zdravlje

Okolina u kojoj pojedinac živi i obitava može uvelike otežati i uskratiti mogućnost ispunjenja smisla, no jedino je važno kako se sama osoba postavlja prema tim ograničenjima, odnosno kako ta ograničenja interpretira. Nepronalaženje ili gubitak smisla i nade dovodi do egzistencijalnoga vakuuma i osjećaja besmisla, stanja dosade i apatije, pa i do suicida. Stoga je postojanje nade preduvjet za tjelesno i psihičko zdravlje. Nada, kao pokretač unutarnje energije, svakom pojedincu omogućuje da dosegne svoj najviši cilj, da se samoaktualizira, da pronađe apsolute – vrste ideala kojima čovjek može težiti, kao i okvire u kojima može smisleno živjeti.

RELIGIOZNOST: Kakva molitva osnažuje nadu?
Psihologija se u posljednje vrijeme sve više bavi proučavanjem religioznosti i njezina utjecaja na psihološku dobrobit osobe. Istraživanja su ukazala na dva tipa religioznosti, intrinzični (unutarnji) i ekstrinzični (vanjski). Unutarnji tip religioznosti povezan je sa zdravijom ličnošću i većim psihičkim zdravljem i vodi k oslobađanju od tjeskobe, osjećaja krivnje i straha, a vanjski tip religioznosti povezan je s dogmatizmom, predrasudama, strahom od smrti i tjeskobom. Osobe koje njeguju unutarnji tip religioznosti imaju veću nadu, više su usmjerene k ostvarenju vlastitoga cilja, pokazuju veće empatijske kapacitete. Stoga njegovanje pravih religijskih vrijednosti može ojačati nadu, pružiti ruku ljubavi, kako prema samom sebi tako i prema drugima. U vjerskom smislu, put k ojačavanju nade je molitva, a bit molitve jest vjerovanje čovjeka u postojanje Boga s kojim komunicira, što se posebno događa u trenutcima patnje. Autentičnoj molitvi, koja je osobito zastupljena u unutarnjem tipu religioznosti, cilj je traženje i pronalaženje sebe, povećanje svjesnosti o Božjoj blizini i izazivanje pozitivnih emocija. Upravo u molitvi osoba pronalazi svoje stanje duha, pronalazi utjehu i ojačava nadu. Molitvom čovjek bolje prihvaća sebe i druge, oslobađa se negativnih osjećaja, pokreće vlastitu kreativnost i štiti se od stanja napetosti i nezadovoljstva. Učinci molitve na jačanje nade mogu biti samo u situacijama kad je molitva prava i autentična. Mehanička molitva u kojoj tko samo izgovara rečenice bez dubljega ulaska u sebe sama teško da je prava molitva i ne će ojačati nadu. Mehanička molitva opterećuje, osobito u situacijama kad molitva nije uslišena. U takvoj se molitvi ne rađa nada, ne rađa se psihološka dobrobit i stabilnost, nego se čak može dogoditi da u takvoj molitvi nada polako umire.
Nada se ne trži i ne kupuje

Najveći smisao života jest primati i davati ljubav. Osobe koje znaju primiti i dati ljubav radosni su ljudi. Radosni su što postoje, nošeni osjećajem životne radosti, punine i nade. Svi se psiholozi slažu da je za normalan psihički razvoj svake osobe iznimno važno iskustvo ljubavi. Osobe koje nemaju iskustvo ljubavi teško pronalaze smisao života, nemaju nadu i odbacuju uživanje u životnoj datosti. Nada se, kao i ljubav, ne trži i ne kupuje. I nadu i ljubav ljudi nose i dijele jedni s drugima. Nada ne samo da daje snagu, nego i utječe na čovjekovo ponašanje. Ona pokreće ljude da se ponašaju upravo na način koji može pomoći pri ostvarenju onoga o čemu sanjaju.

Nada je važna u kršćanstvu; ona je vrlina koja je uvijek u sredini, a jedino zdrava nada utječe na ljudsko djelovanje. Nada je san budnih, a čovjeku bez nade ostaje jedino pustoš u duši.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA